Piše: Slavoj Žižek, thebosniatimes.ba
Posljednja sezona Igre prijestolja izazvala je proteste javnosti koji su kulminirali peticijom (sa potpisima gotovo milion bijesnih gledalaca) da se batali čitava sezona i ispočetka snimi nova. Iz same žestine rasprave može se naslutiti da su ideološki ulozi visoki.
Nezadovoljstvo se iskazuje po nekoliko osnova: loš scenario (pod pritiskom da se serija brzo završi, složenost narativa je uprošćena), loša psihologija (pretvaranje Daneiris u „Ludu kraljicu“ nije opravdano razvojem njenog lika), itd.
Među rijetkim pametnim učesnicima u raspravi bio je pisac Stephen King, koji je primjetio da nezadovoljstvo nije izazvao loš kraj, već činjenica da je do kraja uopće došlo. U našoj eri serija koje bi mogle trajati beskonačno, ideja o epilogu priče postala je nepodnošljiva.
Istina je da u naglom raspletu serije prevladava čudna logika, logika koja ne narušava verodostojnu psihologiju već narativne premise TV serije. U posljednjoj sezoni jednostavno imamo pripremu za bitku, oplakivanje i slom poslije bitke, kao i same borce u svoj njihovoj besmislenosti – a to je, što se mene tiče, mnogo uvjerljivije od uobičajenih gotskih melodramskih zapleta.
Osma sezona prikazuje tri uzastopne bitke. Prva je ona između ljudi i njihovih nehumanih „Drugih“ (Noćna vojska sa Sjevera koju predvodi Noćni kralj); potom, između dvije glavne grupe ljudi (zlih Lanistera i suparničkog saveza koji vode Deneris i Starkovi); i, konačno, interni sukob između Deneris i Starkovih.
Iz tog razlog će bitke u osmoj sezoni pratiti logički slijed od spoljašnjeg izazova do unutrašnjeg razdora: poraz Noćne vojske neljudi; poraz Lanistera i uništenje Kraljeve Luke; posljednja borba između Starkovih i Deneris – u osnovi, između tradicionalno „dobrog“ plemstva (Starkovi), koje vjerno brani svoje podanike od zlih tirana, i Deneris kao novog soja jakog vođe, svojevrsne progresivne bonapartistkinje koja djela u ime sirotinje.
Stoga je ulog u konačnom obračunu slijedeći: da li da revolt protiv tiranije bude samo bitka za povratak stare, dobroćudnije verzije istog hijerarhijskog poretka, ili bi trebalo da se razvije u potragu za novim poretkom koji je potreban?
Finale kombinira odbijanje radikalne promjene sa starim antifeminističkim motivom koji se javlja kod Vagnera. Za Vagnera, nema ničeg odvratnijeg od žene koja se mješa u politički život, vođena željom za vlašću. Nasuprot muškoj ambiciji, žena želi moć da bi ispunila uže interese svoje porodice ili, još gore, svoj lični kapric, pošto je nesposobna da registrira univerzalnu dimenziju državne politike.
Ista ona ženskost koja, unutar bliskog kruga porodičnog života, predstavlja silu zaštitničke ljubavi, pretvara se u bestidno bunilo kada se ispoljava na nivou javnih i državnih poslova. Prisjetimo se najniže tačke na koju se spušta dijalog Igre prijestolja, kada Deneris kaže Džonu: ako ne može da je voli kao kraljicu, onda neka vlada strah. To je ponižavajući, vulgaran motiv seksualno nezadovoljne žene koja eksplodira u destruktivni bijes.
Ali – uzmimo sad svoju gorku pilulu – šta s tim ubilačkim ispadima Deneris? Može li se nemilosrdno ubijanje na hiljade običnih ljudi u Kraljevoj Luci zaista opravdati kao nužan korak ka univerzalnoj slobodi? Trenutak je da se prisjetimo da su scenario pisala dva muškarca.
Deneris kao Luda kraljica upravo je muška fantazija i kritičari su u pravu kada kažu da njen pad u ludilo nije psihološki opravdan. Prizor Deneris dok, sa bezumnim izrazom lica, leti na zmaju i spaljuje kuće i ljude, izraz je patrijarhalne ideologije i njenog straha od jake žene u politici.
Konačna sudbina vodećih žena u Igri prokestolja uklapa se u te koordinate. Pošto dobra Deneris pobjedi i uništi zlu Sersi, moć je korumpira. Arja (koja ih je sve spasila tako što je sama ubila Noćnog kralja) takođe nestaje, otiskujući se na zapad Zapada (kao da ide da kolonizira Ameriku).
Kao kraljica autonomnog kraljevstva Severa, preostaje Sansa, omiljeni tip žene savremenog kapitalizma: ona spaja ženstvenu mehkoću i razumjevanje s pravom dozom intrige, pa se tako sasvim uklapa u nove odnose moći. Ova marginalizacija žena je ključni trenutak opće liberalno-konzervativne lekcije finala: revolucije moraju poći po zlu, donose novu tiraniju ili, kako to Džon kaže Deneris:
„Ljudi koji te slijede znaju da si ostvarila nešto nemoguće. Možda zbog toga vjeruju da ćeš moći da ostvariš i druge nemoguće stvari: da izgradiš svijet drugačiji od sranja u kome oduvijek žive. Ali ako zmajevima topiš zamkove i spaljuješ gradove, nisi drugačija.“
I zato Džon ubija iz ljubavi (spašavajući prokletu ženu od same sebe, kako to nalaže stara muška šovinistička formula) jedinu društvenu pokretačku silu u seriji koja se zaista bori za nešto novo, za novi svijet koji bi okončao stare nepravde.
Tako je pravda pobijedila – ali kakva pravda? Novi kralj je Bren: obogaljen, sveznajući, koji ne želi ništa – evokacija bljutave mudrosti da su najbolji vladari oni koji ne žele vlast. Sve govori prezriv smijeh kao odgovor na prijedlog nove elite da se kralj bira demokratski.
Teško je previdjeti raznovrsnost onih koji do kraja ostaju vjerni Deneris – njen vojni zapovjednik je crn – dok su novi vladari bijeli Nordijci. Eliminirana je radikalna kraljica koja je htjela više slobode za sve, bez obzira na društveni položaj i porijeklo; sve je opet normalno.
(TBT, The Independent)
