Piše: Jan Werner Muller, thebosniatimes.ba
Kakvi su izgledi da čovjek koji istovremeno obavlja funkciju šefa države i glavni je nosilac izvršne vlasti ne dospije u centar pažnje javnosti u trenucima nacionalne krize? Svi pogledi su uprti u Trumpa. Uprkos tome, predsjednik se praktično odrekao bilo kakve odgovornosti na nacionalnom, pa i internacionalnom nivou. Jedina stvar od koje ne odustaje su svakodnevne predstave u kojima glumi lidera, pokušavajući podići sopstveni rejting, a nesposoban je da pokaže bar trunku empatije za svakodnevne teškoće miliona Amerikanaca. Vrijeme je da pažnju usmjerimo na drugu stranu. Neophodno je da se demokrati organiziraju i ponude stvarno vođstvo zemlji u rasulu.
Mnogo je ljudi (među njima i novinara) koji su dugo čekali da se zvijezda TV rijaliti programa nekim čudom pretvori u „predsjedničku“ figuru. Trumpovi kritičari, s druge strane, očajavali su i čekali trenutak kada će mu neko najzad direktno postaviti pitanje: „Imaš li ti obraza?“, kao što se dogodilo u čuvenoj TV debati advokata Josepha Welcha i senatora Joe McCarthyia koja je najavila McCarthyev konačni pad. Treći raspravljaju treba li uopće prenositi Trumpove dnevne konferencije preko kablovskih i TV mreža (dok ih Trump nije sam obustavio).
Ovdje može biti od koristi važna historijska lekcija iz jednog sasvim drugačijeg historijskog perioda. Mislim na strategije koje su primjenjivali srednjoevropski disidenti 70-ih i 80-ih godina 20. stoljeća (što ne znači da ovde na bilo koji način izjednačavam autoritarni državni socijalizam sa današnjim Sjedinjenim Državama). Poslije neuspjeha brojnih pokušaja reforme, Adam Michnik i ostali intelektualci su zaključili da se represivni režimi neće promijeniti. Odustali su od pokušaja obraćanja državnim liderima i odlučili da umjesto toga počnu da „govore kroz njih“ (kako je to formulirao historičar Tony Judt) i tako pokušaju doprijeti do što većeg broja građana, uprkos ograničenjima slobode govora. Također su započeli organizaciju nečega što je Václav Benda opisao kao „paralelni polis“ – svijet u kome će se čovjek ponašati kao da već jeste slobodan. Civilno društvo je takvim inicijativama uspjelo oslabiti diktatorske režime bez direktne konfrontacije.
Šta je pouka? Besmisleno je pregovarati s Trumpom, jer on se neće promijeniti: poslije svakog trenutka privida predsjedničke trezvenosti – koji komentatori s centra dočekuju s oduševljenjem – slijedi deset trenutaka ispunjenih lupetanjem i prijetnjama. Nećemo dočekati dan kada mu možemo reći: „Aha, uhvaćen si“, jer njegova glasačka baza, reklo bi se, ostaje odana šta god on radio; izgleda da ni najelementarniji interesi – kao što je interes da se sačuva život (da ne govorim o ekonomskim interesima) – ne mogu odvratiti Trumpove obožavaoce od identifikacije sa figurom koja, ako ništa drugo, izgleda kao iskusan general u vođenju kulturnih ratova.
Riječima kritičara medija Jaya Rosena, Trumpa treba „decentrirati“. Istina, on je i dalje predsjednik, iako je praktično obavijestio javnost da se odriče odgovornosti za pandemijsku krizu, da bi se vratio političkoj estradi. „Donošenje odluka“ prepušteno je guvernerima. Ostatak svijeta otuda zaključuje da Sjedinjene Države nisu zainteresirane za saradnju u potrazi za odgovorima na globalni izazov.
To konkretno znači da demokrati treba da organiziraju sopstvene večernje konferencije i izlažu planove (nije li u kampanji za izbor predsjedničkih kandidata jednom učestvovao neko ko se isticao u izradi planova?); činjenicu da ih je Trump „ovlastio“ da rade šta žele guverneri mogu protumačiti kao mandat za izgradnju paralelnog polisa sa boljim politikama, od kojih bi se neke vremenom mogle podići na federalni nivo. Činjenicu da mnogi od njih nemaju na raspolaganju dovoljno resursa – zato što je Mitchu McConnellu važnije da plave države otjera u bankrot nego da sačuva ljudske živote – treba prikazati kao još jedan dokaz da su republikanci postali partija političke surovosti.
Ponuditi alternativno vođstvo – i stvarne činjenice, umjesto Trumpovih uglavnom „alternativnih“ činjenica – nije isto što i poreći legitimnost predsjednika. Kada je Andrés Manuel López Obrador osporio rezultate izbora u Meksiku 2006. godine (koje je izgubio s malom razlikom), on se proglasio „legitimnim predsjednikom Meksika“, a njegovi glasači su se sjatili u kampove postavljene usred Meksiko Sitija. U sedmicama poslije šoka u novembru 2016, mnogi Amerikanci su ponavljali da Trump nije „naš predsjednik“. To je opasan potez, sličan potezu republikanaca za koje je Bill Clinton devedesetih godina uvijek bio „onaj vaš predsjednik“, čime su praktično poricali legitimnost svojih političkih protivnika. Ali avaj, Trump jeste naš predsjednik – iako se ne ponaša tako.
Demokrati možda strahuju da će se njihova ponuda alternativnog vođstva protumačiti kao dodatno „produbljivanje podjela“ ili „politizacija“ krize. Ali dopadalo se to vama ili ne, kampanja je uveliko počela, a Trump ionako svakodnevno produbljuje podjele; što je najvažnije, opozicija spremna da ponudi sveobuhvatnu alternativu predstavlja samu suštinu predstavničke demokratije. To je možda očiglednije na primjeru parlamentarnih sistema; sjetite se samo kako u britanskom donjem domu lider opozicije ustaje i odgovara premijeru čim ovaj završi izlaganje.
Ima prijedloga da Joe Biden sastavi „kabinet u sjenci“ po britanskom modelu. Neki smatraju da demokrati ne bi trebalo da imaju samo jednog predstavnika koji će odgovarati Trumpu, već da to treba da čini više harizmatičnih i kompetentnih političara (Alexandria Ocasio-Cortez se nameće kao prirodan izbor). Najvažnije je poslati poruku da opozicija, osim što kritizira vlast, ima i konstruktivne prijedloge za period krize.
Istina je da ishod izbora danas često odlučuju „negativni identiteti“ više nego pozitivne vizije; glasači češće glasaju protiv nekoga nego za nešto. Veliki broj Amerikanaca je već donio sud o Trumpu; ali mnogi su i dalje impresionirani kabuki predstavama u kojima on glumi generala i uspješno ih uvjerava da niko drugi nema upotrebljiv plan. Taj poguban utisak i uvjerenje moraju se neutralizirati.
(TBT, The Guardian)
