Gotovo svakodnevni skandali u sudnicama Suda BiH, blamaže nespremnih tužilaca čije optužnice protiv notornih zločinaca padaju zbog proceduralnih aljkavosti, očita ispolitiziranost mnogih procesa, a na koncu i precizna pravna analiza koja dokazuje (da li samo) nesposobnost ključnih provoditelja pravde na nivou BiH, potvrđuju postojeću percepciju o pravosuđu BiH kao mjestu gdje se pravda ne provodi, nego opstruira. I to posebno u domenu – ratnih zločina!
Sredinom juna kada je objavljena analiza rada Tužilaštva BiH, koju su sačinili eksperti OSCE-a u BiH, otkriva se da je ključna državna institucija za provođenje zakona sistematično opstruirana na bezbroj maštovitih načina, a sve kako ne bi efikasno vršila svoju funkciju. Šokantan je podatak da je od 2004. godine do danas na državnom nivou procesuirano oko 220 predmeta ratnih zločina, ali da ih još više od 500 stoji u ladicama. Izvještaj Misije OSCE-a „Upravljanje predmetima ratnih zločina u postupku pred Tužilaštvom Bosne i Hercegovine“ nedvosmisleno utvrđuje da „Tužilaštvo BiH ne postiže pravdu za sve žrtve ratnih zločina zbog stalno prisutnih nedostataka koji se ne rješavaju u posljednjih nekoliko godina.“
Odugovlačenje do smrti ili kraja mandata
Najporazniji podatak je da je i među završenim predmetima u samo 39% slučajeva došlo je do osuđujuće presude! Pomenuta analiza navodi da je to posljedica „sistemskih nedostataka u istražnoj fazi i krivičnom gonjenju“ što bi bile proceduralne, lične i stručne, a u nekim slučajevima i moralne slabosti pojedinih tužilaca. Na ovakav izvještaj burno su reagirali iz Tužilaštva BiH i odbacili podatke OSCE-a tvrdeći da je “navodna analiza neutemeljena, neistinita, paušalna i zlonamjerna. Cilj analize nije unapređenje procesuiranja ratnih zločina, već rušenje pravosudnih institucija, Tužilaštva BiH i ostvarenih rezultata”, rečeno je u saopćenju Tužilaštva BiH. Iz „štaba“ glavne tužiteljice Gordane Tadić tvrde da je norma ove ustanove prebačena „do čak 159 posto, kvalitet rada 94 posto, a više od 80 posto presuda je osuđujućih.“ Međutim, to znatno odstupa od precizno argumentiranih zaključaka dokumenta čiji je ključni autor britanska suktinja Joanne Korner, nekadašnja viša tužiteljica u MKSJ / ICTY u Hagu.
I svakodnevni vapaji preživjelih povratnika i udruženja žrtava da njihovi „krvnici slobodno šetaju, žive normalno i smiju im se u lice“ potvrđuju statistike o neefiksnosti Tužilaštva, a zatim posljedično i Suda BiH. Primjer Vlasenice ukazuje kako se raznim pravnim začkoljicama pojedini procesi odgađaju. Početak suđenje Manetu Đuriću, Radenku Staniću, Miroslavu Kraljeviću i Radetu Gariću za progon bošnjačkog civilnog stanovništva iz Vlasenice, ubistva, mučenja i seksualno zlostavljanje 1992. i 1993. godine u zadnjih godinu dana već se nekoliko puta odgađa. Zvanično zbog navodnog Đurićevog lošeg zdravlja i vještačenja njegove sposobnosti da prati pretres. Nezvanično, žrtve, svjedoci i javnost vjeruju da se tu zapravo od procesa štite Miroslav Kraljević, aktuleni načelnik Vlasenice (SNSD) i Radenko Stanić, pomoćnik ministra sigurnosti Dragana Mektića (SDS)! Kada suđenje konačno počne, iskazima preko 140 svjedoka i stotinama drugih dokaza i dokumenata optužba će nastojati dokazati njihovu krivicu za najmanje 22 ubistva, progone i svirepo postupanje.
Nakon godinu dana odgađanja opravdano je pitanje zašto se postupak za Đurića, ako je zaista bolestan, ne izdvoji jer se u nizu predmeta to činilo. Odgovor je možda upravo u činjenici da će na optuženičku klupu sjesti načelnik Vlasenice Kraljević koji je Miloradu Dodiku uručio najviše općinsko priznanje za posebne zasluge, a njegov stranački šef ga je uzeo u zaštitu tvrdeći da je „on dobar načelnik i nije važno što je tamo neki sud u Sarajevu našao nešto protiv Kraljevića.“ Mektićev pomoćnik Stanić je manje eksponiran, ali također nije primjetna nelagoda ministra sigurnosti zbog ovog procesa. Mektić nikad nije suspendirao zločinca Stanića koji normalno radi!
Žrtve o svemu tome imaju svoje mišljenje koje ukazuje da će ovaj proces biti tek vrh piramide zla: „Sud BiH kao da se ne može nositi s ovim slučajem. Stravični zločini su se dogodili u Vlasenici. Pandorina kutija bi bila otvorena. Mnogi bi još trebali sjesti na optuženičku klupu. A, čini se da se čeka da osumnjičeni umru“, izjavio je nezadovoljni vlasenički povratnik T. S.
Optužnice bez dokaza!
Tendencija smanjivanja broja osuđujućih presuda uočena je još od 2014. godine u mandatu smijenjenog Gorana Salihovića, opterećenog nizom ličnih afera i prijestupa, a još drastičnije od 2016. godine kada poziciju v.d. glavne tužiteljice preuzima Gordana Tadić. Eskaliralo je 2018. godine kada je Sud BiH radeći po optužnicama Tužilaštva BiH od 44 optuženih osudio samo 17 zločinaca (39%). Ostali su oslobođeni po svim tačkama, a radilo se o vrlo bitnim predmetima kao npr. protiv komandanta specijalaca MUP-a RS Gorana Sarića (S1 1 K 007949 18 Krž 3) za genocid u Srebrenici, nakon čega je on tražio i odštetu; zatim protiv Ranka Mrđe (S1 1 K 018013 15) za zločine u Sanskom Mostu itd. Redovni razlozi oslobađajućih presuda su nedostatak dokaza, nepouzdanost svjedoka i drugi apekti iz domena rada Tužilaštva. Dublja analiza OSCE-a dovodi do zaključka da se pripremne faze obavljaju aljkavo te da to onemogućava osuđujući epilog. Je li u pitanju samo nestručnost ili i namjera?
Upravo u slučaju Sarić kojem se „stavljao na teret zločin genocida kao dio udruženog zločinačkog poduhvata (uzp), u namjeri istrebljenja bošnjačkog civilnog stanovništva u zaštićenoj zoni UN-a Srebrenica u julu 1995. godine Tužilaštvo BiH nije predočilo dokaze u vezi sa navodnim učešćem optuženog u udruženom zločinačkom poduhvatu ili bilo kakav dokaz o ključnom elementu zločina − njegovoj specifičnoj namjeri ili mens rea − za bilo koje od djela u osnovi genocida,“ kaže se u analizi! Kako je moguće da u bitnom predmetu, čiji se epilog reflektira i na dokazivanje karaktera rata i genocidne namjere agresora, tužilac ulazi u sudnicu bez dokaza? U ovom predmetu dosta je indikatora da „nespremnost“ nije bila samo posljedica nesposobnosti tužioca. Također, znakovito je i to da u ovakvim slučajevima Tužilaštvo, a niti Sud BiH ne objavljuju imena tužilaca koji je u sudnici dozvoljavaju zločincu da se izvuče!? Posebna aljkavost u dokazivanju „komandne odgovornosti“ iskazana je npr. u predmetu protiv Nikole Zovke i trojice drugih kojima Tužilaštvo BiH nije uspjelo dokazati odgovornost za zločine u Čeljevu 1993. godine, iako su svi optuženi bili visoki dužnosnici MUP-a u Čapljini. Nedostatak dokaza je poznat problem u krivičnim predmetima, ali po ocjeni OSCE-a, ono što se uočava u radu Tužilaštva BiH „u velikoj mjeri izlazi izvan okvira standarda“.
Ovako slabi rezultati iznenađujući su tim prije što je Tužilaštvo BiH dobilo izuzetnu finansijsku potporu od EU – 14,86 milona EUR od 2014. – 2018. uz plan da se broj neriješenih predmeta bar prepolovi, što ni izbliza nije postignuto. Učinak i stanje predmeta ocjenjuje se kao rasipanje resursa koje međunarodna zajednica ulaže u jačanje vladavine prava.
(Nastavit će se)
(TBT – Analitički tim)