ANALIZA
Priča o svrsishodnom, slugansko-ucjenjivačkom novinarstvu u
uvjetima jednog dotrajalog, moralno narušenog društva, koje je na ruševinama
starih političkih harmonija novim snagama ozakonilo korupciju i politički
kriminal. Zvuči poznato? I treba!
FOTO: Eco (public)
Iako mu u njegovom naučnom i publicističkom radu mediji
zapravo nikad nisu bili strana tema, Umberto Eco napokon se i kao pisac počeo
baviti novinarstvom. I to, reklo bi se, na jedini mogući način: satirično,
cinično, otrovno. Godina je 1992. i u Milanu se pokreće dnevnik znakovita imena
“Domani” (Sutra). Ništa čudno, ništa novo, zaključilo bi se na prvi pogled, ali
“Sutra” nije predviđen za izlaženje, predviđen je samo niz nultih brojeva,
službeno da se pokaže učinkovitost lista koji sukladno imenu ne želi
objavljivati jučerašnje činjenice, nego sutrašnje spekulacije, realno da bi
gazda, lokalni medijski tajkun visokih aspiracija, mogao ucjenjivati društvenu
elitu i time joj, dakako, postati dijelom. Iako novine ne izlaze, a nema
naznaka ni da se probni tekstovi zaista pišu, redakcija bar deklarativno, na
svojim mahom uzaludnim sastancima ne preže ni od čega, definišući lov u mutnom,
insinuaciju, ucjenu, sugestiju, te napokon difamaciju i laž kao poželjne metode
svog novog, probitačnog novinarskog pristupa. I opet ćemo reći, ništa čudno, ta
svi znamo ko je bio Silvio Berlusconi te čime je bila obilježena njegova era,
koja smatrali je mi i politički okončanom, medijski svakako još traje.
Žanrovske odrednice s početka (i završetka) Ecova novog
romana, naslovljena kratko i jezgrovito “Nulti broj”, upućuju na krimić: tu ne
kapa voda, nestaju pisma, zazivaju se majmuni iz Ulice Morgue i dragi doktor Watson,
a na kraju priče zaista imamo i ubistvo, pa i policajca koji postavlja nekakva
pitanja, no iz cjeline romana brzo ćemo uvidjeti da je i to samo dio
travestije, baš kao i neprestano prekapanje po gnojištima misterija i teorija
zavjere jednog od novinara, koji – koristeći medijski projekt za vlastita
istraživanja – na kraju i dobiva nož u leđa. Kako je cilj zastrašivanja
javnosti postignut bez ijednog objavljenog slovca, novine se smjesta gase,
gaseći time i nadu pisanju ni sklonog ni vičnog glavnog urednika da će
autobiografski intoniranom knjigom o sudbini projekta, što bi mu je trebao
napisati njegov pomoćnik, ujedno i pripovjedač romana, i sam dobrano omastiti
brk. Ipak, suspense trilera ostaje mamurna tlapnja, osuđena da se na kraju
rasprši u maglama realnosti, od koje su novinari, zapravo redom luzeri i
antijunaci, sve vrijeme bili podjednako udaljeni.
I što onda preostaje da se u romanu istakne kao epohalno?
Prvenstveno, naravno, priča o svrsishodnom, slugansko-ucjenjivačkom novinarstvu
u uvjetima jednog dotrajalog, moralno narušenog društva, koje je na ruševinama
starih političkih harmonija novim snagama ozakonilo korupciju i politički
kriminal. Zvuči poznato? I treba! S druge strane, tu je medijski manipulisana
histerija istog tog društva, koje će vlastitu izopačenost – poput sirotog
investigativca iz opisane redakcije – radije tumačiti kao posljedicu
fantastičnih zakulisnih konstelacija, izniklih na klimavim nogama
“senzacionalnog otkrića” da Benito Mussolini 1945. zapravo i nije ubijen (iz kojeg
se, naravno, smjesta raspleće specifično talijanska spirala zla), nego da joj
razloge, primjerice, potraži u domeni socijalne mizerije i političke
hipokrizije. S treće, tu je i sveprisutan metatekst sveznajućeg novinarskog
“uma”, koji gotovo bez ikakva doticaja sa stvarnošću dobro znade što čitalac
misli, očekuje, želi i treba, jer, kako se na jednom mjestu lucidno kaže,
novine ljudske težnje ionako ne prate, nego ih stvaraju. A tu se itekako
efektno zaokružuje jedna epoha, obilježena prije svega dubokom moralnom
upitnošću kako u političkoj bazi tako i u medijskoj nadgradnji.
Vrijeme u koje Eco smješta svoj “triler” pritom je veoma
sretno odabrano, jer 1992. bila je za talijansko društvo i njegovu javnost
godina velikih najavljivanih prijeloma i prekretnica, koji uglavnom nisu
uslijedili. Osim toga, bila je to posljednja etapa medijskog ludovanja prije
uzleta interneta, koji će moralnoj mizeriji izvjestiteljskog zanata izostankom
smislene filtracije informacijskog žita od kukolja dati nove, neslućene dimenzije.
Ali tu Ecov roman nimalo ne gubi na aktualnosti, nego, naprotiv, funkcioniše
kao trajno uputstvo za duhovitu, a opet krajnje ozbiljnu, možda čak i
alarmantnu analizu činjeničnog stanja jedne medijski konstruirane stvarnosti,
kojoj bi mnogi protagonisti, bili oni novinari, urednici, izdavači ili pak
njezini najvjerniji konzumenti, čitaoci, Ecovu otrovnu satiru radije tumačili
kao zanatski priručnik nego da se u licu diskretno zarumene i nasmiju joj se.
(The Bosnia Times, Autor: Boris Perić, Globus)
