Piše: Ivan Krastev, thebosniatimes.ba
Politici u demokratiji je potrebna drama. Izbori su neka vrsta terapeutske seanse tokom koje se birači suočavaju sa svojim strahovima – od rata, demografskog kolapsa, ekonomske krize, ekološke pustoši – da bi se uvjerili u svoju moć da spriječe propast. „Kako se bliže izbori“, primijetio je Alexis de Tocqueville tokom svojih putovanja po SAD početkom 19. vijeka, „bujaju intrige, na sve strane se živo agituje. Čitava nacija zapada u grozničavo stanje… Čim se ishod obznani… sve se smiruje i rijeka, maločas divlja, mirno se vraća u svoje korito.“
Ako je Tocqueville u pravu, EU upravo postaje prava demokratija. Tradicionalno nevažni i dosadni izbori za Evropski parlament po prvi put izazivaju dramu inače rezerviranu za nacionalne pozornice. Na dva mjeseca od izbora većina Evropljana osjeća da će se dogoditi nešto važno, a da posebno mjesto u paklu čeka one koji neće glasati. Ali ko će pobijediti?
Rano je reći. Zasad, političari su uspjeli ubijediti većinu građana da je Evropa na ivici propasti, ali tek treba da ih uvjere da oni imaju moć to spriječiti. Gnjev francuskih žutih prsluka osjeća se u mnogim zemljama EU, pa ipak ovi evropski izbori neće biti repriza referenduma o brexitu, jer danas nijedna veća populistička partija (ni desna ni lijeva) ne zagovara izlazak iz unije ili eurozone. Ovi izbori neće biti ni repriza drugog kruga francuskih predsjedničkih izbora 2017. koje je dobio Emmanuel Macron.
Organizacije Evropski savjet za inozemne odnose i „YouGov“ uskoro će objaviti istraživanje javnog mnijenja koje pokazuje da Evropljani nisu oštro podijeljeni na unioniste i nacionaliste. Ankete otkrivaju 4 različite kategorije građana. U prvoj su „desperadosi“: kombinacija „onih koji se plaše kraja svijeta“ i onih „koje plaši kraj mjeseca“. Po njima, i EU i nacionalne države su propali. Statistika pokazuje da je u mnogim državama članicama ovo najbrojnija grupa, ali da to nisu nužno ljudi koji će izaći na glasanje.
Slijede oni koji misle da su „stvari bolje nego što izgledaju“: glasači skloni uvjerenju da su, uprkos svim neuspjesima, i EU i nacionalne države dobre. Tu su i vatrene pristalice Brisela: oni koji vjeruju da je EU dobra, dok su njihove nacionalne vlade propale (većinom se mogu naći u zemljama centralne i južne Evrope). Najmanja je grupa tvrdokornih nacionalista: onih koji vjeruju da je EU problem, a nacionalna država rješenje. Ove 4 grupe su neravnomjerno raspoređene po zemljama EU.
Mnogi proevropski nastrojeni građani strahuju od toga da trenutna polarizacija evropske politike ide na ruku populističkoj desnici i da će mađarski premijer Viktor Orban uspjeti izbore svesti na referendum o nesposobnosti Brisela da savlada problem migracije. Ovaj strah je bez osnova.
Orbanova namjera da od izbora napravi referendum o problemu migracije neće uspjeti iz 3 razloga. Prvo, dok migracije i dalje ozbiljno brinu mnoge birače, u većini zemalja ova tema ipak nije dominantna. Orbanova antimigrantska poruka iz 2015. postigla je svoj cilj zato što su ljudi, koji u životu nisu videli izbjeglicu, gledali svakodnevne televizijske izvještaje o hiljadama ljudi koji ulaze u EU. To više nije slučaj.
Broj ilegalnih migranata koji su tokom prošle godine ušli u EU jednak je prosječnom broju turista koji za jedan dan u augustu posjete Atinu. Čak ni u zemljama centralne Evrope pitanje migracija više nema najvažnije mjesto. Ankete pokazuju da su građani Poljske, Mađarske i Rumunije mnogo više zabrinuti zbog korupcije svojih vlada, nego zbog hipotetičkog priliva stranaca. A u Poljskoj, Češkoj i Slovačkoj glasači koje prije svega brine korupcija prije će izaći na izbore nego oni koje muče migracije.
Nasuprot raširenom mišljenju, na ovim izborima bi zemlje poput Slovačke, Poljske i Rumunije mogle obradovati proevropljane. Rezultati ispitivanja javnog mnijenja sugeriraju da Orban ne shvata koja su to pitanja danas zaista važna građanima centralne Evrope. Mnogo bolju procjenu o tome ima na primjer predsjednik Evropskog savjeta Donald Tusk – uporni kritičar poljske nacionalističke vlade.
Drugi razlog iz koga se na ovim izborima neće ponoviti 2015, jeste činjenica da u današnjoj Evropi nijedna veća politička partija ne zagovara politiku otvorenih granica. „Granica, to je sloboda u sigurnosti“, napisao je Macron u svom nedavnom pismu Evropljanima, u kome poziva na stvaranje evropskog savjeta za unutrašnju sigurnost, koji bi bio zadužen za „strogu kontrolu granica“. Dakle, novi konsenzus proevropskih progresivaca glasi da je dobro čuvana granica „vakcina protiv epidemije zidova“, kako to kaže francuski mislilac Régis Debray.
Treće, Orbanova kampanja fokusirana na migracije propast će zahvaljujući najbolje čuvanoj evropskoj tajni: u centralnoj i dijelovima južne Evrope, antimigrantska zebnja zapravo se više tiče iseljenika nego useljenika. U istočnoj Njemačkoj je svojevremeno kružio vic o vlastima koje strahuju da će posljednji građanin koji ode na zapad zaboraviti da ugasi svjetlo. Ljudi opet pričaju ovaj vic. Centralnoevropski problem danas se ne razlikuje mnogo od onog koji je imala istočna Njemačka 1961. kada su vlasti podigle zid u Berlinu. Procjenjuje se da je od ulaska Rumunije u EU 2007. zemlju napustilo 3,4 miliona građana. Broj mađarskih građana koji su emigrirali iz Mađarske otkad je Orban došao na vlast premašio je broj onih koji su otišli pošto su sovjetske snage ugušile pobunu 1956.
Činjenica da desni populisti vladaju dijelovima centralne Evrope samo je učvrstila želju ljudi da odu. Ostarjela društva centralne Evrope strahuju da bi već ova generacija mogla doživjeti dan kada će posljednja mlada doktorica i medicinski tehničar spakovati kofere i otići. Prava tragedija centralne Evrope je depopulacija.
Najveći izazov u odnosima istoka i zapada unutar EU jeste kako spriječiti jednosmernu mobilnost u Evropi i kako obeštetiti centralnoevropska društva za ulaganje u obrazovanje građana koji se potom sele u Njemačku ili Francusku. To, međutim, nije tema desnih populista.
(TBT, The Guardian)
