Piše: Elisabeth Philippe, thebosniatimes.ba
Zataškati skandal pokretanjem nove polemike? Strategija je riskantna, ali moguća. A upravo to je, kako se čini, strategija za koju su se odlučili Nobelovi porotnici. Ukaljana u aferi u kojoj se prepliću višestruka silovanja i sukobi interesa, švedska Akademija bila je prosto primorana na grandiozni potez, ne bi li makar malo zabašurila sopstvenu bruku i sramotu, kupujući sebi ujedno i novi ugled.
A priori su, dakle, bila očekivana – a znamo da se uvijek prevarimo kada od Nobela nešto očekujemo – dva laureata, prevashodno konsenzualnih profila. Ipak, švedski akademici ne slove za pankere, a njihov najsnažniji buntovnički čin – makar do danas – ostaje dodjela nagrade Bobu Dylanu.
„PRAVDA ZA SRBIJU“
Međutim, dodjeljujući Nobela iz književnosti za 2019. godinu piscu i dramskom autoru Peteru Handkeu (nagrada za 2018, objavljena u isti mah, pripala je poljskoj spisateljici Olgi Tokarczuk), Nobelova akademija ozbiljno rizikuje da stvori novu kontroverzu. Handke nije samo fini čika koji voli da bere pečurke, niti je ličnost bez reljefa i bez mane. Što samo po sebi i nije ništa loše. Problem je u njegovim pro-srpskim stavovima za vreme rata u bivšoj Jugoslaviji.
Pošto mu je dozlogrdilo da svuda unaokolo čita kako su Srbi otjelovljenje apsolutnog zla, Peter Handke odlučio je 1995. da se zaputi na lice mjesta, samo nekoliko mjeseci nakon srebreničkog masakra. O tom svom boravku u Srbiji sročio je knjigu pod naslovom Zimsko putovanje rijekama Dunavom, Savom, Moravom i Drinom kojom je tražio „pravdu za Srbiju“, a u kojoj između ostalog objašnjava kako su Srbi u stvari samo odgovorili na prethodnu provokaciju. Mnogi su Handkeu tada prigovorili da revidira historiju, da ga je obuzeo Blut und Boden delirijum, koji podsjeća na sumornu hitlerovsku Njemačku.
Godvinov prag je ubrzo dosegnut s obje strane – Handke se nije libio da Srbe uporedi s Jevrejima u vrijeme Trećeg Rajha, te da u Beogradu pod udarom NATO bombi 1999. prepozna novi Aušvic. U svijetu književnosti i kulture, Peter Handke postao je javni neprijatelj broj jedan. Salman Rushdie predložio ga je za titulu Međunarodne pizde godine, a američka esejističarka Susan Sontag – veoma angažirana u pomoći žiteljima Sarajeva – izjavila je da više neće pročitati nijednu knjigu Austrijanca.
Pisac je dodatno pogoršao svoj slučaj 20. marta 2006. dolaskom na sahranu bivšeg srpskog predsjednika Slobodana Miloševića, optuženog za zločine protiv čovječnosti i genocid, kojom prilikom je izjavio: „Znam šta ne znam. Ne znam istinu. Ali gledam, slušam, osjećam, sjećam se, pitam se. Zbog toga sam danas ovdje, uz Jugoslaviju, uz Srbiju i uz Slobodana Miloševića.“
Naredne sedmice, u nemačkom nedeljniku Focus ovim riječima pokušao je opravdati svoje prisustvo u Požarevcu: „Ne, Slobodan Milošević nije bio diktator… Ne, Slobodana Miloševića ne mogu nazivati beogradskim kasapinom… Glavni motiv mog puta bio je da svjedočim. Da budem svjedok, ni u smislu optužbe, niti u smislu odbrane.“
POLITIČKA KOREKTNOST
Opći odijum. Pod upravom Marsela Bozonea, La Comedie Francaise sa repretoara skida Handkeov komad. Pojedini smatraju da ga je to koštalo Nobela, koji je svojim dijelom već uveliko bio zaslužio. Alen Finkelkrot nazvao ga je „ideološkim monstrumom“, a Jonathan Litel je 2008. za Handkea imao teške riječi koje prenosi London Review of Books: „Kada neka porodica mirno sjedi u svojoj kući u Foči i kad im u kuću naprasno upadne čovjek s mitraljezom, kćerku lancem veže za radijator i pred ukućanima je siluje, to ne može biti predmet šale. Okej, možete reći da je svijet prosto naprosto takav. Ali vas ništa ne primorava da tim zločincima pođete u susret i da ih pozdravite. To je opsceno, a to je upravo ono što je Peter Handke uradio. Možda je on zaista fantastičan umjetnik, ali kao ljudsko biće, on je moj neprijatelj… Okej, Peter Handke nikog nije ubio. Ali je zato jedna obična šupčina.“
Šupčina možda, ali koja je 2015. proglašena za počasnog građanina grada Beograda. A sada je krunisan i Nobelovom nagradom za književnost. Stoga bi, naravno, trebalo „razdvojiti djelo od umjetnika“. I naravno da se radujemo kada Nobelova akademija nagradi nekog velikog pisca koga svi jednoglasno slave zbog vrijednosti njegovog književnog djela. Što je pride samo još jedan zgodan način da se ratosilja već dosadne etikete „političke korektnosti“ jer je, da se ne lažemo, odveć često Akademija nastojala da nagradi one autore koji su bili u taboru „dobrih“, na strani onih koji se suprotstavljaju totalitarizmima svih fela. Sjetimo se samo Solženjicina, Pabla Nerude, Južnoafrikanke Nadin Gordimer, Gaoa Ksindžijana, pa čak i Ž.M.Ž. Le Klezija.
Samo što je stvar malo komplikovanija. Ako ni zbog čeg drugog, a ono zato što je kod Handkea linija između života i djela veoma tanka. S Handkeom su švedski akademici makar jednim nožnim prstom zagazili na tamnu stranu sile i tako zakoračili u jednu neobičnu sivu zonu po kojoj nisu navikli da se kreću. Kakav signal šalje jedna ovakva nagrada? Šta to govori o novoj Akademiji koja se zavjetovala na izuzetnost, a naročito šta to govori o vrijednosti samog Nobela iz književnosti danas? Da li je u pitanju promjena kursa? U jednom intervjuu Le Mondu, novoimenovani stalni sekretar Nobelovog komiteta Mats Malm nedavno je izjavio: „Dodjela Nobelove nagrade iz književnosti uvijek izaziva komentare i kritike. Jedna od njenih funkcija upravo i jeste da doprinese međunarodnoj debati o književnosti.“
Nema sumnje da će nagrada dodijeljena Peteru Handkeu izazvati debate, ali nije sasvim sigurno da će one biti u vezi s književnošću. Za to vrijeme, sâm književnik je izgleda najzatečeniji. U prvoj reakciji, samo par sati nakon objave Nobela, izjavio je da je iznenađen, ujedno pozdravivši ovu „hrabru odluku“ Nobelove akademije.
(TBT, L’Obs)
