Piše: Dominique Moisi, thebosniatimes.ba
Pred masom od preko 100.000 ljudi na najvećem stadionu za kriket na svijetu, dva lidera su trijumfalno proslavila osnaživanje prijateljstva između njihovih zemalja – ili, da budemo precizniji, između njihovih brendova harizmatičnog populizma.
Čak ni Trumpov često pogrešan izgovor indijskih imena tokom njegovog govora nije mogao da pomrači Modijev sjaj.
Ali Trumpova posjeta Indiji nije bio najveći istorijski momenat kojim su se on i Modi hvalili. Iako je Modi odnose SAD i Indije opisao kao „najvažnije partnerstvo 21. stoljeća“, oni možda nikada neće dostići sve čvršće veze između Rusije i Kine.
Uostalom, konvencionalnim autokratama je daleko lakše nego populistima da se ujedine u zajedničkoj viziji svojih globalnih interesa. Kineski faktor je naravno važan i za SAD i za Indiju, ali nije dovoljan da se prevaziđu njihove kulturne različitosti i duboko divergentni ekonomski interesi (naročito u pogledu trgovine).
I pored toga, drugačija vrsta historije je bila u nastanku tokom Trumpove posjete. Ali veoma različita od one koju su on i Modi zamislili.
U pokušaju da se opišu nedavni sastanci dvojice lidera u Indiji, neizbježno na pamet pada izraz „lomača taštine“. U atmosferi bijedne laskavosti i rijetko uklopljene pompeznosti, Trump i Modi su prepoznali slične kvalitete jedan u drugom. Gledajući ih uživo na televiziji, mogao sam samo da se prisjetim čuvenih scena iz Chaplinovog kinematografskog remek-djela Veliki diktator. Chaplinova farsa se, izgleda, sada ponavlja – ovoga puta kao tragedija.
Za Trumpa, koji se priprema za kampanju za reizbor, Indija je bila savršeno mjesto za testiranje njegove poruke američkim glasačima – a naročito uspješnoj četvoromilionskoj indijskoj dijaspori u Americi, koja naginje ka glasanju za demokrate. Trumpova poruka je bila jednostavna: ako ga Indija, najveća svjetska demokratija, pozdravlja kao heroja i zvijezdu, zašto bi ga onda neki (očigledno nepatriotski) Amerikanci odbacivali kao da je on prijetnja po demokratiju? Zaista, izgleda da Trump tvrdi da uživa i Modijevu i zaštitu Mahatme Ghandija.
Posjeta američkog predsjednika je donijela slične dobrobiti za Modija. Mnogi Indijci preziru premijerov brend vjerskog nacionalizma, a Delhi je upravo prošao kroz najgore nasilje između Indusa i muslimana u posljednjim decenijama. Ali Modi sada svojim protivnicima može da kaže da lideru najmoćnije svjetske demokratije ne smeta način na koji Indija tretira svoju muslimansku manjinu, niti kako se ponaša u Kashmiru.
Pošto su tako pohvalama i oprostima učvrstili legitimitet jedan drugom, Trump i Modi su sa javnog spektakla mogli da pređu na ozbiljnija i razdornija pitanja Kine i trgovine.
To me je podsjetilo na razgovore koje sam početkom 2000-ih vodio sa Roberthom Blekvilom, iskusnim diplomatom koji je u to vrijeme bio američki ambasador u Indiji. Blekvilov glavni cilj je bio da natera Ameriku da shvati (ili, možda, ponovo otkrije) ključni značaj koji Indija, najveća svjetska demokratija, ima za SAD. Za njega, demokratija nije nejasna, prazna riječ, već ključ za izgradnju privilegiranog odnosa sa Indijom. Ali u to vrijeme, naravno, u politici ove dvije zemlje još nisu preovladali neliberalni populisti.
Sigurno je da su odnosi SAD i Indije uvijek bili kompleksni. Još od 1950-ih i ’60-ih, obje zemlje su Kinu smatrale za prijetnju. Nakon što je izgubila u ratu sa Kinom 1962, Indija je potpisala sporazum o zračnoj odbrani i dijelila obavještajne podatke sa SAD, dok joj je Amerika pružala ekonomsku i vojnu pomoć.
Ali, dvije zemlje su uskoro počele da se razilaze po pitanju hitnosti kineske prijetnje. Indijski lideri su se osjetili izdanim kada su SAD, pod predsjednikom Richardom Nixonom, počele proces zbližavanja sa Kinom. Kao rezultat, Rusija i Indija su se međusobno zbližile, što je navelo Ameriku da svoju pažnju u regionu prebaci na Pakistan.
Onda je uslijedila odluka Indije da postane nuklearna sila. Ameriku je u početku naljutila indijska tvrdoglavost po tom pitanju, ali se kasnije pomirila sa sudbinom u pogledu realnosti koju nije mogla sprečiti. Iako su lideri SAD smatrali da je nuklearizovana Indija vjerovatno loša po svijet, arsenal ove zemlje je bio bar korisno sredstvo zastrašivanja za Kinu.
Ipak, iako je zajedničko nepovjerenje prema Kini možda neophodan preduvjet za uspješne američko-indijske odnose, ono nije dovoljan osnov za blisko i dugoročno savezništvo između dva kompleksna diva. Zapravo, ako SAD i Indija ne budu više ujedinjene dubokom i iskrenom posvećenošću demokratiji, onda bi Indija jednog dana mogla odlučiti da njeni interesi leže u potrazi za sopstvenim zbližavanjem sa Kinom, kao predvidljivijom globalnom silom.
Konačno, trgovinska trvenja između SAD i Indije će se nastaviti, uprkos toplim odnosima između Trumpa i Modija. Možda na to ukazuje i činjenica da je događaj na stadionu za kriket u Gujaratu završen uz pjesmu Rolingstounsa „You Can’t Always Get What You Want“ („Ne možeš uvijek dobiti ono što želiš“).
Danas je ekonomski nacionalizam u usponu, a demokratija u opadanju. S obzirom na te zabrinjavajuće trendove, ono što se dogodilo u Gujaratu između Trumpa i Modija možda može da se posmatra kao apoteoza distopije.
/Autor je specijalni savjetnik na Institutu Montsouris u Parizu/
(TBT, Project Syndicate)







