Piše: Robin Wright, thebosniatimes.ba
Prošlog četvrtka u 6 ujutru Keyonnu Jones je pozvao kolega umjetnik u vezi s tajnim projektom koji je trebalo da počne za nekoliko sati. Da li bi mogla učestvovati? Kao majka dvoje djece mlađe od 10 godina, Jones se najprije rastrčala da nađe nekog da ih pričuva. U 8 sati se pridružila sastanku na Zoomu; umjetnik koji je vodio projekat objasnio je da je Muriel Bowser, gradonačelnica Washingtona, naručila da 8 umjetnika ispiše mural „Crni životi su važni“ slovima visine 15 metara duž dva bloka na ulici koja vodi do Bijele kuće. „To je moralo biti izvedeno bez greške“, rekla mi je Jones koja je izvršna direktorica Umjetničkog i kulturnog centra u Congress Heightsu u Washingtonu. Grupa se dogovarala kako da izvede mural u jarkožutoj boji, gdje da nađe potreban materijal i kako da sve bude gotovo do podneva. Nekolicinu su brinule političke posljedice. „Neki su strahovali od moguće reakcije – šta ako je riječ o političkoj igri između gradonačelnice i predsjednika Trumpa? Nisu bili sigurni da će ih gradonačelnica podržati ako se nešto dogodi ili ako predsjednik odluči uzvratiti udarac”, rekla mi je Jones. Četiri dana prije toga, federalna i lokalna policija upotrijebile su fleš granate, hemijski sprej i dim da rastjeraju stotine uglavnom mirnih demonstranata s prostora oko Bijele kuće kako bi predsjednik mogao da odšeta do crkve Saint John i nakratko mahne Biblijom pred fotoreporterima. Bilo je predviđeno da se mural završi ispred te crkve. „Sastanak na Zoomu postao je pomalo neprijatan“, napomenula je Jones, koja je Afroamerikanka. Umjetnici su se složili da će učestvovati u projektu samo pod uslovom da ostanu anonimni. Jones je jedina članica grupe koja je pristala da razgovara sa mnom pod punim imenom.
Te noći Washington je pogodila i oluja praćena snažnom grmljavinom i poplavama. Grom je udario spomenik Georga Washingtona, a povrijeđena su i dvojica pripadnika Nacionalne garde ispred Bijele kuće. Planirano je da džinovski mural bude ispisan na gradskim ulicama duž dva bloka. Umjetnici su strahovali da se tlo neće osušiti na vrijeme.
Osmoro umjetnika, koji su se zarekli da će čuvati tajnu, sastalo se u pola četiri ujutru, u petak. „Na prvo slovo – B – otišlo nam je tri sata“, rekla mi je Jones. „Stalno sam ponavljala, ‘Nećemo uspjeti završiti na vrijeme’“. Čim su utvrđene mjere i proporcije, četvoro umjetnika krenulo je napred da iscrtava slova, a ostali su ih bojili. Na pola posla oko drugog slova – L – ponestalo im je boje, potrošili su svih petnaestak litara koje su imali. Nova količina je stigla tek oko 7 ujutru – i to druga nijansa žute. Do isteka roka je ostalo još samo 4 sata. Onda su počeli da pucaju valjci za farbanje.
Dok se grad budio, na 16. ulici koja vodi do Bijele kuće ljudi su zastajali da gledaju. Vijest se brzo proširila na društvenim mrežama. „Ljudi su dolazili sa svih strana i nudili pomoć. Nismo znali šta da im kažemo“, kaže Jones. U tom trenutku mali, višerasni tim nije znao da gradonačelnica namjerava da se obrati javnosti čim mural bude završen, kao ni da je postavljan novi ulični natpis kojim je taj dio grada dobio ime „Trg Crni životi su važni“. Pošto je vrijeme isticalo, Jones i drugi muralisti su počeli da pokazuju volonterima gdje da farbaju. Među volonterima je bio i momak po imenu Toby, koji je na sebi imao odjelo i rolere. „Zajednica je preuzela posao na sebe“, kaže Jones. „Ne znam koliko je ljudi bilo na kraju“.
Tri dana kasnije, Jones je još bila pod utiskom ispisivanja historije pomoću murala koji je u međuvremenu osvanuo na naslovnim stranama širom svijeta i čak bio fotografisan iz svemira. „Nisam se spremala za ono što smo uradili. Projekat je zaista brzo prešao put od internog zadatka, preko zajedničkog iskustva do globalnog prisustva“, kaže ona. „Gradonačelnica je znala šta radi. Ona je sve planirala, ali polutajno, i upravo zahvaljujući tome ispalo je ovako efektno. Probudiš se i ugledaš ga.“
Ulični natpis je bio drugi ključni dio projekta. To je rad Waynea Bennetta Pettusa, koji danju radi za gradsku vladu kao tehničar za izradu znakova, a u slobodno vrijeme je reper po imenu Benxett. Pettusov nadređeni zatražio je od njega da napravi znak Trg Crni životi su važni. „To je zaista bila tajna“, rekao mi je. Problem je bio to što svi ulični znaci u Washingtonu imaju jarkozelenu osnovu od vinila i bijela slova – radi bolje vidljivosti – a kancelarija gradonačelnice je tražila da znak bude crno-bijeli. „Morao sam smisliti šta ću i kako ću; niko nije vjerovao da možemo to uraditi“. Pettus se igrao s mastilom da bi dobio odgovarajuću boju koja reflektuje svjetlost. Uspio je poslije nekoliko pokušaja. „Ostalo je historija“, rekao mi je.
Poslije našeg razgovora Pettus mi je poslao riječi nekoliko svojih pjesama koje su reakcija na niz policijskih ubistava Afroamerikanaca. Sve su napisane prije nego što je policija Mineapolisa ubila Georga Floyda 25. maja. Među njima je i ova:
Rekli su nam da pognemo glavu, da držimo jezik za zubima
Da poštujemo pravila, da budemo strpljivi
Da „cijenimo ono što smo dobili“
Da zaboravimo prošlost, kao da su svi njihovi zločini drevni
Gurnuti pod tepih, u podrum
Pucali su u nas i ubijali nas iz zabave
Čak i ne govorim o reparacijama
Sistem ima problem, i moramo nešto promijeniti.
Washingtonski ogranak pokreta Crni životi su važni osudio je mural i Pettusov ulični znak. U jednom tvitu grupa je nazvala projekat „performativnim odvraćanjem pažnje od stvarnih promjena“ i rekla: „Gradonačelnica Bowser je dosljedno bila na pogrešnoj strani historije Washingtonskog ogranka pokreta Crni životi su važni… Ovo treba da primiri buhele liberale dok istovremeno ignorira naše zahtjeve. Crni životi su važni znači prestanite finansirati policiju“. Pettus kaže da to razumije. „Ne želimo da ovo bude projekat koji zadovoljava nečiju taštinu. Ovi znaci u ljudima bude radost, ali i mnogo skepticizma. Želimo vidjeti šta je sljedeće – i nadamo se da ovo nije sve“.
Na kraju su mural i ulični znak bili završeni na vrijeme. Zatim je gradonačelnica održala konferenciju za novinare. „Ima ljudi koji čeznu da se njihov glas čuje i da budu viđeni i da njihova ljudskost bude priznata“, rekla je. „Glasno i jasno smo postavili tu poruku na veoma važnoj ulici u našem gradu“.
Steve Hansen, član gradskog vijeća u Sacramentu, video je novi Washingtonski mural u vijestima CNN-a. „Nova umjetnost za Capitol Mall?”, zapitao se na svojoj Facebook stranici u 9 sati i 9 minuta po pacifičkom vremenu. Hensen je ranije sponzorisao umjetničke projekte kojima su podržavana druga politička pitanja, između ostalog imigracija. Odmah je pomislio da bi taj projekat bio idealan za BAMR-a, lokalnog afroameričkog umjetnika čije je pravo ime Demetris Washington. (BAMR je skraćenica za Becoming a Man Righteously – Časno postati čovjek). Ali Hensen nije znao kako da dođe do njega. Pozvao je Atrium, lokalni umjetnički centar, i ponudio da finansira i potpomogne izradu murala duž travnatog trga koji okružuje kapitol u Sacramentu. Atrium je stupio u kontakt s nekoliko umjetnika, koji su takođe predložili BAMR-a. Muralista je najprije odbio, ali je u 11 sati i 8 minuta prije podne prihvatio da to uradi.
Projekat je u Sacramentu izveden istom brzinom kao u Washingtonu – ali je rad na njemu nailazio na nešto drukčije probleme. BAMR je stigao na trg u dva sata po podne. „Odmjerio sam prostor i pomislio, ‘Majku mu, ja ovo treba da uradim do policijskog časa u 8 uvečer?’”, rekao mi je. Nije imao dovršen crtež, ni materijal, ni pomoć – a prostor je bio veličine oko tri fudbalska terena. Da bi se taj prostor popunio, dimenzije svakog slova su morale biti 6 sa 9 metara, a razmak između njih oko metar i po. „Brzo smo računali“, rekao mi je. BAMR se razletio da nađe materijal; vratio se s jednim prijateljem u 4 popodne. Do policijskog časa je ostalo samo 4 sata. Dan je bio neobično vjetrovit; boja nije htjela da se primi. „Bili smo okruženi travom, i probali smo valjke, ali nije bilo šanse“, rekao mi je. Onda je muralista uputio SOS poziv na Instagramu.
Kao i u Washingtonu, pojavili su se sasvim nepoznati ljudi. BAMR još ne zna odakle su došli. Donijeli su grablje, metle i aparate za uklanjanje suhe trave s trga. Boju su stavili u prskalice za korov, koje su u početku radile, ali su ubrzo počele da se zapušavaju. „Onda se najednom stvorio neko sa električnim pištoljem za farbanje“, kaže BAMR. „Neko drugi je donio generator. Ljudi su razgovarali. Neki su trčali kući da donesu druge stvari“. Na kraju je učestvovalo bar 300 volontera. „Ljudi su mi spontano povjerili koordinaciju“, kaže BAMR. „Nikad nisam doživio ništa slično”.
Usred haosa, pojavio se lokalni DJ sa gramofonom. Neko drugi se pobrinuo za užinu. „Sve je ličilo na iznenadnu žurku“, kaže BAMR. Shira Lane, osnivačica umjetničke grupe Atrium, nazvala je taj obrt magijskim. Hansen je obezbijedio dozvole za rad tokom policijskog časa. „Svi su bili sigurni da neće biti upucani“, kaže BAMR. U 15 do 9 uvečer ogromni mural je bio završen – za manje od 5 sati.
Umjetnik je to opisao kao paradigmatičan pomak. „Kao crnac cijelog života osjećaš da se gušiš. O tome se ne govori. Crni muškarci se opisuju kao ljudi s kapuljačom, ili prodavci droge, ili kriminalci“, rekao mi je. Crnci su naučeni odrastati u takvim uslovima. Dobiti priliku da svijetu kažeš šta se događa – i da te svijet sluša – nešto je sasvim novo. „Za nas je to ohrabrenje – ispisati poruku na glavnom travnjaku kapitola“, rekao mi je. „To je promjena energije na našoj planeti“. Tokom posljednja 4 dana naslikani su murali na velikim javnom prostorima Raleigha u Sjevernoj Karolini i Oaklanda u Kaliforniji. Po svoj prilici bit će ih još.
(TBT, NYT, Peščanik)