Piše: Heni Erceg, thebosniatimes.ba
„’Za dom spremni’ je ustaški pozdrav i kao takav je kompromitiran“, kazala je hrvatska predsjednica.
„’Za dom spremni’ je pozdrav iz domovinskog rata i kao takav nije kompromitiran“, rekla je predsjednica sutradan, nakon lavine koja se na nju obrušila od njenih desničarskih trolova zbog odricanja od milog ustaškog pozdrava.
E sad, da napišem kako šefica države nije pri sebi jer iz dana u dan mijenja mišljenje, da je zaboravljiva, dementna ili da se politički kurva, svi ti vrijednosni sudovi, temeljeni isključivo na istini, to jest njenim izjavama, bili bi dovoljni da neki sudac, u slučaju njene tužbe, presudi u korist predsjednice države, te da mi njene „teške duševne boli“, nespavanje i nemogućnost obavljanja državničkog posla, naplati visokim novčanim iznosom.
Predsjednica srećom ne tuži novinare, ne još, jer ni sama više nije sigurna u ono što govori danas, a kamoli jučer. Zato je ovo tek spekulativni primjer prave drame koja se s istinom, pa onda i kritikom te istine, događa na relaciji mediji – pravosuđe. Stoga i međunarodne novinarske institucije tvrde da je stanje medijskih sloboda ovdje najgore u Evropi, gore i od država u kojima se novinare još i ubija. Ovdje ih se ne ubija fizički, nego devalvira, tjera u autocenzuru enormnim odštetama koje na hrvatskim sudovima dobiva apsolutno svaka protuha, uvijek zbog teških duševnih boli koje se najlakše liječe velikim sumama novca i o kojima nije potrebno sudu priložiti nikakvo psihijatrijsko vještačenje. Dovoljno je tek da neko od ukućana potvrdi kako dotični duševni bolesnik noću hoda po stanu, uzvikuje partijske natuknice, loče apaurine, a danju hoda sredinom ceste.
Slijedom partiji na vlasti odanog pravosuđa, jer kontrolirani udar na medije započeo je upravo dolaskom na vlast premijera Plenkovića, trenutačno se na domaćim sudovima vodi 1.163 procesa protiv novinara i medija, uz jednu bizarnost, u svijetu nepoznatu poput neke alge koja živi samo u Jadranskom moru. To jest da je HRT, javni servis, finansiran novcem građana, u posljednje dvije godine, baš za ove vlasti, pokrenuo čak 33 postupka protiv medija, zatim vlastitih novinara i Hrvatskog novinarskog društva, od kojih potražuje više od dva miliona kuna.
Na taj je podatak sekretar Evropske federacije novinara umalo pao u nesvijest, te obznanio da je Hrvatska po medijskim slobodama gora od Rumunjske, Bugarske, Srbije, čak i Turske. Ali drukčije i ne može biti u državi u kojoj su suci devedesetih godina regrutirani iz partijskih redova, nestručni, ali podobni, ustrašeni i nesamostalni, koji najčešće i ne razumiju što je to vrijednosni sud, a kamoli satira, pa u praksi suđeni diler i TV promotor najogavnijeg ustaštva lahko dobije parnicu protiv benignog satiričnog portala i 15.000 kuna za saniranje svojih duševnih boli.
Ili, književnik, novinar i tuženik Jurica Pavičić, a s druge strane tužitelj, ridikulozni desničarski pjevač kojega je Pavičić u svojim tekstovima ocijenio nepodobnim za mjesto intendanta kazališta u Splitu, jer između ostaloga ne razaznaje Aristofana od Aristotela. I čije je duševne boli sutkinja, i sama sklona tužbama protiv medija, procijenila na 50.000 kuna.
Ili, pisac, novinar i tuženik, Ante Tomić, a s druge strane tužitelj, proustaški bivši ministar kulture, upamćen po fotografiji s ustaškom kapom na glavi, kojega da je Tomić „oklevetao“ i to u beogradskom časopisu NIN. Naravno da Tomić nije imao šansu pred omiljenim ustaškim ministrom koji je lijepu sumu utržio zbog iznošenja Tomićeve istine.
Ili, novinar, pisac i tuženik Viktor Ivančić, suosnivač nezavisnog i sudskim tužbama uništenog Feral Tribunea, a s druge strane tužitelj, nekadašnji urednik opskurnog časopisa ST i potom visoki činovnik u hadezeovoj vladi, odgovoran za masovne medijske potjernice protiv građana srpske nacionalnosti i potom njihova stradavanja, a o čemu se Ivančić usudio pisati i time teško narušiti duševni mir toga lika, jednog iz mnoštva medijskih egzekutora Tuđmanove vlasti. Treba li uopće navoditi ishod procesa?
Ili, pisac, novinar, suosnivač Ferala i tuženik Boris Dežulović, a s druge strane tužitelji, iste medijske gnjide, zaslužne za difamacije, progone i zlostavljanja Srba početkom rata u Hrvatskoj. Dežulović je naravno na sudu gubitnik, jer istina o ratu, uzurpaciji medija, ratnim zločinima… nikada i nije stanovala u ovoj zemlji. Pravosuđe je, naime, oduvijek u funkciji političke vlasti, otuda i udar na medijsku slobodu i legitimiranje verbalnog delikta, pa je tako zbog povika da je Tuđman ratni zločinac čovjek dobio 15 dana zatvora.
Na koncu, kome se žaliti, ako premijer blazirano tvrdi kako u Hrvatskoj cvatu medijske slobode? A opet, možda je zlobno, ali poučno prisjetiti se ne tako davne guste medijske šutnje koja je, uz rijetke iznimke, obavijala iscrpljujuće procese protiv Ferala, unosne presude u korist ratnih zločinaca i političkih kriminalaca, do njegova konačnog uništenja. Mogu li stoga u kampanji borbe za slobodu riječi uvjerljivo sudjelovati danas i oni mediji koji su suodgovorni za trajnu vladavinu nacionalističke bagre? Za ubijanje slobode, dakle.
(TBT, Mladina)
