Piše: Džemaludin Latić, thebosniatimes.ba
U povodu nastupanja 1442. godine po Hidžri (danas, u srijedu iza ikindije, 19.augusta), prisjetićemo se nekoliko momenata iz toga jedinstvenog događaja koji je promijenio historiju ljudskog roda, i koji to i danas čini i zauvijek će činiti, uz Allahovu, dž.š., pomoć.
I
Nakon što ih je Allah, dž.š., spasio u pećini Sevr (v. Kur'an, 9,40 ), hazreti Ebu Bekr, r.a., ponudi Resulullahu, s.a.v.s., da kupi devu i sebi i njemu, što Resulullah, s.a.v.s., odbije pa svojim novcem kupi devu za sebe, a hazreti Ebu Bekr kupi devu za sebe. „Ebu Bekre, – rekao je tada Resulullah, s.a.v.s. – hidžra je lična obaveza, farz-i ‘ajn, svakog muslimana i muslimanke.“
Hidžra (od glagola hādžere – udaljiti se, odn. putovati ka određenom cilju) je, ukratko, čovjekovo putovanje ka Allahu, dž.š. – kao, suma sumarum, svome jedinom i neprolaznom ovozemaljskom cilju, i to na taj način što se čovjek udaljava od svakog lažnog Boga, ilah-a (dosl. onoga što čovjeka oduševljava, što izaziva čovjekovo divljenje i strahopoštovanje, pa bio to kumir, politički ili vojni moćnik, svećenik, manipulator,filozofija, ideologija, umjetnost, strast, perverzija… ), njegove naredbe ili zabrane, kontrole nad čovjekom, itd.
U tome kontekstu, prisjetimo se velikog ashaba Selmana Farisije, dakle- s područja ondašnjeg svjetskog Perzijskog carstva, koji je rođen u mazdeističkoj / zoroastrijanskoj religiji u kojoj se vjerovalo da je Sunce ilah koji daje život i od koga zavisi ljudski život itd. Selmanov otac je bio visoko pozicioniran čovjek u tome društvu, i kada ga je sin upitao: „A šta biva sa čovjekom kada umre?“ – otac mu nije ponudio nikakav odgovor. Selman je napustio zoroastrijanizam i dospio u palaču nekog biskupa koji je ispovijedao neku vrstu kršćanske religije, no kada je taj mladić ispitao biskupska vjerovanja i vidio kako ti samoproglašeni svećenici žive na grbači siromašnog naroda, nije mogao da se zadrži ni u toj religiji. Nakon toga dospije kod nekog hanīfa, čovjeka koji je slijedio Ibrahimov, a.s., monoteizam, ali na jedan konfuzan način. Taj mu hanīf iskreno prizna da mu on ne može ponuditi odgovore na pitanja o smislu života na zemlji, ali da će se „ u zemlji između visokih, kamenih planina, i dolina punih palmi,“ pojaviti posljednji Božiji vjerovjesnik, koji – prema opisu iz Tevrata i Indžila – između plećki ima ružu – simbol njegova vjerovjesništva.
Selman Farisi doputovao je u Arabiju, u mjesto Kubba’, gdje je od judaista kod kojih je služio kao rob (i čiju je religiju također proučio) saznao za jučerašnji dolazak čovjeka koji tvrdi da je Božiji poslanik.
Selman,r.a., sutradan je došao u Kubba’ i čekao da čovjek za kojim je čeznuo skine svoj gornji ogrtač (dok je, zajedno sa tamošnjim prvim muslimanima, podizao prvu džamiju) – kada je ugledao ružu između njegovih plećki, zagrlio ga i obznanio svoj ulazak u islam, odn. završio svoje putovanje u spoznaji Jedne Jedine i Vrhovne Istine.
II
Nakon što su prvi muslimani iz Mekke tajno napustili svoj grad, trojica od njih: Resulullah, s.a.v.s., hazreti Ebu Bekr, r.a., i hazreti Alija Kurejši – dakle, Arabljanin, Semit, čine to posljednji, i to tako što hazreti Ebu Bekr,r.a., prati Resulullaha, s.a.v.s., a hazreti Alija, r.a., liježe u Resulullahovu, s.a.v.s., postelju, faktički: izlaže se smrtnoj smrtnosti, i čini nevjerovatan podvig u zaštiti Allahova Poslanika, s.a.v.s., i islama!
III
Jedan ashab, Suhejl er-Rumi, r.a., dakle – naš zemljak, jer je u Mekku došao s područja ondašnjeg Rimskog carstva, tajni musliman, bijaše jedan od najimućnijih Mekkelija. On je stigao u Medinu mjesec dana poslije Resulullaha, s.a.v.s., i hazreti Ebu Bekra,r.a. Kada su ga muslimani ugledali u Medini, obradovali su mu se i rekli:“Suhejle, pa ti izgubi onoliki imetak da bi sačuvao svoj islamijjet!“ našto im je on odgovorio:“Nije tako, jer ko uzme islam – dobiva sve!“
Radi ibreta (pouke i poruke) Hidžre:
Najdraža braćo i sestre u islamskoj vjeri, vi koji zauvijek putujete ka Allahu, dž.š., kao svome jedinom cilju, vi koji slijedite poslanika Muhammeda, s.a.v.s., kao Pečata svih 124.000 Allahovih vjerovjesnika i poslanika, upućenog svim ljudima i narodima kao milost (Mi smo te poslali svim ljudima da radosne vijesti donosiš i da opominješ, ali većina ljudi ne zna – 34, 26 i dr.),
slijedom njegova gore spomenutog savjeta hazreti Ebu Bekru,r.a., krenimo svaki od nas pojedinačno na ovo najbolje od svih putovanja, udaljimo se od svakog lažnog ilah-a, od svake naredbe ili zabrane svakog lažnog Boga, od svakoga grijeha (i od nečisti širka se udalji – 74,10), i kupimo, svaki od nas pojedinačno, sebi jahalicu za taj put, tj. krenimo na taj put svim svojim spoznajnim, duševnim i fizičkim moćima;
poput Selmana Farisije, r.a., udaljimo se od svake manipulacije ili sihra, od svakog svećenika ( O, vjernici, mnogi svećenici i monasi doista na nedozvoljen način tuđa imanja jedu i od Allahova Puta odvraćaju – 9, 34), ispitajmo sve današnje svjetonazore, proučimo islam, pa smirimo svoje srce pokraj Ruže opisane u Tevratu, Indžilu i Kur'anu (A u koju ćete vi knjigu, poslije Kur'ana, vjerovati?! – 7, 185 );
poput hazreti Alije, r.a., čiji nam hidžranski postupak, kao i čitav njegov život, govori kako svaki narod ima muževe za veličanstvena i odvažna djela, neka bar jedan od nas – ili četrdeset nas (pretpostavljajući da većina tzv. običnih ljudi u svakom vremenu i na svakome mjestu, na to nisu spremni!) – bude spremno na veliku žrtvu i samoprijegor u spašavanju naše islamske vjere i našeg muslimanskog Ummeta u Bosni i na cijelom Balkanskom poluotoku;
poput manje poznatog ali ništa manje velikog Suhejla, mi, Bošnjaci, koji smo i muhadžiri i ensarije ima već tridesetak godina, prihvatimo se za islam kao svoju najveću vrijednost – da bismo (kao i Suhejl, koji se vratio u svoju Mekku i povratio svoj imetak) dobili sve: naše države u kojima živimo na Balkanu – mirne i prosperitetne, da bismo se i mi mogli vratiti u svoje Mekke: – mirni, slobodni i jaki u svakom aspektu života, da bismo se vratili i živjeli na najmanje 72% milća Bosne i Hercegovine koji, prema Bečkom katastru spočetka XX.st. – prije prvog mušričkog napada na nas tokom Prvog svjetskog rata i njihove, mušričke agrarne reforme koja nas je lišila, i danas nas lišava, ne samo toga našeg milća, nego i brojnih naših života, spoznaje, samosvijesti itd. – pripada našem narodu, da bismo uživali sve slobode i prava koji pripadaju svakom njezinom građaninu, da bismo se afirmisali na evropskom kontinentu, u porodici evropskih naroda, kao jedan od tih slobodnih i vjerski, nacionalno, kulturno-tradicijski samosvjesnih naroda u savremenoj događajnosti ovoga kontinenta,
jer:
mi smo ljudi veličanstvene Hidžre pa, prema tome, mi dolazimo monoteističkoj Kjabi a ne mušričkim piramidama, mi dolazimo da volimo a ne da mrzimo, da gradimo a ne da rušimo, da putujemo a ne da čamimo na jednom te istome mjestu, da transformišemo u Dobro i ka Dobru a ne da se ponavljamo u grijehu i imitaciji niskog i prezrenog.
Činim dovu i sebi i svima nama: O, Ti, koji se odazivaš na naše dove, uputi nas i čuvaj nas na Svome Ispravnom i zauvijek postojećem Putu, amin.
KULLU ‘ĀMIN VE ENTUM BIHAJR – U SVAKOJ GODINI PO HIDŽRI SRETNI I USPJEŠNI BILI,
ALLAH MUBAREK OLSUN!
(TBT, www.dzemaludinlatic.com)
