Ali, stvarnost je, za nešto više od 5 miliona ljudi u ovoj zemlji, ipak daleko drugačija, prenosi CNN. Stroga medijska kontrola je uobičajena, aktivisti redovno nestaju, a ni prinudni rad nije novina. Turkmenistan se, po svim pokazateljima, može takmičiti sa Sjevernom Korejom, a nije nerealno smatrati da bi iz te borbe izašao kao pobjednik.
Prema izvještajima lokalnih medija, samo 6.000 ljudi je posjetilo ovu zemlju tokom 2016. godine, a ulazne vize je jako teško dobiti. Prethodnih se godina Turkmenistan branio od ekonomskog kolapsa trgovinom gasa, međutim, kako je primjetan pad cjena istog, sve više postaje jasno da je zemlja na ivici propasti.
Štaviše, u državnim radnjama odavno nema hrane za sve, te su građani prinuđeni čekati satima u redovima ne bi li došli do osnovnih namirnica poput brašna, šećera i hljeba. Pored toga, predsjednik Berdimuhamedov se sve rjeđe pojavljuje u javnosti, te je tako od sredine jula u medijima bio prisutan svega tri puta. Neizvjesno je i njegovo prisustvo na Kaspijskom ekonomskom forumu.
U okruženju sa opresivnom klimom neslaganje se ne tolerira.
– Noću postoji policijski sat i ograničenja za okupljanja, pogotovo kada se proslavlja Ramazan – kaže Adam Hug iz Centra za vanjsku politiku.
Kako se tvrdi u izvještaju Freedom Housea, strani sajtovi su blokirani a nezavisni mediji u Turkmenistanu ne postoje.
Ljudi su donedavno imali običaj instalirati satelitske antene kako bi mogli pratiti ruske ili turske televizijske kanale, ali čak ni to više nije moguće. Oni koji se usude govoriti nešto protiv vlasti, odmah bivaju uhapšeni. Na primjer, novinar Saparmamed Nepeskuliev uhapšen je 2015. godine za trgovinu drogom nakon što je prijavio nestašicu vode. Tvrdi da u trenutku suđenja, niko nije smio prisustvovati istom u sudnici, čak ni njegov advokat. Reporteri bez granica svrstali su Turkmenistan u najgoru zemlju na svijetu kada je riječ o slobodi medija, a odmah ispod je i Sjeverna Koreja.
Mučenje kritičara režima se ne završava hapšenjem i osuđivanjem. Pravi pakao započinje iza rešetaka.
– Zatvorenici se stavljaju u ćelije u kojima temperatura u ljetnnim mjesecima iznosi do 50 stepeni, a zimi i do minus 20 – kaže sin nekadašnjeg ministra vanjskih poslova koji je uhapšen za planiranje državnog udara 2002. godine i od tada nije viđen.
Prema podacima nevladine organizacije “Dokaži da su živi”, preko 120 ljudi je nestalo nakon što su bili uhapšeni. Već pomenuti novinar kaže da su ga u pritvoru tukli svaki dan i da je ta praksa trajala više mjeseci.
– Slomljene su mi noge i više nisam mogao hodati. Morao sam puzati. Počeo sam štrajk glađu nakon toga, pa su za kaznu prestali da mi donose vodu, tvrdi pretučeni novinar.
Također, u Turkmenistanu postoji više izvještaja o prinudnom radu. Ljudi se obično šalju na polja pamuka, gdje je svako u obavezi dnevno obezbijediti 50 kilograma ove biljke. Obaviješteni izvori tvrde da su kažnjeni prinuđeni sve raditi golim rukama, izlažu se hemikalijama i rizikuju zdravlje, a na poljima se nerijetko mogu videti i djeca.
Ministarstvo vanjskih poslova Turkmenistana nije željelo komentirati ovakve navode.
(TBT, Mediji)