Istraživanje o stimulaciji mozga toliko brzo napreduje i otkrića su toliko zbunjujuća da se oni koji se bave tom problematikom zaista muče povezati sve kockice.
Naučnici su otkrili način da poboljšaju radnu memoriju starijih ljudi uz pomoć električne struje koja se pušta kroz skalp, a uspjeli su i da jednoj ženi sa oštećenim mozgom povrate neke kognitivne funkcije implantacijom elektroda. Američka administracija za hranu i lijekove (FDA) odobrila je stimulator veličine pametnog telefona koji ublažava problem sa manjkom pažnje uz pomoć strujnih talasa preko flastera na čelu.
Grupa naučnika prošle godine je kreirala moždani implantat koji poboljšava skladištenje memorije, a čitava supkultura ljudi koji eksperimentiraju ugradnjom elektroda u svoje lobanje kako bi “naštimali” mozak nastavlja da raste i broji sve više sljedbenika.
Oblast neurostimulacije je definitivno vrijedna pažnje zato što se fokusira na elementarna svojstva moždane funkcije. Za razliku od psihijatrijskih lijekova ili psihoterapije, strujni talasi mogu uticati na ponašanje ljudi veoma brzo, ali i pouzdano.
Naučnici često poistovećuju moždanu funkciju sa simfonijom.
“Ukoliko posmatrate izvođenje orkestra, vidjet ćete da kada nastup počne, čelista gleda u osobu pored sebe umjesto u dirigenta”, kaže Michael Gazzaniga , psiholog na Univerzitetu u Kaliforniji. “Za mene je ključno pitanje ima li mozak dirigenta.”
Najbanalniji oblik električne intervencije je elektrokonvulzivna terapija ili ECT, koja podrazumjeva slanje strujnih talasa koji indukuju napad kroz mozak, pružajući tako makar privremeno olakšanje ljudima koji boluju od teške depresije. Ljekari su koristili ECT skoro čitavo stoljeće, iako je taj način “liječenja” depresije oduvijek smatran prilično konzervativnim.
ECT zaista funkcionira nalik orkestru koji muzičare pošalje kući da se odmore i vrate se svježi.
Ciljaniji oblik električne terapije je duboka stimulacija mozga, ili DBS, koja se koristi za ublažavanje simptoma Parkinsonove bolesti i epilepsije. Elektroda se postavlja u onu oblast mozga koja kontrolira bolest; stimulacijom te oblasti, paradoksalno, njena aktivnost se smanjuje.
Posljednja istraživanja o stimulaciji mozga bave se tehnikom koja se razlikuje od ECT i DBS, premda se ona svejedno može razumjeti u kontekstu poređenja sa orkestrom. U jednom od istraživanja naučnici sa Univerziteta u Bostonu utvrdili su da bi se radna memorija kod starijih ljudi mogla optimizirati nečim što se zove ritmično “sparivanje” frontalnog i temporalnog režnja u mozgu.
Aktivnosti udaljenih oblasti u mozgu koordiniraju se uz pomoć niskofrekventnih beta talasa.
Istraživači su koristili električnu stimulaciju preko skalpa kako bi pojačali intenzitet tih talasa, odnosno podstakli koordinaciju između frontalnog i temporalnog režnja čime se, kod starijih ljudi, radna memorija poboljšala.
“Mislimo da je ovo što radimo suštinski sinhroniziranje dviju odvojenih oblasti u mozgu”, kaže Robert M. G. Reinhart, neurolog za Univerziteta u Bostonu i jedan od autora istraživanja.
U drugom istraživanju naučnici su utvrdili da bi mogli da ublaže vrtoglavicu, lošu koncentraciju i zbunjenost kod žene koja je pretrpjela tešku povredu mozga u saobraćajnoj nesreći prije 18 godina. Kroz dvije elektrode na krajevima talamusa pustili su talase srednjeg intenziteta. Metaforički rečeno, pojačali su zvuk.
(TBT, NYT, Nedeljnik)