Historija tako govori o dva čečenska rata, u prvom (vođenom od decembra 1994. do augusta 1996.) pobjedu su odnijeli Čečeni koji su proglasili svoju neovisnu republiku. Ruske vojne snage povukle su se nakon mirovnog sporazuma, da bi tri godine poslije krenule u novu ofenzivu. Glavni grad Grozni oslobođen je (iz čečenske perspektive, naravno, pao je) u februaru 2000., no pravog mira nije bilo idućih devet godina. Čečeni su nastavili s gerilskim otporom kojeg su pratile brojne terorističke akcije koje su mahom imale potpis jednog čovjeka – Šamila Basajeva.
Da nije bilo Osame bin Ladena i rušenja njujorških blizanaca Basajev bi se vjerovatno smatrao najbrutalnijim teroristom ovog stoljeća. Za Ruse je uvjerljivo bio ‘državni neprijatelj broj 1’ – samo za informaciju koja će dovesti do njegovog uhićenja davali su čak 10 miliona dolara.
S 26 oteo avion
Sam je rekao kako su njegova meta svi koji se bore protiv nezavisnosti Čečenije, kako vojnici tako i civili, a nije prezao niti od ubistva djece. Talačka kriza u školi u gradu Beslanu u kojoj je stradalo 330 ljudi, a polovicu žrtava činila su djeca, njegov je najmonstruozniji čin. Doduše, talačku krizu njegovi teroristi stvorili su i u bolnici, i u kazalištu, a odgovoran je i za postavljanje bombe u metrou.
Svoj prvi teroristički napad izveo je još 1991. kao 26-godišnjak, Basajev i trojica suradnika oteli su avion sa 171 putnikom (to je ujedno bila i prva otmica zrakoplova u sovjetskoj povijesti). Prijetio je da će zrakoplov dići u zrak ukoliko ruske trupe uđu u Čečeniju u kojoj je separatisti tek ‘budili’. Srećom, odustao je od prijetnje.
Izvukao se koristeći ljude kao živi štit
Potom ga put vodi u Abhaziju (1992-93.), gdje se suprotstavlja Gruziji, a tu mu se, zanimljivo, interesi preklapaju s ruskim – čak je dobio i odlikovanje proruske ‘države’ – zbog čega će ga neko vrijeme pratiti glas njihovog igrača. No, već u prvom ratu s Rusima pokazao je svoje pravo lice.
Novi teroristički čin pripremio je u junu 1995., zauzeo je bolnicu u gradu Buđenovsk u kojoj je držao približno hiljadu i pol talaca. Čak 129 osobe poginulo je dok su ih Rusi na silu pokušali osloboditi, a nakon pregovora uspio je pobjeći zahvaljujući korištenju talaca kao živog štita.
Čečensku (privremenu) pobjedu u ratu dočekao je s titulom generala, a potom se – nakon smrti predsjednika Džohara Dudajeva – kandidirao na predsjedničkim izborima. No, tu je zauzeo drugo mjesto iza Aslana Mashadova te je do službenog preuzimanja vlasti išao zaobilaznim putem. Prvo je postao vice-premijer, a potom i premijer.
Stotine mrtvih u kazalištu i školi
Neki veći uspjeh na političkom planu nije ostvario, Čečenija je nakon smrti Dudajeva blago klizila u anarhiju zbog međusobnih trzavica među klanovima, a Basajeva mnogi smatraju odgovornim što će stvari još brže krenuti prema dolje. Vjeruje se da je upravo on krivac za čečensku intervenciju u susjednom Dagestanu, što će Rusima biti okidač za pokretanje nove vojne akcije, tj. Drugog čečenskog rata.
Razvoj situacije nikako mu nije išao po volji, a posebno nakon što su Rusi 2000. zauzeli Grozni. U povlačenju njegovih snaga nagazio je na minu te je izgubio stopalo. Zanimljivo, naredio je da se amputacija snima, a sama operacija vođena je pod lokalnom anestezijom.
On i njegovi ljudi nastavili su ratovati gerilski, a Basajev je otada preuzeo odgovornost za najmonstruoznije terorističke akcije. Tako je 2002. je zauzeto moskovsko kazalište Dubrovka, gdje su Ruski specijalci oslobodili taoce uz velike žrtve. Ukupno je poginulo 126 osoba, od čega su 41 bili čečenski teroristi. Još brutalniji čin bilo je spomenuto zauzimanje škole u Beslanu 2004. nakon koje mu kopni podrška i među samim Čečenima.
Htio je Kavkaski emirat
Poslije Beslana okrenuo se i prema samim Čečenima, odnosno rivalima za vlast. Na tadašnjeg predsjednika Čečenije Ahmada Kadirova – bivšeg pobunjenika i njegovog suborca koji je s Rusima sklopio pakt – izvršio je atentat 2005., postavio je bombu u ložu stadiona u Groznom za vrijeme obilježavanja proslave pobjede u Drugom svjetskom ratu. Kadirova je naslijedio njegov sin, i otada kreće veliki progon. Putin nudi tih famoznih 10 miliona dolara, a jasno da je i Kadirov želio osvetu.
Zanimljivo, s Kadirovima nije imao veće politička razmimoilaženja, više je to bila borba za čistu prevlast, makar je on – za razliku od njegovih političkih rivala – bio radikalniji te zagovornik stvaranja nadnacionalne države, svojevrsnog kavkaškog emirata.
Ubilo ga 100 kilograma eksplozije
Kadirov mlađi uz pomoć obavještacaja iz FSB-a sve je više stezao obruč oko Basajeva, a vijest o likvidaciji Basajeva – tada 41-godišnjaka – stigla je u julu 2006. godine. Ubijen je u susjednoj Ingušetiji, nedaleko od Čečenske granice. Poginuo je u eksploziji kamiona koji je bio natovaren sa čak 100 kilograma eksploziva, stradala je cijela kolona vozila u kojoj se bešćutni terorist nalazio. Tijelo mu je bilo posve raznijeto, a identificirali su ga po glavi koja je posve bila odvojena od trupa.
Mnogi su s nevjericom dočekali ovu vijest, naime ruski izvori su prije toga čak šest puta govorili da je Basajev ubijen.
“Ovo je naša osveta za djecu ubijenu u Beslanu i Buđenovsku, i za sve terorističke napade koje su izveli militanti u Moskvi i drugim ruskim regijama, uključujući Ingušetiju i Čečeniju”, izjavio je tada Putin.
Njegov politički rival Ramzan Kadirov je izjavio kako mu je žao što ga nije sam ubio. Neki kažu da zasluge uopće ne treba pripisati Rusima, već da je Basajev slučajno aktivirao eksplozivnu napravu dok je pripremao novi teroristički napad.
(TBT)
Historija tako govori o dva čečenska rata, u prvom (vođenom od decembra 1994. do augusta 1996.) pobjedu su odnijeli Čečeni koji su proglasili svoju neovisnu republiku. Ruske vojne snage povukle su se nakon mirovnog sporazuma, da bi tri godine poslije krenule u novu ofenzivu. Glavni grad Grozni oslobođen je (iz čečenske perspektive, naravno, pao je) u februaru 2000., no pravog mira nije bilo idućih devet godina. Čečeni su nastavili s gerilskim otporom kojeg su pratile brojne terorističke akcije koje su mahom imale potpis jednog čovjeka – Šamila Basajeva.
Da nije bilo Osame bin Ladena i rušenja njujorških blizanaca Basajev bi se vjerovatno smatrao najbrutalnijim teroristom ovog stoljeća. Za Ruse je uvjerljivo bio ‘državni neprijatelj broj 1’ – samo za informaciju koja će dovesti do njegovog uhićenja davali su čak 10 miliona dolara.
S 26 oteo avion
Sam je rekao kako su njegova meta svi koji se bore protiv nezavisnosti Čečenije, kako vojnici tako i civili, a nije prezao niti od ubistva djece. Talačka kriza u školi u gradu Beslanu u kojoj je stradalo 330 ljudi, a polovicu žrtava činila su djeca, njegov je najmonstruozniji čin. Doduše, talačku krizu njegovi teroristi stvorili su i u bolnici, i u kazalištu, a odgovoran je i za postavljanje bombe u metrou.
Svoj prvi teroristički napad izveo je još 1991. kao 26-godišnjak, Basajev i trojica suradnika oteli su avion sa 171 putnikom (to je ujedno bila i prva otmica zrakoplova u sovjetskoj povijesti). Prijetio je da će zrakoplov dići u zrak ukoliko ruske trupe uđu u Čečeniju u kojoj je separatisti tek ‘budili’. Srećom, odustao je od prijetnje.
Izvukao se koristeći ljude kao živi štit
Potom ga put vodi u Abhaziju (1992-93.), gdje se suprotstavlja Gruziji, a tu mu se, zanimljivo, interesi preklapaju s ruskim – čak je dobio i odlikovanje proruske ‘države’ – zbog čega će ga neko vrijeme pratiti glas njihovog igrača. No, već u prvom ratu s Rusima pokazao je svoje pravo lice.
Novi teroristički čin pripremio je u junu 1995., zauzeo je bolnicu u gradu Buđenovsk u kojoj je držao približno hiljadu i pol talaca. Čak 129 osobe poginulo je dok su ih Rusi na silu pokušali osloboditi, a nakon pregovora uspio je pobjeći zahvaljujući korištenju talaca kao živog štita.
Čečensku (privremenu) pobjedu u ratu dočekao je s titulom generala, a potom se – nakon smrti predsjednika Džohara Dudajeva – kandidirao na predsjedničkim izborima. No, tu je zauzeo drugo mjesto iza Aslana Mashadova te je do službenog preuzimanja vlasti išao zaobilaznim putem. Prvo je postao vice-premijer, a potom i premijer.
Stotine mrtvih u kazalištu i školi
Neki veći uspjeh na političkom planu nije ostvario, Čečenija je nakon smrti Dudajeva blago klizila u anarhiju zbog međusobnih trzavica među klanovima, a Basajeva mnogi smatraju odgovornim što će stvari još brže krenuti prema dolje. Vjeruje se da je upravo on krivac za čečensku intervenciju u susjednom Dagestanu, što će Rusima biti okidač za pokretanje nove vojne akcije, tj. Drugog čečenskog rata.
Razvoj situacije nikako mu nije išao po volji, a posebno nakon što su Rusi 2000. zauzeli Grozni. U povlačenju njegovih snaga nagazio je na minu te je izgubio stopalo. Zanimljivo, naredio je da se amputacija snima, a sama operacija vođena je pod lokalnom anestezijom.
On i njegovi ljudi nastavili su ratovati gerilski, a Basajev je otada preuzeo odgovornost za najmonstruoznije terorističke akcije. Tako je 2002. je zauzeto moskovsko kazalište Dubrovka, gdje su Ruski specijalci oslobodili taoce uz velike žrtve. Ukupno je poginulo 126 osoba, od čega su 41 bili čečenski teroristi. Još brutalniji čin bilo je spomenuto zauzimanje škole u Beslanu 2004. nakon koje mu kopni podrška i među samim Čečenima.
Htio je Kavkaski emirat
Poslije Beslana okrenuo se i prema samim Čečenima, odnosno rivalima za vlast. Na tadašnjeg predsjednika Čečenije Ahmada Kadirova – bivšeg pobunjenika i njegovog suborca koji je s Rusima sklopio pakt – izvršio je atentat 2005., postavio je bombu u ložu stadiona u Groznom za vrijeme obilježavanja proslave pobjede u Drugom svjetskom ratu. Kadirova je naslijedio njegov sin, i otada kreće veliki progon. Putin nudi tih famoznih 10 miliona dolara, a jasno da je i Kadirov želio osvetu.
Zanimljivo, s Kadirovima nije imao veće politička razmimoilaženja, više je to bila borba za čistu prevlast, makar je on – za razliku od njegovih političkih rivala – bio radikalniji te zagovornik stvaranja nadnacionalne države, svojevrsnog kavkaškog emirata.
Ubilo ga 100 kilograma eksplozije
Kadirov mlađi uz pomoć obavještacaja iz FSB-a sve je više stezao obruč oko Basajeva, a vijest o likvidaciji Basajeva – tada 41-godišnjaka – stigla je u julu 2006. godine. Ubijen je u susjednoj Ingušetiji, nedaleko od Čečenske granice. Poginuo je u eksploziji kamiona koji je bio natovaren sa čak 100 kilograma eksploziva, stradala je cijela kolona vozila u kojoj se bešćutni terorist nalazio. Tijelo mu je bilo posve raznijeto, a identificirali su ga po glavi koja je posve bila odvojena od trupa.
Mnogi su s nevjericom dočekali ovu vijest, naime ruski izvori su prije toga čak šest puta govorili da je Basajev ubijen.
“Ovo je naša osveta za djecu ubijenu u Beslanu i Buđenovsku, i za sve terorističke napade koje su izveli militanti u Moskvi i drugim ruskim regijama, uključujući Ingušetiju i Čečeniju”, izjavio je tada Putin.
Njegov politički rival Ramzan Kadirov je izjavio kako mu je žao što ga nije sam ubio. Neki kažu da zasluge uopće ne treba pripisati Rusima, već da je Basajev slučajno aktivirao eksplozivnu napravu dok je pripremao novi teroristički napad.
(TBT)