Politička šteta od problematične prakse pravosuđa BiH, prvenstveno Tužilaštva gdje počinje bitka za pravdu (istragama i podizanjem optužnica), nesumljivo je izuzetno velika. Radi se o evidentno drastičnom padu povjerenja građana u sudstvo kao temelj pravne države.
NA ISTU TEMU: SUMRAK PRAVOSUĐA (I DIO) Tužilaštvo BiH: Planirana opstrukcija pravde
Društveni i psihološki utjecaj na sredinu i žrtve još je opasniji, jer će sada svjedoci, nakon niza propalih suđenja, početi svoj napor svjedočenja, ponovnu traumu i izlaganje ponovnoj opasnosti od prijetnji zločinaca smatrati beskorisnom i uzaludnom. To se može odraziti na sve buduće procese, a ovdje je opravdano posumnjati da to i jeste jedan od ciljeva (namjernog) lošeg rada u pravosuđu – demotiviranje svjedoka kako bi mnogi naredni procesi ostali bez osuđujućih presuda, a zločinci bez kazne!? Postoji čitava paleta svjesnih postupaka kojima se procesi upropaštavaju i prije nego dođu u sudnicu.
Usitnjavanje i procesuiranje „malih“ slučajeva
Državna strategija za rad na ratnim zločinima donesena je 2008. godine, a njeno revidiranje, još nije izvršeno. No, i ta stara strategija predviđala je da se vrši selekcija po složenosti predmeta pa da se manje složeni ustupe entitetskim te kantonalnim i okružnim sudovima kako bi posao bio ravnomjernije raspoređen, a suđenja brže završena. Analiza je ipak ukazala na drugačiju praksu. Polovina optužnica podignutih 2017. i 2018. godine za ratni zločin mogla se prema utvrđenim kriterijima složenosti proslijediti na rad nižim nivoima, a nije tako učinjeno. Radi se o pojedinačnim ubistvima gdje su počinioci nisko rangirani vojnici/policajci. Također, neki tužioci su podizali po dvije optužnice protiv istog lica za isto djelo ubistva!? Sud BiH je neke od takvih predmeta spajao u jedan radi logičnosti i ekonomičnosti postupka, ali ostaje pitanje – zašto su tužioci na ovaj načini „gušili“ procese? OSCE utvrđuje da su oni bili svjesni niske složenosti predmeta i da su propuštali da ih proslijede na niže sudove.
Nasuprot tome, tokom prošle godine Stalno vijeće Suda BiH za ocjenu složenosti odbilo je zahtjeve tužilaca da se četiri predmeta proslijede nižim sudovima, baš zbog složenosti. Radilo je o jednom slučaju masovnih ubistava sa 31 žrtvom i tri slučaja teškog i sistematskog silovanja, koji su se po svim elementima i morali procesuirati na Sudu BiH! Zaključak je da se tužioci na državnom nivou rado bave jednostavnim predmetima, troše resurse i vrijeme, dok teške predmete uopće ne rade ili ih nastoje proslijediti entitetskim kolegama. Ne radi se tu samo o prebacivanju svog posla na druge, nego i o simboličnom minimiziranju razmjera zločina i značaja njihovog procesuiranja pred autoritetom državnog Suda.
Predmete Tužilaštva BiH otežava i fragmentacija – neobična tehnika nekih tužilaca koji postojeće predmete razdvajaju u dva i više predmeta kako bi se njihov učinak činio statistički boljim. Inače, izdvajanje suđenja nekom iz grupe optuženih opravdano je samo zbog bolesti ili nedostupnosti. A osim toga, radi se o „neopravdanom dupliciranju posla i rasipanju resursa. Kao posljedica dešava se da se u više predmeta o istim događajima i žrtvama isti svjedoci pozivaju više puta da svjedoče što je višestruka retraumatizacija“, kaže se u analizi OSCE-a.
Tipičan primjer fragmentacije je procesuiranje zločina nad zarobljenim civilima pred motelom TE Gacko u junu i julu 1992. godine. Za niz povezanih zločina optužena su četiri lica, ali se njima sudilo u četiri odvojena postupka! Još drastičniji primjer je podizanje pet optužnica od tri tužioca u vezi sa zločinima jednog te istog bataljona VRS 1992. godine u području prijedorskog sela Miska glava. Čak tri optužnice o istim događajima podigao je jedan tužilac?!
Analiza je pokazala da je na ovaj način – fragmentacijom – formirano više od 350 novih predmeta! Obzirom da svrha toga nije bila pravna efikasnost (naprotiv), bilo bi konačno neophodno rasvijetliti šta je suštinska svrha ovakve prakse dijela tužilaca!?
Misija OSCE-a je „uočila da postizanje obavezne godišnje tužilačke norme najviše utiče na veliki broj bespotrebno razdvojenih predmeta.“ Navodno, zbog nametnute norme tužioci biraju i razdvajaju (na dva i više) lake predmete koje mogu završiti. Ovakav uzrok je međutim suviše banalan i lako rješiv tako da ne treba isključivati ni mnogo perfidnije i dublje namjere od postizanja norme. Novu dimenziju toga otkrilo je nedavno pismo 50 sudija sa Suda BiH koje je razotkrilo pogubnu praksu VSTV-a i Milana Tegeltije i Tužilaštva BiH, ali o tome kasnije.
Politiziranje slučajeva protiv ARBiH
Analiza učinka Tužilaštva BiH bavi se brojčanim pokazateljima, dok politiziranje procesa kao poseban ometač nije istaknuto, ali je ono u praksi uočljivo. Primjeri su npr. procesi protiv Nasera Orića, Ramiza Drekovića i Atifa Dudakovića, a zatim i slučaj ubistva vojnika JNA u velikom parku u Sarajevu gdje se nastoji procesuirati kompletan ratni policijski vrh RBiH.
Najprije Orić, oslobođen je odgovornosti za zločine u okolini Srebrenice pred Tribunalom u Hagu, ali su neprestanim pritiscima na pravosuđe srpske političke snage uspjele isforsirati da se za iste događaje iz januara 1993. u selu Zalazje ponovo sudi u Sudu BiH. Naravno, previše manipulacija svjedocima i dokazima moralo je završiti raspadom predmeta i novim oslobađanjem Orića. Takva presuda je čak i odgovarala dijelu srpske političke elite, jer je postala osnova za teze da se „sudi samo Srbima“ i da RS zato treba bojkotirati državne sudove.
Optužnica protiv generala Ramiza Drekovića, ratnog komandanta 4. korpusa, potvrđena u januaru 2019. godine tipičan je primjer bavljenja „malim“ predmetom u svrhu politike. Naime, Tužilaštvo BiH će dokazivati Drekovićevu odgovornost za pogibiju jednog (1) petnaestogodišnjaka tokom artiljerijske paljbe ARBiH po Kalinoviku 1995. godine. Bez najmanje primisli da se minimizira bilo koja žrtva, ovdje se državni nivo pravosuđa bavi događajem sa jednim poginulim i materijalnom štetom, a stoje mnogo složeniji predmeti.
Naš sagovornik iz Tužilaštva BiH tvrdi da „… u ladicama tužilaca stoje predmeti sa desetinama žrtava, slučajevi gdje su cijela sela zbrisana, a ljudi pobijeni i mučeni stravičnim načinima… ali te predmete niko ne otvara.“ Tipičan primjer za to je npr. zločin pripadnika VRS koji su neposredno prije oslobodilaškog naleta ARBiH pobili 24 Bošnjaka i 4 Hrvata iz radnog voda u selu Oborci kod Donjeg Vakufa 14.91995. godine. Postoji preživjeli svjedok i znaju se počinioci, ali suđenja još nema!?
Kampanja izjednačavanja krivice
Iako svi trebaju biti isti pred sudom, preovlađujući stav javnosti je da je npr. u slučaju Ramiza Drekovića i Dragana Vikića najinteresantnije što se radi o generalima Armije i MUP-a RBiH te da je ovdje riječ o kampanji izjednačavanja krivice za zločine koju preko svojih ljudi u Tužilaštvu BiH provodi rukovodstvo RS. Slično se može reći i za proces Atifu Dudakoviću, jer kompromitiranje oslobodilačkog pohoda 5. korpusa ARBiH 1995. godine više je u funkciji pomenute kampanje, nego pravde.
Za ovakvu kampanju srpskih političko-propagandnih krugova krivicu snosi i tzv. bošnjačka politička elita, ratna i poratna, koja godinama nije pokretala zakonsko rasvjetljavanje slučajeva pojedinačnih ubistava u Sarajevu štiteći pojedince, a na štetu moralne dimenzije odbrane grada. Tako su Kazani postali light-motiv srpske propagande o „stradanju 5000 sarajevskih Srba“, a „slučaj veliki park“ je primjer neinteligentnog političkog zataškavanja, iako se radi o besmislenom (?) zločinu nekoliko nisko rangiranih osoba. Smještanjem sudskog procesa u politički kontekst taj slučaj bi mogao postati nova kompromitacija časne odbrane od agresije.
(Nastavit će se)
(TBT – Analitički tim)