Piše: Nedžad Latić, thebosniatimes.ba
Ne, nije Malik-efendija Šljivo „Udbaš“ ! Nema govora, on nije radio kao „saradnik Službe“, niti je cinkario svoje kolege. Iako je Šljivo imenom i prezimenom podveden u „Djelovodnik Državne sigurnosti“ kao njihov suradnik, koji je djelimično objavljen pod nazivom „Zelena knjiga“, to ne znači da je on zaista djelovao kao uhoda među svojim kolegama.
MALA PLJEVA, NA JAKOM VJETRU
Poznajem ga kao studenta Islamskog teološkog fakulteta (ITF) u vrijeme velikih progona bosanskih muslimana s početka osamdesetih godina, što je 1983. godine rezultiralo hapšenjima i suđenjem tzv. grupi muslimanskih intelektualaca sa Alijom Izetbegovićem na čelu. Njegov problem je bio, koliko se sjećam, druženje sa Melikom Salihbegović, koja je tada kao „vatreni konvertit“ agitirala za svoja islamsitička stajališta među muslimanskom omladinom. Vjerujem da su ga agenti privodili u prostorije Državne sigurnosti i da je morao davati iskaze o druženju sa tada proskribiranim muslimanskim intelektualcima, a koje je famozna „Udba“ etiketirala i markirala kao islamske fundamentaliste.
Šljivo se doimao kao jedan dobričina i poštenjačina, što je, vjerujem, Udbašima mogao biti dodatni motiv da ga lakše „slome“ za suradnika. Ali, uvjeren sam, da nije podlegao i da nije sudjelovao u bilo kakvim lošim rabotama, iako je preživljavao teške psihološke torture.
Vjerujem da je Šljivo samo jedan od stotinjak vjerskih službenika kojeg je Udba pokušala bezuspješno zavrbovati.
Pa, zašto sam objavio anonimno pismo u kojem se tvrdi suprotno? Moram priznati da sam se dvoumio i kolebao nekoliko dana i to zbog više razloga. Jadan od razloga je, na primjer, taj što smo Šljivo i ja povezani tazbinskim vezama.
Potom, davno mi je „dopala ruku“ fascikla iz Državne sigurnosti u kojoj su bili dosijei i zabilješke prikupljeni od strane saradnika DB-a iz redova Islamske zajednice. Nikad nisam objavio niti jedan papirić iz te fascikle jer sam smatrao da bi to „ubilo“ te ljude sa kojima sam se ja školovao, išao u džamiju, pa čak i prijateljevao.
Također nisam napisao niti jednu riječ kad se pojavila „Zelena knjiga“, jer sam smatrao da su tu samo „sitne ribe“ koje su pod ucjenama i drugim oblicima „privole“ bili pristali na suradnju sa Udbom.
Ono što mi je žao jeste da se skoro niko, pa ni sam Šljivo, nije imao potrebu javno oglasiti i ljudski reći otkud njegove ime među suradnicima Udbe. Tim prije jer Šljivo već dugo godina obnaša funkciju zamjenika glavnog imama u Sarajevu i kao takav je uživao ugled među običnim džematlija kojima je vazio, posebno u prigodnim vjerskim svečanostima.
Nažalost, ponovo je ta „Zelena knjiga“ zloupotrijebljena protiv imama i njihovog staleža od strane intelektualnih parazita i uhljeba, pa su uvjetovali tadašnjeg reisa Mustafu Cerića da sprovede čistke među imamima u formi interne lustracije. Posebno je bio grlat Mustafa Spahić Mujki u osudi svojih kolega za koje je na suđenju rekao: “Dovedite mi crnog đavla, samo nemojte hodžu.“
On je čak napisao i nekakav pamflet u formi knjižuljka varirajući sa naslovom rimovanje riječi: „Udba“, „sudba“,“ hutba“. Dok je Hilmo Neimarlija, navodno, iz protesta podnio ostavku na mjesto predsjednika Sabora IZ-e.
Zapravo, danas se vidi da je njima „Zelena knjiga“ samo poslužila kao alatka u rušenju Cerića, jer su nakon njegovog odlaska umukli i prestali „vaziti“ na temu Udbe.
Kad sam na ovom portalu objavio faksimil iz „Djelovodnika DB-a“ u kojem se jasno vidi da je i Bakir Izetbegović podveden kao njihov suradnik, navodno je Spahić stao u njegovu odbranu tvrdeći kako se niko nije mogao oduprijeti tome samo ukoliko je bio faktor i ako je Udbi bilo stalo do njega. Na vrlo sličan način se branio i sam Cerić spočitavajući, baš meni (!), kako je to dokaz da nisam nikome bio bitan jer me, eto, ni Udba nije ni pokušavala vrbovati. E, sad da otkrijem baš njima dvojici tu udbašku fasciklu u kojoj su bili dosijei mnogih uposlenika GHB-medrese, kao i drugih institucija tadašnje IVZ-e, dobio sam osobno od Bakira Izetbegovića.
Iako smatram da nikad KOS i Udba, druge inačice Službe u Beogradu i Zagrebu koriste danas, nisu bile aktivnije u Sarajevu i da njihovi (su)radnici rade k'o krtice među bosanskim muslimanima, sva ova priča o bivšim suradnicima Udbe djeluje kao“ malo pljeve na jakom vjetru“.
REIS U RALJAMA „MOSA“
Tako da problem lustracije kod Bošnjaka koji ne da nije sproveden, već je potpuno blokiran od strane lidera SDA, tek sad dolazi na naplatu. A ceh će opet platiti Islamska zajednica i imami, naravno.
Pismo o Maliku Šljivi pisano tipičnim rukopisom Službe, što znači da njen interes za zbivanja u Islamskoj zajednici nije prestao niti će ikada prestati.
Čak i transformirana Služba, kako je ja kolokvijalno nazivam „Balijskom udbom“, a drugi „MOS“, koja sigurno djeluje pod okriljem OSA-e, ima itekako velik interes za kadrovskom politikom u vrhovima Islamske zajednice. Motiv „Balijske udbe“ da kontrolira Islamsku zajednicu proizilazi iz paranoje i straha da će se otkriti zlodjela SDA, od kriminala do drugih opasnih rabota, i nedopustivih radnji prema džematima i džematlijama. Jedna od tih radnji je, na primjer, instaliranje svoje mreže u institucijama Islamske zajednice, kao i premrežavanje i postavljanje „sredstava“ u njene objekte. Tako sa sigurnošću mogu ustvrditi da je preko državnih operatera Služba instalirala „sredstva“ na munarama, posebno novosagrađenih džamija, uz određenu finansijsku naknadu džematima. Još sa većom sigurnošću tvrdim da je na izgradnji novosagrađenih džamija mogao posao dobiti samo onaj tajkun koji opslužuje Službu, i to bez tendera, da bi instalirao takva „sredstva“. U izboru takvih izvođača sigurno je učestvovao sam Šljivo i u tome je njegov grijeh i odgovornost.
Na koncu, sigurno jedna grupa ljudi, koje kolokvijalno mediji nazivaju „socijalističkim strojem“ apsolutno kontrolira sve posle i aktivnosti reisa Husein ef. Kavazovića, s ciljem sinhronizacije njegove politike sa politikom SDA, odnosno politikom Bakira Izetbegovića. Odatle dolazi opasnost da Islamska zajednica zaista ostane podjarmljena Službi, a da Služba zauzvrat služi Islamskoj zajednici na način da određene uposlenike i imame „drži na mjerama“.
Takav odnos Službe prema organima Islamske zajednice nanosi nesagledivu štetu prosperitetu džemata jer imame pretvara u kler i „službenike“ da bi ih kao takve otuđila od džemat(lij)a. Narod je sit političara i „službenika, oni hoće svoje imame. Narodu treba takav imam, pa i takav reis, za koga vjeruju da mu je dova kabul kod Dragog Allaha, a ne poglavar koji se dodvorava domaćim moćnicima i stranim glavešinama. Imali smo takve, a kakve fajde je narod imao od njih?!
(TBT)