Koliko je bilo potrebno partizanima da ruše imidž četnika vidi se i iz djela Vladimira Dedijera u knjigama “Novi prilozi za biografiju Josipa Broza Tita”.
Primjera radi, u prvom od tri dijela te knjige, navodi se da je Tito odustao od napada na Ravnu goru i sjedište glavnog štaba Draže Mihailovića u novembru prve ratne godine samo zbog pozitivnog imidža Mihailovića na Radio Moskvi.
To se desilo nakon neuspješnih pregovora Mihailovića i Tita u Brajićima, 27. oktobra 1941, na kojima je sklopljen sporazum o zajedničkoj borbi protiv okupatora.
Partizansku delegaciju su činili: Josip Broz Tito, Mitar Bakić i Sreten Žujović. Četničku delegaciju su činili: Draža Mihailović, Dragiša Vasić, potpukovnik Dragoslav Pavlović i kapetan Milorad Mitić. Tito je tražio da razgovorima prisustvuje i britanski oficir za vezu Bill Hudson, ali je Mihailović to odbio, pa je Hadson sve vrijeme sjedio u drugoj sobi.
Bio je to u stvari posljednji pokušaj da se organizira zajednička partizansko-četnička komanda. Sklopljen je privremen sporazum.
Na sastanku je načelno garantirano održavanje statusa kvo u međusobnim odnosima i sugerirano izbjegavanje sukoba.
Jedan detalj sa tog sastanka i danas ima svoje repove u srpskoj javnosti, prije svega u tabloidnoj tvrdnji da je “CIA sumnjala da je Tito bio Rus”. Mihailović je na tom sastanku izrazio sumnju da je Tito bio Zagorac, jer je navodno njegov “naglasak bio više ruski nego hrvatski”. Javno je izrazio sumnju u njegov pravi identitet, i to 5. novembra 1941. kada ga je nazvao “komunistički vođa u Srbiji, pod lažnim imenom Tito”.
Odatle potiče priča da je Tito u stvari savjetnik ruske ambasade Vladimir Lebedev koji je zaista postojao, ali je tada već bio u Rusiji. Operativci tadašnjeg OSS-a koji je, dakle, preteča današnje CIA-e izvijestili su kasnijih godina o dešavanjima na tom sastanku, između ostalog i o Mihailovićevoj sumnji, što je otvaranjem arhiva CIA dovelo do napisa u štampi kako je, eto, i “CIA znala da Tito nije Tito”.
Bilo kako bilo, uprkos nekoj vrsti primirja, ubrzo je nakon sastanka došlo do sukoba četnika i partizana. Partizani su tvrdili da su četnici napali Užice, kao slobodnu teritoriju, dok su u isto vrijeme Nijemci vršili strahovitu ofanzivu. Četnički izvori imaju drugačiju verziju priče.
Borbe su trajale nekoliko nedjelja. Razbijeni kod Užica, četnici su se brzo povlačili. Partizanske jedinice su nastavile da ih jure i opkolile ih oko Ravne gore gdje je bio štab Draže Mihailovića.
Da se vratimo na priču o rušenju javnog imidža četnika: Dedijer piše iz prve ruke da se jedne večeri nalazio sa Titom u njegovom štabu u Užicu.
Tito je bio u telefonskoj vezi sa komandantima jedinica koje su opkolile štab Mihailovića. Trebalo im je dati odgovor. Tito se šetao po prostranoj sobi gore-dolje, a Dedijer kaže da je sjedio kraj radio-aparata i slušao emisije Radio Moskve na srpskom jeziku.
“Odjednom sam se trgao i rekao Titu: Pazi, Radio Moskva govori o borbama u Srbiji protiv Nijemaca, pazi, pazi, govori o Draži kao vođi svih snaga otpora.
Tito je zastao, zaprepašten. Nikad ga dotle, a ni kasnije nisam vidio tako duboko iznenađenog. Samo je rekao: ‘Ma nije moguće’…”
(TBT, Nedeljnik)
