Ovo je lament nad telefonskom vezom, rapsodija za njenim zvukom, himna načinu na koji je povezivala ljude. To su male stvari koje nam fale. Ta telefonska veza bila je ključna tačka u kući, protivotrov za otuđenje i samoću, te pošasti našeg doba.
Još uvijek čujem moju majku u našoj kući u Londonu kako se javlja na telefon svojim melodičnim glasom, “jedan-jedan-devet-pet”. Potom kaže: “Da li je Roger kod kuće?”
Ljudi su zapravo primali pozive u nečije ime! Bili su, kroz takve nasumične susrete, upleteni u tuđe živote.
Majka bi me kasnije pitala: “Dragi, ko je Caroline?” Ne bih mogao da izbjegnem pitanje, ma koliko vrdao.
Vidim crni telefon sa brojčanikom smješten na ivicu prozora u središtu kuće. Kod tog predmeta smo se svi susretali. Vidim moju naparfemisanu majku (nosila je Ysatis, Givenchy) koja mi dodaje risiver. To su bili mali rituali i tkivo koje nas je povezivalo u presolipsističkom vremenu.
Telefonska veza je bila stvar koja se dijeli. Razgovori su se odvijali u neplaniranim trenucima.
Bilo je nemoguće izbjeći prisluškivanje. Nisam mogao da obavim poziv u svojoj sobi.
Još uvek imam fiksni telefon u stanu u Brooklynu. Leži na utičnici kao zaboravljeni fosil. Koristi se svega nekoliko puta godišnje, uglavnom kada zaturim ili pokvarim mobilni. Nedavno sam njime pozvao kćerku.
“Čekaj! Vau!”, rekla je.
Sačekao sam. “Da li je ovo fiksni?” Priznao sam svoj povratak u kameno doba. “O, moj bože!”, rekla je. “Ne mogu da se sjetim kada me je posljednji put neko pozvao sa fiksnog telefona.”
Nedavno sam razgovarao sa svojom prijateljicom Ruth Franklin, autoricom nagrađivane biografije Shirley Jackson. Rekla mi je da pokušava da objasni svojim tinejdžerima šta je zvuk biranja broja, ali bezuspješno.
“Ne sjećaju se toga, ničega”, rekla mi je. “Nedostaje mi taj zvuk. Otarasili smo se fiksnog telefona jer ga niko nije koristio.”
Ruth se prisjetila koliko je bila prestrašena kada ju je zvao dečko na fiksni i javila mu se njena majka. “Ipak, imali ste neku predstavu o tome sa kime se vaša djeca viđaju. Mobilni telefoni su stavili tačku na to.”
Takva telefonska veza nudila je stabilnu povezanost koja se činila stvarnom, nasuprot razgovoru mobilnim telefonima koji se mogu prekinuti zbog nedostatka mreže. Mobilni telefon donio nam je ponovno biranje broja, ponekad više puta. Vrijeme izgubljeno (i argumenti ugroženi) u frustrirajućim pokušajima da se ponovo povežemo je nemjerljivo.
U svijetu fiksnih telefona bilo je vremena. Izlazili ste iz kuće, zujali naokolo, viđali ljude, sanjarili, ponekad se izgubili, potom pronašli put nazad, kroz prozor voza posmatrali drvorede topola koji se njišu. Vrijeme je teklo polako. Razvlačilo se, kao prazno platno.
Događala su se iskustva, ne kao nešto što će biti ocijenjeno zvjezdicama, niti kao uvod u zahtjev da date povratnu informaciju. Trotoari nisu bili prepreke među ljudima zagledanim u smartfone.
Držanje je bilo bolje. Glave nisu bile povijene ka palčevima. Kraj fiksnih telefona bio je poguban za vratove. Bio je loš za veze koje čine zajednicu.
Ljudi su znali gdje se nalaze u odnosu na druga mjesta na mapi. Nosili su se na određeni način. Nisu bili plave tačke koje se poput zombija kreću u sistemu za navigaciju. Pamtili su brojeve tuđih fiksnih telefona. Djeci se nije zakazivala igra, nego su izlazili u kraj. U tim krajevima su se igrala sa komšijskom djecom. Niko ih nije pratio iz minuta u minut. Sa fiksnim telefonima došla je tačnost. Zakažete sastanak, držite se toga; nije bilo fleksibilnosti da se nađe nešto zanimljivije da se radi kako nam danas dopušta neprekidni kontakt sa drugima. Hajde da se suočimo sa tim, kašnjenje je nepristojno.
(TBT, NYT)