Kada su krstareće rakete i bespilotne letjelice pogodile srce naftne industrije Saudijske Arabije 14. rujna , bio je to u isto vrijeme i precizan udar na prevladavajuću globalnu paradigmu. Ovi napadi naglašavaju svijet koji je pretrpio velike promjene, jer Kina, Rusija i regionalne sile poput Irana nastoje zamijeniti američku vojnu hegemoniju.
NEUHVATLJIVI KOMANDANT
Ovaj pomak nigdje nije tako vidljiv kao na Bliskom istoku, tamo gdje je inkoherentnost vanjske politike Trumpove administracije najočitija. Međutim, ove su brze promjene i lekcija o pretjeranosti američkih intervencija u prošlosti, ali i prilika da se Sjedinjene Države izvuku iz regionalnih sukoba i potaknu lokalne vlasti na suradnju.
Povijesni značaj događaja na Bliskom Istoku osvanuo je u nedavnom intervjuu koji je iranskoj državnoj televiziji dao general-major Qassem Suleimani, zapovjednik snaga Quds-a, elitne jedinice iranske islamske revolucionarne garde.
U rijetkom intervjuu, kojeg je Suleimani navodno dao prvi put nakon više od 20 godina, neuhvatljivi zapovjednik opisao je stanje u regiiji koje je prethodilo ratu između Izraela i Hezbollaha 2006. godine. Za Suleimanija koji je već duže vremena odgovoran za iransku regionallnu politiku, to je stanje bilo obeshrabrujuće: stotine tisuća američkih i zapadnih trupa u okruženju Irana, te snažna koneregencija između interesa SAD-a, Izraela i vodećih evropskih i arapskih sila.
Suleimani je (u rečenom intervjuu) govorio o tada nepovoljnom geopolitičkom okruženju, opisujući ga kao “prijetnju sirijskoj vladi” i “prijetnju Iranu”. Napomenuo je da su američka invazija i okupacija Iraka odvojile Iran od Sirije i Hezbollaha, označivši to kao ” barijeru koju čine oružane snage od 200.000 vojnika, stotine aviona i helikoptera, kao i tisuće oklopnih vozila.“ “Ove okolnosti“, izjavio je Suleimani,”prirodno su išle na ruku” Izraelu, što je, kako kaže Suleimani, rekao da je kulminiralo sukobom, u Iranu poznatim kao “33-dnevni rat” između Izraela i Hezbollaha 2006. godine.
Prema Suleimaniju, cilj Izraela bio je “zauvijek se riješiti Hezbollaha.” On žali zbog “spremnosti arapskih zemalja i njihovu diskretnu najavu suradnje” s Izraelom, a, kako tvrdi, ta je suradnja bila usmjerena na “uništenje Hezbollaha i promjenu demografske slike u južnom Libanonu“.
Aludirao je na izjavu tadašnje državne sekretarke SAD-a Condoleezza Rice, koja je, odbacujući pozive na prekid vatre usred visokih libanonskih civilnih žrtava, opisala sukob kao “porođajne muke Novog Bliskog istoka”. Kao i 2006. godine, svijet ponovo svjedoči porođajnim mukama novog Bliskog Istoka, iako vrlo različite u odnosu na ono što je Rice zamislila – dijelom zahvaljujući i Suleimanijevim smicalicama.
Tokom proteklih petnaestak godina, ratovi koje je vodio Washington i njegovi saveznici protiv iranskog tabora svi od reda su bili neuspješni. Hezbollah se borio protiv Izraela do krvave pat-pozicije te 2006-te. Iranski utjecaj u Iraku je učvršćen. Iran i njegovi saveznici pobijedili su u sirijskom građanskom ratu. U međuvremenu, kampanja “maksimalnog pritiska” Trumpove administracije nije uspjela dovesti Iran do kraha.
Sve je jasnije da američka vlada nema nema ni političko rješenje, ni sposobnost za dugotrajne vojne akcije na Bliskom Istoku. Bijela kuća predsjednika Donalda Trumpa jasno je izrazila svoju namjeru da smanji američko vojno prisustvo u Siriji i Afganistanu. Štoviše, čak i dok je Trump postupno povećavao prisustvo američkih postrojbi u Perzijskom zaljevu, njegovo razmetanje i blefiranje ojačali su percepciju Sjedinjenih Država kao nepouzdanog partnera i ubrzali globalno rebalansiranje, izvan ekonomskih i sigurnosnih inicijativa vođenih od SAD-a.
I dok Trump gura beskompromisni unilateralizam, ostatak svijeta jasno je izrazio svoju želju za poretkom koji je baziran na pravilima i multilateralnosti, što se jasno vidi i kroz nastojanja da se sačuva iranski nuklearni sporazum iz 2015. godine ali i iz uvođenja u igru novih regionalnih institucija poput Azijske investicijske banke za infrastrukturu.
Na Bliskom Istoku, Sjedinjene Države i njezini glavni evropski i regionalni saveznici više nemaju zajedničku, jedinstvenu viziju. To je očito ne samo u Trumpovom nasumičnom pristupu povlačenju trupa iz Sirije, već i u njegovom naumu da poništi iranski nuklearni sporazum.
I jedno i drugo su udaljili Washington od njegovih evropskih saveznika. S druge strane, nedavne eskalacije za koje su Sjedinjene Države okrivile Iran – napad na luku Fujairah 12. juna u Ujedinjenim Arapskim Emiratima, obaranje američkog bespilotnog aviona 20. jula ili napad u septembru na Abqaiq i naftna postrojenja Khurais u Saudijskoj Arabiji – i nevoljkost američke vlade da vojno reagira, razbili su percepciju o američkom jamčenju sigurnosti za zaljevske države.
Koalicija arapskih država i Izraela koje je Trumpova administracija mobilizirala protiv Irana sada pokazuje ozbiljne znakove cijepanja. S izraelskim premijerom Benjaminom Netanyahuom duboko zaglavljenim u borbi za svoj politički opstanak, Trumpovi saveznici Saudijska Arabija i Emirati možda će se pridružiti većem dijelu međunarodne zajednice vjerujući da je angažiranje s Iranom ključno za deeskalaciju regionalnih tenzija i pronalaženje političkog rješenja za mnoge krize na Bliskom Istoku.
Jer, naprosto, za zaljevske je zemlje prognoza jasna: Sjedinjene Države napuštaju Bliski Istok. Dugo su se plašili gubitka američkog sigurnosnog kišobrana, što je i uzrokovalo njihov bijes protiv diplomacije bivšeg predsjednika Baracka Obame u vezi s Iranom. Međutim, nakon poticanja Trumpa na eskalaciju i sukob s Iranom, njegovo odbijanje da rasporedi američku vojnu silu nakon spomenutih napada potiče temeljno preračunavanje njihovih sigurnosnih strategija.
ENDEMIČNA NESIGURNOST
Vlada Ujedinjenih Arapskih Emirata već je postigla novi pomorski sporazum s Iranom i navodno je poslala visokog dužnosnika u Teheran radi poboljšanja odnosa. Čak i Saudijska Arabija, lider antiiranskog bloka, prenosi Iranu želju za deeskalacijom i prekidom rata u Jemenu.
Postoji, međutim, i nešto dobro za Trumpa u brzom razvoju događaja na Bliskom istoku. Postoji čak i i prilika za prevođenje njegove retorike i djelovanja u strateški dobitak. I Trump i njegov prethodnik žalili su se na lokalne partnere jer ovi nisu dijelili teret sigurnosti u Zaljevu. Dok Trump redovito „guli“ Saudijce i traži da plate američku potporu, Obama ih je nazvao muktašima (“free riderima”) i izričito izjavio da se Saudijska Arabija i ostale zaljevske zemlje trebaju manje pouzdati u Sjedinjene Države.
Zapravo i nema smisla da Sjedinjene Države snose većinu troškova sigurnosti Zaljeva. U studiji iz 2010. godine, Roger Stern, ekonomski geograf sa Univerziteta Princeton, otkrio je da su od 1976. do 2007. Sjedinjene Države potrošile 6,8 trilijuna dolara na zaštitu protoka nafte iz Perzijskog zaljeva. Na godišnjem nivou, misija u Perzijskom zaljevu košta otprilike isto koliko i hladni rat”, napisao je Stern. Taj je trošak još upečatljiviji ako znamo da su posljednjih godina Sjedinjene Države primile tek manje od 10 posto zaljevskih ugljikohidrata. Ustvari, Washington je najveće uvoznike zaljevske energije (tj. Kine, Indije i Japana) servisirao besplatno, kada je u pitanju njihova energetska sigurnost.
Regionalizacija i internacionalizacija sigurnosnog tereta u Zaljevu bila bi od koristi za američku vladu, a istodobno bi pridonijela miru i stabilnosti u regiji i šire. Aktualni diplomatski zamah između zaljevskih zemalja, zajedno s trgovanjem polugama koje nudi američki pritisak na Iran, Trumpova administracija – ili administracija nasljednica – može iskoristiti za iniciranje stvaranja kolektivnog sigurnosnog sustava u Zaljevu. Kako je objašnjeno u studiji CEIP-a iz 2015. godine: „Bliski Istok je jedina regija na svijetu koja je lišena legitimne, učinkovite i uključive multilateralne sigurnosne organizacije.“
Zaljevski sigurnosni sustav mogao bi pomoći ublažavanju sigurnosnih dilema između Irana, Iraka i zemalja Zaljevskog vijeća za suradnju kroz institucionalizirane forume za redoviti dijalog i omogućavanje pakta o nenapadanju. Da bi takav sustav bio uspješan u preuzimanju tereta za osiguravanje slobodnog protoka zaljevske energije, trebat će mu i vanjske sile, posebno pet stalnih članica Vijeća sigurnosti UN-a, Europska unija i ostali veliki uvoznici zaljevskih ugljikohidrata, kako bi odigrali korisnu ulogu u promicanju regionalnog dijaloga. To će, naravno, zahtijevati da se Trumpova kampanja maksimalnog pritiska istrguje za sigurnosne benefite, a potreban je i dodatni angažman Irana, pored Saudijaca i Emirata.
Nema lakih odgovora na izazove s kojima su Sjedinjene Države suočene na Bliskom Istoku. Suleimanijev intervju je jasno stavio do znanja da vojna rješenja nisu održiva, već samo dodatno zaglibljuju američke trupe u regionalnom blatu i osnažuju suparnike. Važno je naglasiti da nisu Suleimanijeve pobjede dovele do trenutnog stanja na terenu, već samo-poražavajući potezi uzastopnih američkih administracija, oboljelih od oholosti i želje za transformacijom Bliskog Istoka.
Inkluzivna zaljevska sigurnosna struktura bila bi priznanje da je dijalog – a ne konfrontacija – put do smanjenja napetosti. Takva bi stvarnost sama po ssebi suzila manevarski prostor raznih „suleimanija“ diljem svijeta. Endemična nesigurnost Bliskog Istoka u konačnici zahtijeva regionalna rješenja, a Sjedinjene Države moraju omogućiti – a ne ometati – ovaj potencijal.
/Autor: Sina Toosi, analitičar Nacionalnog iransko-američkog vijeća/
(TBT, Foreign Affairs, Prevela Esma Latić)
