Iza Gadafija je ostalo sjećanje na podršku koju je davao Jugoslaviji i Srbiji, anegdote o kamilama koje je vodao svuda sa sobom i skupocjenim šatorima u kojima bi odsjedao na svim meridijanima, o onim njegovim telohraniteljkama, o Nedi Ukraden koja bi mu pjevala na uvo; za njim je ostao populizam jednog diktatora koji je umio uvezati naftu i seksepil; iza njega je ostala Libija, ranjena, podijeljena i nesretna, propala država u kojoj zaraćene frakcije ubijaju jedna drugu bez ikakve nade da će doći do mira ili prosperiteta; ostala je porodica, kao Ajša Gadafi, porodica koja je živjela u luksuzu a sada je u zbjegu.
Ostali su i leševi opozicije koju je ušutkivao, i tijela 270 ljudi sa leta Pan Am broj 103 iznad Lockerbeija, drugovanje sa političarima koje je potplaćivao i plaćao, prijateljstvo sa Berlusconijem ili Blairom koji će ga prvi pustiti niz vodu, i fotografije Gadafija sa srpskim prijateljima, poput Borisa Tadića, recimo. I poneka suza Afrike, rijetka ali iskrena, za sinom koji je htio da je ujedini.
Ili je to, prije, suza za vremenom u kojem su “ludi diktatori” vodili glavnu riječ, kao sin Berbera iz pustinje nadomak Sirta, rođen kao pravi nomad, u šatoru, kao Kasr Abu Hadi – 1942. ili 1943. godine, to se nikada nije do kraja saznalo. Pustinja će zauvijek ostati u njemu, govorio je, jer ga je pustinja podigla – mada bi mnogi rekli da je luksuz u kojem je živjela njegova familija bio u suštoj suprotnosti sa svime što je govorio. Podigao ga je, na neki način, i imperijalizam, pošto su mu dedu ubili italijanski okupatori, prije nego što su Ujedinjene nacije podarile Libiju na čuvanje Idrisu, prozapadnom monarhu koji je vladao apsolutistički. Divio se Gamalu Abdelu Naseru i Pokretu nesvrstanih i želio da njegova zemlja postane dio tog društva osmišljenog u sivoj zgradi Saveznog izvršnog vijeća u Beogradu, SFR Jugoslavija.
Bio je 1. septembar 1969. kada je grupa od sedamdesetak mladih vojnika, okupljenih u Pokretu oficira za slobodu, krenula iz Bengazija, preuzela zgradu vlade i poslije samo dva sata, kada je armija potpuno stala iza njih, saopćila da je monarhija ukinuta. Na radost mladih Libijaca, prevashodno, no i starijih, koji su bili ponosni što je vojni puč prošao bez ikakve krvi.
Krv će doći tek kasnije, iako je na papiru nova država, Libijska Arapska Republika, zvučala kao dženet na zemlji. “… Ići ćemo stazom slobode, jedinstva i socijalne pravde, garantirati pravo na jednakost svakom građaninu, i otvoriti im šansu da dobro žive od svog časnog posla.” Libija je trebalo da postane neka vrsta socijalističkog eksperimenta koji bi mogao da uspije, prije svega zbog nafte; socijalizam je možda smetao zapadnim državama, ali nafta nije nimalo, pa je u narednih pet dana nova država priznata od većine članica Ujedinjenih nacija. Uključujući i Sjedinjene Američke Države.
Beduin, jedno vreme obrazovan i u Velikoj Britaniji, gdje je pokupio manire i engleski jezik, tog je septembra postao Pukovnik. Zvanično zbog svog idola Nasera, koji je također po dolasku na vlast preko noći čin kapetana zamenio pukovničkim, a možda i po ugledu na jednog Maršala kojeg je mnogo poštovao i s kojim će se fotografirati prvi put već 1973. godine, Pukovnik će sve vrijeme igrati makar dvostruku igru, između Istoka i Zapada, natežući konopac i jednima i drugima prije nego što mu taj kanap stigne u vidu svilenog gajtana poslije više od četrdeset godina vladavine.
U čemu je bila tajna Muamera Gadafija? Njegova privlačnost, sposobnost da odolijeva udarima i spolja i iznutra? Kako je uspio vući za nos cijeli svijet, a posebno svoj narod, koji je gledao novu oligarhiju, čitao njegovu knjigu – govorio je za sebe da je uticajniji i od Mao Cedunga i od Platona, i od Locka i od Marxa, da se u njegovoj Zelenoj knjizi, prvi put štampanoj 1975. godine, kriju odgovori o univerzumu i svemu ostalom (sa mislima poput “Sloboda izražavanja predstavlja pravo svake osobe, čak i ako ta osoba odluči da se ponaša iracionalno, da izrazi svoje ludilo”, što je možda objašnjavalo neke od njegovih poteza) – i sve vrijeme spuštao glavu, ponoseći se, na neki bizaran način, diktatorom koji ih je vodio.
Ponajprije zbog “nezavisnosti”, ekonomske. Kao što je Naser imao svoj Suecki kanal, kojim je i prije turizma započeo egipatski ekonomski bum, Gadafi je imao naftu. Krajem pedesetih, kada su otkrivena značajna nalazišta nafte, kralj Idris ih je velikodušno poklonio stranim petrokompanijama, koje su isisavale crno zlato iz libijske pustinje, a narodu i državi ostavljale samo mrvice. Gadafi je zaprijetio da će ih potpuno protjerati ukoliko ne dođe do drugačije raspodjele. Njegov gambit je na kraju bio uspješan i Libija je već početkom sedamdesetih postala prva zemlja u razvoju koja je veći dio prihoda od nafte zadržavala za sebe, podstičući arapski naftni uspon koji će časopis Fortune 1974. nazvati “najvećom redistribucijom dobara u modernoj istoriji”. Nacija je mogla da se nada usponu, a Pukovnik je znao da će imati dovoljno zaliha da kupuje socijalni mir i da se bavi izvozom revolucije.
Najviše novca, naravno, milijarde i milijarde, odlazilo je u njegove i u džepove njegove porodice, koja se baškarila u luksuzu – kćerka Ajša imala je u svojoj kući krevet u obliku zlatne sirene sa njenom glavom, njegov treći sin Al Sadi mogao je da se pravi da je fudbaler i da potpisuje ugovore sa Peruggiom, Sampdorijom i Udineseom u Seriji A, iako nije imao dovoljno talenta (sam Gadafi napravit će dil po kojem će ulagati u Juventus, kao i u vlasnike najpoznatijeg italijanskog kluba, FIAT). Gadafijevo bogatstvo, na tajnim švajcarskim računima, u nekretninama i investicijama, bilo je uoči nove revolucije u Libiji procijenjeno na dvjesta milijardi dolara – ravno trećina nalazila se na tajnim računima, a trideset sedam milijardi u Americi – zbog čega je i mogao da svakom od 6,6 miliona Libijaca jednom prilikom pokloni po 30.000 dolara.
Svi veliki projekti bili su okrenuti pazarenju lojalnosti, a ne promociji jednakosti za koju se zvanično zalagao. Čak i “navodnjavanje pustinje” bila je megalomanska zamisao koja nije imala šansu da bude sprovedena u djelo, i koja je trebalo da baci pustinjski pijesak u oči svim njegovim kritičarima, posebno onima u arapskom svijetu.
Oliver Miles, bivši britanski ambasador u Libiji, u jednom intervjuu nazvat će Gadafija doživotnim “konspiratorom”, čiji je glavni zadatak bio da niko ne može pogoditi šta će slijedeće uraditi. (Ako zvuči poznato za srpske prilike 2016. godine, onda je to zato što treba da zvuči poznato.)
Koristio je svoju nepredvidivost da izbaci neprijatelje iz ravnoteže, a preživeo je na desetine atentata, bilo pravih, bilo izmišljenih – baš kao što je preživio i ostracizam iz društva naroda nakon podmetnute eksplozije iznad Lockerbieja 1988, koju je, navodno, sam osmislio, i u 21. vijeku ponovo postao ortak sa velikim silama, odloživši zauvijek planove o proizvodnji atomske bombe i sarađujući sa američkim, britanskim i francuskim obavještajnim službama oko razotkrivanja uporišta Al Kaide u arapskom svijetu.
To novo približavanje Zapadu kulminiralo je za predsjednikovanja Baracka Obame, kada je pozvan kao specijalni gost grupe G-8 na samit u Italiji, i rukovao se sa Obamom.
Tada, svega dvije godine prije “arapskog proleća” – možda pristiglog “odozdo”, ali dobrano podržanog “sa strane” – Pukovnik je, a da to njegove duboke, ledene oči nisu uspjele vidjeti, potrošio svoj posljednji život u igrici zvanoj svjetska politika.
Možda ga je pregazilo vrijeme, pa nije shvatio da mora unijeti reforme u državu, kakve-takve, kako mu se ne bi desila historija koju je, doskoro, sam stvarao. Vladao je gotovo potpuno sam – njegovi posilni živeli su i radili u konstantnom strahu da će ih jednog dana samo nestati, da će biti retuširani i sa fotografija – u sistemu koji je zvanično “delegirao vlast narodnim komitetima”, što je bio njegov doprinos političkoj teoriji u Zelenoj knjizi. Još 1977. je saopćio da se potpuno “odrekao vlasti” i da Libijom “sada upravlja narod”.
“Zelena knjiga je u stvari moj vodič za čitavo čovječanstvo”, pohvalio se Muamer Gadafi u jednom od rijetkih intervjua koje je dao zapadnim medijima, 2004. godine. “Jednog dana, čitav svijet bit će republika masa, i nestat će potreba za vladama i za parlamentima.”
Novi sistem bio je predstavljen i dijagramom u Zelenoj knjizi, kao elegantni točak: narodni kongresi su na krajevima, i oni biraju komitete i delegate koji šalju svoj uticaj, prečagama, demokratskom generalnom sekretarijatu u sredini.
Naravno, realnost je bila potpuno drugačija: sigurnosni aparat, ogrezao u kriminal i nepočinstva, uništavao je i najmanji trag opozicije i civilnog društva, a kamoli smislene političke participacije. U stvarnosti, umjesto tog nacrtanog točka, Libija je predstavljala piramidu čiji vrh i prizemlje nije bilo moguće mijenjati. Gadafijeva porodica i bliski saveznici bili su na samom vrhu, a ispod, ispod su svi ostali.
Mase Libijaca bile su natjerane da odlaze u te kongrese koji nisu imali nikakvu moć, vlast ili budžete, znajući da bi svako ko bi podigao glas protiv sistema mogao biti zatvoren, mučen ili ubijen, po drakonskim zakonima koji su donošeni i sprovođeni. Sem “kolektivne krivice”, kazna za verbalni delikt u kojem bi se napao Ustav ili se loše pričalo o Zelenoj knjizi bila je smrt. Za one koji bi na bilo koji način “odavali informacije koje loše utiču na međunarodnu reputaciju Libije”, znalo se: doživotna robija. Bez suđenja ili po kratkom postupku. Zato su mnogi Libijci, koji su imali gdje i imali kako, napustili zemlju, iako ni tamo ne bi bili na sigurnom, pošto bi fetva vrebala na svakom ćošku planete, usljed razgranate mreže dobro plaćenih obavještajaca.
“Bratski lider i vođa revolucije”, kako mu je bila zvanična titula, bio je ponosni sponzor međunarodnog terorizma svake fele, ne samo arapske: 1987. presretnut je brod kojim je Irskoj republikanskoj armiji putovalo 150 tona različitog oružja, s pozdravima i poljupcima od Pukovnika. Od tada, iz 1986, potiče i onaj citat Ronalda Regana s početka teksta, Regana koji će organizovati i bombardovanje Tripolija i Bengazija, i inicirati sankcije protiv Libije i njenih lidera.
Gadafi se okrenuo Africi, govorio da njemu i ne treba Zapad koji podržava režim aparthejda u Južnoj Africi i koji se aktivno bori protiv prava Palestinaca: bilo je to tako diktatorski i tako populistički – njegov prijatelj Slobodan Milošević, kojeg će podržati i tokom rata i poslije njega (mada je i na Balkanu igrao na više frontova), ići će devedesetih sličnim putem – ali je uspjelo da Libijcima da osjećaj ponosa, kao da je njihova Džamahirija, vladavina masa, bila na pravoj strani historije, što nikako nije bio slučaj…
No prevejani političar je osjetio da se nešto mijenja kada su avioni udarili u Kule bliznakinje: Tripoli je prvi osudio Al Kaidu i njen “sveti rat” protiv Zapada, George W.Bush mu je u znak zahvalnosti ukinuo sankcije, a strane investicije počele su stizati u koferima Nicolasa Sarkozija i Tonyja Blaira. Gadafi je vidio šta se sprema Sadamu Huseinu, i želio je da izbjegne sudbinu svog igračkog kolege i negdašnjeg prijatelja.
Tako je “Bijesni pas sa Bliskog istoka” ponovo osmislio sebe, potvrdio je, kako ga je nazvao jedan nadahnuti komentator, da je on u stvari “Pikaso bliskoistočne politike”. S tom razlikom što je umjesto plavog, roza ili kubističkog perioda, ovaj politički umjetnik imao svoj panarapski, islamistički, panafrički period, i tako dalje…
Činilo se da je preživio.
Kada je decembra 2010. u susjednom Tunisu počelo “arapsko proljeće”, čak ni najoptimističniji analitičari iz Washingtona, Brisela, Londona ili Pariza nisu mislili da će Libija biti sljedeća na redu. Jeste bio autoritativni lider, ali mladi ljudi koji su tako lako potpadali pod islamističku propagandu nisu ga vidjeli kao još jednog “zapadnog lakeja”, toliko da nikoga nije iznenadilo kada je, prvih dana protesta u Bengaziju, Gadafi rekao da će protestirati zajedno s narodom, da će skupa sa njima tražiti promjene.
Ispostavilo se da ga je snašla sudbina gora i od Mubaraka i od Ben Alija, egipatskog i tuniskog prijatelja. Mladima je bilo dosta indoktrinacije i dosta straha, kulta ličnosti preko glave: prvi snimci iz Bengazija prikazivali su bijesne muškarce koji cijepaju postere Pukovnika; njegova reakcija – “To su drogirani strani plaćenici” – nije pomogla, i kao i svaki pravi diktator prije njega, kao Čaušesku ili Milošević, otišao je do posljednjeg trenutka ubijeđen da je “narod uz njega”.
Narod i jeste bio uz njega, ali na njegovu žalost, uglavnom srpski. Vijest o padu i posrnuću, o brutalnoj smrti koja ga je dočekala nakon što je u Sirtu otkriveno njegovo posljednje utočište, o linču, bila je svjetska vijest broj jedan tog oktobra 2011 – bilo je prikladno, mada ne i civilizacijski, da čovjek koji je svoj narod držao obespravljenim također ode na onaj svet bez pravog suđenja – ali kao da je u Srbiji, među običnim ljudima, ali i političarima i trgovcima oružjem, do posljednjeg trenutka tinjala nada o velikoj kontraofanzivi Gadafija i Libije.
Pukovnik okićen lažnim medaljama iz bitaka u kojima nikada nije učestvovao, održao je dobre odnose sa regionom i kada se Jugoslavija koju je volio – kao što je volio i svoju drugu ženu, Sofiju Farkaš, Mostarku, majku najstarijeg sina i nesretnog naslednika Saifa el Islama – i čijim je firmama, poput Energoinvesta i Hidrogradnje, omogućio da posluju u njegovoj zemlji, i od koje je kupovao oružje i avione, raspala.
Sem posjete Borisa Tadića postoji, iz tog postjugoslovenskog perioda, i anegdota o neuspješnom lobiranju Bedžeta Pacolija, tada predsjednika Kosova, da Libija promijeni stav i prizna nezavisnost južne srpske pokrajine. Navodno je Pacoli sa čitavom delegacijom došao da lično lobira kod Pukovnika. Odveli su ih usred pustinje, gdje im je Gadafi naredio da počnu pjevati i plesati. U nekom trenutku, smilovao se i rekao da je bilo sasvim dovoljno, i da nisu loši, ali da on nikada neće priznati Kosovo jer su sve vođe albanskog naroda na Kosovu samo američke pudlice.
Valjda i zato, i zbog pomoći koju je uputio 1999. poslije bombardovanja, ili tek kao još jedan dokaz da (pojedini) Srbi vole čvrstu, a posebno ekscentričnu ruku, samo su u Beogradu tokom libijske epizode “arapskog proljeća” održavane demonstracije podrške Gadafiju, a Srpska radikalna stranka, čiji je lider Vojislav Šešelj tada bio u Hagu, javno je davala podršku njegovoj borbi za opstanak – iako je on, ponavljamo, i na Balkanu igrao sa više karata nego što ih ima u špilu, zaklinjući se Srbima na vječnu vjernost dok je, recimo, požurio da prizna nezavisnost Hrvatske odmah poslije referenduma koji je predstavljao uvod u početak rata.
(TBT, Nedeljnik, Autor Marko Prelević)