Da je pravosuđe BiH u potpunom haosu i zrelo za temeljitu rekonstrukciju pokazalo je i nedavno pismo 50 sudija sa Suda BiH Milanu Tegeltiji, predsjedniku Visokog sudskog tužilačkog vijeća, u kojem se žale na favoriziranje tužilaca nasuprot sudijama državnog suda.
Ono je potvrdilo i gotovo sve navode iz Izvještaja OSCE-a o radu Tužilaštva na predmetima ratnih zločina i otkrilo još i više. Povod za pismo je pomalo neinteresantan za javnost – izrada izmjena i dopuna Pravilnika o orjentacijskim mjerilima za rad sudija. Ukratko, to je dokument kojim se sudijama određuje norma i način vrjednovanja rada. Međutim, iza birokratkih formulacija krije se način na koji Tužilaštvo i VSTV dovode u podređen položaj i koče rad Suda BiH! Kako se to čini?
Bez optužnica nema norme Suda!
U pismu se tvrdi da je „u prošloj godini Tužilaštvo BiH dostavilo Sudu BiH 27 optužnica za ratne zločine. Propisana norma za državne sudije na ratnim zločinima (kojih u Odjelu radi 15) je pet presuda godišnje, što znači da je potrebno da na taj Odjel Suda BiH, Tužilaštvo BiH pošalje 75 optužnica, pod uslovom da sve budu potvrđene. U prošloj godini je, rekosmo, Tužilaštvo BiH poslalo 27 optužnica, od čega su 24 potvrđene. Od potvrđene 24 optužnice, suđenje ne može početi u šest predmeta, jer su optuženi – nedostupni, dok su četiri optužnice spojene u jedan predmet. Dakle, tokom 2018. Tužilaštvo BiH je Sudu BiH, faktički, dostavilo samo 14 optužnica, a da bi sudije ispunile normu, potrebno je da se dostavi 75 optužnica. Time se ruši ukupan rezultat rada Suda BiH, što čelnicima VSTV-a, odnosno Milanu Tegeltiji, omogućava da na čelo te institucije ubuduće dovede svog poslušnika, po uzoru na glavnu državnu tužiteljicu Gordanu Tadić.“, piše između ostalog u pismu koje su potpisale sve sudije Suda BiH osim Branka Perića.
O svemu ovome raspravljalo se na sjednicama VSTV-a gdje, međutim, uglavnom nije dolazilo do slaganja o većini pitanja, bilo da se radi o predmetima ratnih zločina, korupciji ili da se vodi rasprava o indicijama o vođenim montiranim procesima. Na jednoj od posljednjih sjednica potpredsjednica VSTV-a Ružica Jukić pitala je glavnu tužiteljicu Tadić o montiranim optužnicama koje su u fokusu interesa javnosti, ali je odgovor, naravno, odudarao od svih već poznatih činjenica na tu temu.
Ni korupcije, ni „montiranja“!
“Bilo bi to strašno za pravosuđe u BiH, da neko ide s tim da podigne montiranu optužnicu, još strašnije da sud tu optužnicu potvrdi i kasnije na osnovu nje donese osuđujuću presudu. Kada govorimo o montiranim optužnicama, dok sam ja na čelu neće ih biti da ja za to znam, jedino da netko uradi da ja ne znam”, kazala je Gordana Tadić usprkos notornim činjenicama da je npr. montirani proces vođen protiv Fahrudina Radončića bez ikakve (zasad) posljedice po pravosudne aktere koji su taj proces inicirali.
Također, u kategoriju „montiranih procesa“ mogu se ubrojiti i gotovo svi procesi protiv lidera vodećih političkih stranaka u BiH koji su bili otvoreni iz različitih pobuda i razloga. Iako je kod nekih bilo mnogo dokaza o počinjenim krivičnim djelima malverzacija javnim novcem, procesi nisu dovedeni do osuđujuće presude. Dakle, ovdje se „montiranje“ sastojalo u zataškavanju dokaza iz političkih razloga i pravnom amnestiranju kriminalaca! Nedavni nastup ministra vanjskih poslova Igora Crnadka na strateškom forumu “Izvori (ne)stabilnosti” početkom septembra na Bledu opisao je svu apsurdnost i tragikomičnost odnosa države BiH prema korupciji. „BiH je jedina zemlja koja nema niti jedan predmet protiv visoke korupcije pa zaključite da li zaista nema korupcije u BiH ili nema predmeta!“
Neadekvatni rezultati pravosuđa u procesuiranju korupcije, posebno u Tužilaštvu BiH i Specijalnom tužilaštvu u Republici Srpskoj uočio je i već bivši šef OSCE-a Bruce Berton: “Oni su podigli manji broj optužnica, posebno protiv visokorangiranih počinilaca, u odnosu na neka tužilaštva na kantonalnom nivou. Problem ne postoji samo posljednjih par godina, i mislim da nam to ukazuje na neke dublje sistemske probleme unutar Tužilaštva BiH.” A o procesuiranju ratnih zločina bio je još decidniji: “Žrtve i njihove porodice trebaju da vide pravdu u ovim slučajevima. Tempo rješavanja predmeta je prespor, procenat osuđujućih presuda je prenizak i ono što je Tužilaštvo BiH obećalo da će uraditi nije urađeno u skladu s dogovorom koji smo imali”, kazao je Berton.
Diletantske optužnice: neznanje ili namjera?
Poseban problem je tretman predmeta gdje identitet osumnjičenih nije poznat. Tužilaštvo BiH je samo tokom prošle godine ustupilo sudovima nižeg nivoa 94 takva predmeta. Razumljivo je da je teško provesti istragu o događajima od prije dvije i po decenije, ali ovdje je sporno što se predmeti ustupaju bez provođenja analitičkog postupka kojim se predmeti sa NN počiniocem mogu dovesti u vezu (isti prostor, vrijeme i događaji) sa riješenim slučajevima. „Ovakvom praksom može se propustiti mogućnost da se osumnjičeni identificira putem dokaza u povezanim predmetima. Tužilaštvo BiH je zbog svoje jedinstvene pozicije, u kojoj ima potpuni pregled svih predmeta ratnih zločina, koji uključuju složene događaje kao što su vojne operacije velikih razmjera i planirani, sistematski napadi, najbolje pozicionirano da izvrši analizu događaja na sveobuhvatan način,“ kaže se u analizi OSCE-a. Ovo se može smatrati vrlo problematičnim, jer je posljedica da počinioci brojnih zločina nikad neće biti niti identificirani!
Ova analiza se ciljano ne bavi imenima i ličnim rejtingom tužilaca, iskustvom, stručnim kompetencijama i općenito spremnošću za rad na ratnim zločinima. Namjera je bila prikazati loše stanje sistema koje je suštinski ipak ilustracija (ne)učinka pojedinaca. U tom kontekstu o „spremnosti“ tužilaca da sačine kvalitetnu optužnicu govori podatak da je Sud BiH vratio na doradu 7 od 42 optužnice tokom 2016. godine, 17 od 38 (2017.) i 9 od 27 (2018.)! Šokanatan je razlog vraćanja optužnica – izostavljanje ključnih dijelova koji se odnose na pravnu kvalifikaciju krivičnih djela ili nepodnošenje dokaza koji potkrijepljuju navode optužnice, propust tužioca da navede oblik odgovornosti i način počinjenja krivičnog djela, ulogu osumnjičenog u izvršenju, činjenični opis djela i navođenje odredbi zakona i pravila međunarodnog prava koja su prekršena!
Šta onda uopće stoji u takvim optužnicama? Kako je moguće da su na Sud BiH ovakve optužnice propuštali glavni tužioci Salihović pa Tadić i predsjednik VSTV-a Tegeltija? Teško je povjerovati u dilentatizam tih razmjera kod pravnika izabranih na državnu razinu pravosuđa pa onda postaju sasvim opravdane sumnje da se pripremom loših optužnica zapravo i željelo da neki predmeti propadnu iz banalnih proceduralnih razloga ili zbog nedostatka dokaza, što je najčešći uzrok fijaska i oslobađajućih presuda za notorne zločince.
Preporuke za reforme
Epilog takve prakse i u statistici je šokantan. Od predmeta ratnih zločina koji su bili u radu 2014. godine do kraja 2018. godine završeno ih je samo 28% ! Uz procjenu da će 25 tužilaca narednih godina raditi po tri predmeta godišnje procesi bi se mogli završiti tek u 2026. godini. Procjena je optimistična, jer ima tužilaca koji godišnje ne završe ni jedan predmet. Što se tiče optuženih, svjedoka i žrtava realna je pretpostavka da će do tada neki od njih umrijeti, napustiti BiH te postati nedostupni, odustati od svjedočenja…. Ukratko, brojni zločini ostat će bez kazne upravo zahvaljujući neefikasnosti Tužilaštva BiH.
OSCE je analizu završio preporukama VSTV-u, Sudu i Tužilaštvu BiH koje se odnose na nužnost imenovanja tužilaca i sudija zasnovanih „na relevantnom iskustvu i rezultatima rada“, zatim na potrebi uspostavljanja geografskih timova pod vodstvom najiskusnijeg tužioca za pitanja ratnih zločina, stavljanje težišta rada i trošenja resursa na najteže i najsloženije predmete, posebno vrjednovanje rada na teškim predmetima i – vrlo indikativno – ponovno sagledavanje oslobađajućih presuda donesenih u zadnje tri godine kako bi se utvrdili uzroci niskog broja osuđenih lica! Ovo posljednje potvrda je uticaja ne-pravnih faktora na procesuiranje ratnih zločina bilo da je to dnevna politika, velikodržavne strategije ili geopolitika. Šta god bilo od toga, jasno je da se vladavina prava i istinska satisfakcija za žrtve mogu postići tek nakon temeljite reforme pravosuđa u BiH. (Kraj)
(TBT – Analitički tim)