U skladu s naređenjem Karadžića, Mladić je 31.marta 1995. potpisao Direktivu 7/1 kojom je Direktiva broj 7 pretočena u operativne vojne zadatke i u kojoj se poziva na izvođenje strateške operacije protiv enklave”. Rezultat direktive bio je jasan. Ubistvo hiljade civila, progon nebrojenih obitelji i uništenje gradova. Kasnije će upravo te direktive poslužiti kao krunski dokazi na suđenjima protiv generala Zdravka Tolimira (osuđenog na doživotni zatvor) i političke vrhuške Republike Srpske. Rezultat direktive je i priča Nedžada Avdagića.
Istog tog dana, 11. jula, se porodica Avdić i razdvojila – majka i sestre krenule su prema bazi u Potočarima, a Nedžad je s ocem bježao preko šume. U brdima iznad Srebrenice se pridružio koloni Bošnjaka u pokušaju proboja da slobodnog teritorija, do tako nedostižne Tuzle. Nedžad se u gomili od 2000 ljudi odvojio od oca kojeg više nije vidio živoga. Tijelo Nedžadovog oca, Alije, identificirano je tek godinama kasnije, nakon što je pronađeno u masovnoj grobnici. Slobodni teritorij ostao je tek nedosanjani san i bili su prisiljeni predati se Srbima. Tada je počelo premlaćivanje i mučenje. “Nisu nam davali vode, pili smo svoj urin. Morali smo pjevati nacionalističke pjesme i uzvikivati ‘živio kralj’ dok su se u daljini čuli prvi rafali. Istovremeno su nam vrlo cinično obećavali da ćemo uskoro biti sa svojim obiteljima. Kamionima su nas prebacili u Zvornik, gdje je u jednoj osnovnoj školi započeo pravi pokolj. Kamione su sa svojih balkona vidjeli svi, tako da svi oni koji danas negiraju genocid, oni govore neistinu”, prisjeća se u intervjuu Nedžad i prepričava kako je krvi i leševa bilo posvuda.