Piše: Nedžad Latić, thebosniatimes.ba
„Hvala Bogu pa nam vi niste lideri u vrijeme agresije na Bosnu i Hercegovinu“, podviknuo je Elmedin Dino Konaković kao zastupnik u Skupštini KS kritizirajući Vladu KS zbog toga što dva mjeseca nakon proglašenja nesreće donosi mjere za spas privrede i građana KS. Ovo je možda i najbliža ocjena vlasti koju sačinjava koalicija SDA, DF i SBB. Posebno se to odnosi na SDA jer se ova stranka, kao i njen lider Bakir Izetbegović, predstavlja narodu kao zaštitnica nacionalnih interesa, kao i kulturološko-vjerskih vrijednosti, pri tome se pozivajući na ratno patriotsko naslijeđe kada je ova stranka zaista bila „kičma“ odbrane od agresije.
ONI NISU ODUSTALI…
Kako je biologija učinila svoje i kako je došlo do smjene generacija koju najbolje oslikava činjenica da je umjesto oca na čelo ove stranke došao sin, tako se ova stranka u kadrovskom smislu svela na puke stranačke aparatčike i uhljebe, a njena politika je postala bezidejna puna demagogije i populističkog kiča tako da je aktualna kriza pandemije korona virusa njene lidere zatekla na spavanju uljuljkane u hladu patriotskih lovorika i debele materijalne (po)ratne stečevine. Možda je Konaković ovdje instiktivno reagirao kao maloljetni borac Armije BiH, te nije ni svjestan dubine izrečene ocjene. Ako bismo ga „postavili s glave na noge“, kakva bi i trebala biti njegova uloga kao jednog od vodećih opozicionih lidera, onda bismo morali njegovu opasku dopuniti pitanjem, zar on zaista vjeruje da ovaj narod ponovo neće doći u veću krizu od ove kroz koju prolazi, i zar zaista vjeruje da su oni koji su izvršili agresiju na Bosnu i Hercegovinu odustali od ciljeva nestanka ove države i njenog najbrojnijeg naroda sa ovih prostora, te da li, kad se već stavio na čelo jedne stranke, on ima viziju odbrane države i građana koji je smatraju svojom jedinom (!) domovinom?!
Evo da pomognem gospodinu Konakoviću sa procjenom da treba vjerovati Miloradu Dodiku da on ne želi novi oružani sukob koji bi rezultirao odcjepljenjem RS-a, odnosno razbijanjem države, već da sve to želi postići mirnim, dakle političkim putem. Nažalost, za sada je uspješniji u svom naumu od onih koji brane državu, a to je primarno SDA. I to se ne ogleda samo kroz konstantne blokade vlasti i opstrukcije državne politike na međunarodnom planu. Već se to ogleda kroz stanje bosanskih muslimana koji je svakim danom sve manje na ovim prostorima, potom kroz njihov kulturni, tehnološki i ekonomski nazadak u odnosu na druge narode u regionu, posebice u odnosu na evropske narode.
To formalno negiranje bosanskog jezika, imena nacije, kao i samo negiranje genocida kojeg su počinile srpske policijske i vojne i paravojne formacije nad bosanskim muslimanima, na čemu insistiraju srpski, pa i hrvatski nacionalisti, nikako se ne smije tretirati kao populizam, ili kao (pred)izborna zapaljiva retorika, kako ga često definiraju benevolentne zapadne diplomate u Sarajevu. To je odslika „strateških dubina“ nacionalnih umova bivših agresora na Bosnu i Hercegovinu čiji je Dodik megafon!
BARBARIZACIJA DRUŠTVA
Nikad bosanski muslimani neće uspjeti ostvariti vojnu premoć u naoružanju u odnosu na svoje iskonske protivnike, koji ih već stoljećima žele očistiti sa Balkana! Niti imaju takve privredne resurse, niti bi im to dozvolili međunarodni moćnici. Sjećamo se embarga na oružje od strane UN-a u vrijeme agresije, zar ne?! U tom opakom naumu su relativno i uspjeli ako se uzme u obzir da su nekad balkanski muslimani činili preko polovine stanovništva balkanskih država. Osim biološkog istrebljenja iza balkanskih muslimana su ostale ruine od njihovog bogatog kulturnog i duhovnog naslijeđa po mnogim gradovima balkanskih država.
Svega ovoga sigurno nisu dovoljno svjesne nacionalne i vjerske vođe, kao ni inteligencija bosanskih muslimana. To najbolje oslikava Izetbegovićeva doskočica da će se ONI umoriti, sami od sebe, a da mi nećemo. Doduše, ne možemo zanijekati tretiranje „deset genocida“ u nekim kulturno-vjerskim bošnjačkim kružocima sa prizvukom ksenofobičnog „nabijanja na nos“ Srbima, što se može ocijeniti kao kontraproduktivna intelektualna djelatnost. Od toga ima političke fajde SDA, ali bilo kakav oblik ksenofobije šteti svakoj naciji, posebno onoj nad kojom su izvršeni tako stravična zlodjela i povijesna globalna nepravda. Stoga se sve to može ocijeniti samo kao izgovor vlastima za nečinjenje i konstruktivno djelovanje na afirmaciji nacionalnih i duhovnih vrijednosti kroz obrazovanje i prosvjetiteljstvo. Na tom polju je kapitulirala SDA, makar je formalno pobjednica svih poratnih izbora. Politika ove stranke je bila da uslijed barbarskog kapitalizma omogući svojim pohlepnim vođama da barbariziraju društvo i uspostave kastinski sistem kojim vladaju „zelena buržoazija“ i „zeleni termiti“. Ako su ove fraze i zvučale kao spinovi u analitičkim tekstovima čiji sam autor, kriminalne stranačke afere koje su isplivale u vrijeme epidemiološke krize, vrlo su ih slikovito oživotvorile. Malo ko će se udubiti u filozofsko-egzistencijalne instinkte „insekata“ da bi shvatio kako oni ne mogu zavladati društvom jer pojedu sve, baš sve na što naiđu, da bi na kraju i oni umrli od gladi. Ovakvom pravdom bi bili zadovoljni nihilisti, a to bosanski muslimani nisu i ne smiju biti po svom duhovnom habitusu i vjeri. Ako postanu toga svjesni, bar u onoj mjeri u kojoj se izrazio Konaković, neće se prepustiti nihilizmu i znat će šta im je činiti.
Pošto sam sebi dojadio pokušavajući ukazati na pogubnost politike SDA, tvrdeći kako „zelenu lubenicu treba čepirati“, i da je „SDA poput otrova u medu za narod, a da je Islamska zajednica staklena tegla tog „meda“, nisam baš optimista da će ni nakon ove krize doći do otrežnjenja narodnih masa. Ako se zaista desi čudo i narod osjeti da ga njegove vođe uopće na uvažavaju niti poštuju, što se pokazalo tokom krize, ne smijemo biti naivni pa povjerovati da ovaj režim ne zna (od)braniti sebe i svoju vlast od naroda, kao što je pokazao da ne zna braniti narod i državu uslijed velikih nedaća i kriza. U tome su postali pravi maheri, na čemu bi im mogli pozavidjeti i najokorjeliji diktatori!
(TBT)