ANALITIKA
Dvije države bi trebale ojačati svoje
demokratije i onda ponuditi taj model cijelom svijetu, promovirajući tako pravo
lice islamskih vrijednosti, zasnovanih na miru, modernizmu, nauci, umjetnosti i
standardu izvrsnosti. Ukoliko se ovaj model može implementirati, i to ne samo
na Balkanu, nego i u cijelom svijetu, a na Bliskom istoku posebno, on će onda
za vrlo kratko vrijeme postati središte stabilnosti, mira i blagostanja.
Piše Harun Yahya, thebosniatimes.ba
Kada je okončana bitka na Saurskom polju
između Turaka i Albanaca 1385. godine, niko nije mogao predvidjeti
uspostavljanje tako jakih veza između dvije nacije kakve su danas. Albanci,
koji su u Tursku prvi put dovedeni tokom vladavine sultana Mehmeda Fatiha,
smješteni su u Arnavutköy istanbulski distrikt 1468. godine. Arnavutköy, poznat
kao jedna od odabranijih lokacija u Istanbulu, osnovali su oni koji su doselili
tu.
S vremenom je čak i jača kulturološka veza
uspostavljena između Albanaca i Turaka. Danas je moguće vidjeti utjecaj na nacionalne
kuhinje, muziku, odijevanje, pa čak i običaje i tradiciju jednih na druge. Prve
migracije Albanaca u Anadoliju su počele tokom rata između Osmanlija i Rusa
1787.-1792. godine. Albanski teritorij je pao pod vlast Osmanlija u to vrijeme.
Albanci su bili etnička grupa koja je često dobivala administrativne zadatke u
Osmanskom carstvu. Toliko često da su 35 od 215 Velikih vezira Osmanskog
carstva bili Albanci (Veliki vezir je ekvivalent današnje pozicije premijera).
Teritorij od Edirnea do Jadrana, od
Peloponeza do Krete, je bio pod albanskim upravnicima u ime Osmanskog carstva.
Albanci su činili većinsko muslimansko stanovništvo na ovim teritorijima.
Albanski upravnici, veziri i vojnici su izveli mnoge važne zadatke, ne samo na
Balkanu, neko i u Alžiru, Tripoliju, Hejazu, Bagdadu, Mosulu i na Kavkazu.
(Npr. Upravnici Tripolija Moralı İbrahim Pasha, Osman Baba Wakil Al Khardj
Deyi, Arnavut Halil Pasha, Koloğlu familija).
Moguće je razgovarati o važnosti mnoštva onih
koji održavaju “albansku svijest” u Turskoj. Zapravo, postoji oko 5 miliona
ljudi albanskog porijekla koji žive na teritoriji Anadolije. Više od 700,000
njih još govori albanskim jezikom.
Veza između Albanaca i Turaka, koja je
oslabljena tokom vladavine socijalizma u Albaniji, ubrzano postaje jednako
dinamična kao i ranije. Turska agencija za suradnju i koordinaciju (TIKA), institucija
zadužena direktno za poboljšanje odnosa Turske sa prijateljskim zemljama,
realizirala je oko 270 projekata koji doprinose razvoju Albanije od 1996.
godine. Kroz TIKA-u su realizirani mnogi projekti, od rekonstrukcije
historijskih objekata u albaniji, preko treniranja albanskih policajaca,
odbrane od elementarnih nepogoda, pa do razvoja zdravstvenih organizacija, bez
očekivanja ikakve protivusluge.
Danas su kulturološke veze između dvoje
države također ojačane i ekonomskom i vojnom suradnjom. Turska je treći najveći
investitor u Albaniju. Obim vanjske trgovine između Turske i Albanije je
bio više od 400 miliona dolara u 2014. godini.
Turski jezik se podučava kao izborni
predmet na Fakultetu za strane jezike Univerziteta u Tirani. Albanski jezik bi
trebalo uskoro da dobije svoje mjesto na turskim univerzitetima.
Turska je prihvatila veliki broj izbjeglica
Albanaca sa Kosova 1999. godine i bila je prva država koja je priznala
nezavisnost Kosova 2008. godine. Od kako se Albanija pridružila NATO-u 2009.
godine, prijateljski odnosi između dvije države su prerasli u alijansu.
Jedan od najljepših opisa odnosa između
Turske i Albanije dao je tadašnji ministar vanjskih poslova i zamijenik
premijera Albanije, Ilir Meta. Meta je 2009. godine rekao da je “odnos između
dvije države dosegao savršenstvo i da ne postoje apsolutno nikakvi problemi.” Ovaj
odnos nije narušen s vremenom i postajao je postepeno još jačim, sve dok Turska
nije uzela Albaniju za svog “strateškog partnera.”
Naravno, izjave ne znače da je
prijateljstvo i saradnja dvije države na dovoljno razvijenom nivou. Razvoj globalne
politike je zadao određene odgovornosti državama i mimo poboljšanja
komercijalnih i vojnih odnosa. Prije svega, Turska i Albanija imaju mnogo posla
da obave oko uspostavljanja i održavanja mira i stabilnosti na Balkanu.
Turska i Albanija bi prvenstveno trebale da
uspostave moralni senzibilitet među svojim građanima, humanost, saosjećanje,
ljubav i samilost. U obje države, ljudi iz svih regija, kršćani, muslimani ili
jevreji, bi trebalo da su od djetinjstva podučavani da je nepravedno ubijati
ljude, protjerivati ih iz njihovih domova ili nanositi nekome nepravdu i biti
okrutan. Ove dvije setrinske države, ciljajući na jedinstvo uspostavljeno na
politici ljubavi na Balkanu, bi trebalo da učestvuju u svjetskoj politici i
obezbijede svoje pozicije. Prvi korak ka tome može biti to što će obje države
zajedno iz udžbenika ukloniti sadržaj koji promovira neprijateljstvo ka
Balkanskim državama.
I Albanija i Turska bi trebale iz
udžbenika izbrisati termine poput imperijalizma, ekstremne ljevice i ekstremne desnice,
strukture protivne humanitarnim dispozicijama poput brutalnog kapitalizma i
svih ostalih loših “izama.”
Dvije države bi trebale da ojačati svoje demokratije i onda ponuditi taj model
cijelom svijetu, promovišući tako pravo lice islamskih vrijednosti, zasnovanih
na miru, modernizmu, nauci, umjetnosti i standardu izvrsnosti. Ukoliko se ovaj
model može implementirati, i to ne samo na Balkanu, nego i na cijelom svijetu,
a na Bliskom istoku posebno, on će onda za vrlo kratko vrijeme postati središte
stabilnosti, mira i blagostanja.
(The
Bosnia Times)
