Jedno mora biti jasno svima u BiH – bez razotkrivanja istine
i zločina komunističkog režima neće biti spokoja ni na ovom, niti na onom svijetu
za njegove žrtve. Niti za njihove potomke!
FOTO: Sarajevski proces 83
Autor: Metodi Metodijev, thebosniatimes.ba
Lustracija je termin kojim se u najširem smislu označava
zakonom i drugim propisima određena praksa odstranjivanja politički neprihvatljivih
osoba iz javnog života, odnosno organa uprave i paradržavnih tijela neke
zemlje. Lustracija se najčešće zbiva nakon radikalne promjene
društveno-ekonomskog uređenja izazvanog revolucijom, nezavisnošću ili vojnom
okupacijom od strane druge države, a kao najčešći primjeri se spominju
denacifikacija poslijeratne Njemačke i demilitarizacija Japana pod američkom
okupacijom.
U današnjem svijetu se gotovo isključivo koristi za postupke
koji su započeti u postkomunističkim državama istočne Evrope kada su pod udar
lustracije došli kadrovi koje se smatralo odgovornim za održavanje komunističkog
poretka, pogotovo kada je riječ o agentima i suradnicima sigurnosnih službi
najodgovornijih za likvidacije, zatvaranja i druge oblike represije. Izraz
lustracija je stekao popularnost kao svojevrsni eeufemizam za čistke, koje se
obično vezuju za najgore zločine komunističkog doba, a od kojih su se nove
postkomunističke vlade nastojale ograditi.
Zagovornici lustracije su najčešće spominjali potrebe da se
“mlade demokracije” štite od tzv. reakcionarnih snaga “bivšeg
sistema”, odnosno da se kroz nove, komunističkom ideologijom
“neinficirane” kadrove u državi što prije uvede tzv. demokracija.
Protivnici lustracije su, pak, navodili da ona sama po sebi
dovodi do zloupotrebi, ucjena i lova na vještice.
Lustracija je, pak, posebnim zakonima najdosljednije
sprovedena u bivšoj Istočnoj Njemačkoj, u Poljskoj, Bugarskoj, Mađarskoj i u
Češkoj Republici. Drugdje je postala predmetom žestokih kontroverzi, političkih
otpora, pa i djelomičnog i potpunog ukidanja na osnovu kršenja ustavnih prava.
Negdje je izvršena samo formalno, dok su u stvarnosti bivši komunistički
kadrovi zadržali svoju vlast i privilegije, odnosno transformirali se u novu
post-komunističku društvenu elitu.
Ako pogledamo Hrvatsku, najnoviju državu-članicu EU-a
konstatovaćemo da i u ovoj državi je urađena jedino neka vrsta lustracije, ali
uglavnom pod izgovorom da su bivši partijski i komunistički funkcioneri bili
korisni za državu u toku Rata za nezavisnosti Hrvatske.
Generalno na prostoru bivše Jugoslavije uglavnom
lustracija nije urađena. Osnovni izgovor pravdanja je da je cijela arhiva
tadašnje DB i Petog sekretarijata MUP-a tadašnje Jugoslavije na vrijeme prebačena
u Beograd, pa zbog toga nema dovoljno podataka, a samim tim i razloga da bi se
mogao proces lustracije i otvaranja dosijea bivše DB pokrenuti.
S druge strane Bosna i Hercegovina je zaista posebna priča
kada je riječ o lustraciji. Obzirom na rat i podjelu društva u tom vremenu u
zemlji vjerovatno je veči dio arhive koja se nije uspjela odnijeti od struktura
DB-a BiH, KOS-a, itd. je uništen, spaljen, a zašto ne i sa ciljem da se sakriju
tragovi, i „pročačkan i pročišćen“ na način koji bi onemogućio da budu pokazani
fakti koji bi bili veoma neprijatni za neke od tadašnjih ili sadašnjih javnih i
društvenih lidera BiH.
Ipak negdje neka, mada i oštećena, nepotpuna, pročišćena
arhiva postoji. A zašto je još uvjiek nedostupna? Zašto žrtvama bivšeg
komunističkog režima nije dozvoljeno da vide kako su ih njihovi „prijatelji s
posla“, komšije, rodbine, itd. Blatili, čak i smišljali nepostojeća anti-komunističkia
mišljenja, jedino s ciljem da budu podobne komunističkom represivnom aparatu?
Zašto da se žrtve ne suoče sa svojim egzekutorima? Zašto oni koji su proveli
najljepši dio svojih života u Titovim logorima i zatvorima ne saznaju istinu ko
i zašto ih je poslao tamo?
U Bugarskoj je već davno usvojen i stupio na snagu zakon o
otvaranju dosijea bivše bugarske političke policije – Državna sigurnost. Uspostavljena
je i još uvijek funkcioniše komisija za otvaranje dosijea i svaki građanin
Bugarske može da pogleda i sazna ko i zašto ga je maltretirao kao neprijatelja
„Narodne republike“, ko ga je prisluškivao, itd. Izašli su na vidjelo veoma
interesantni fakti – naprimjer od 15 vladika Bugarske pravoslavne crkve 11 njih
je sarađivalo sa komunističkim službama. Jedan od ukupno tri katolička biskupa
je bio agent bugarskog DB-a, a također i sedam članova Vrhovnog muslimanskog
vijeća Bugarske, uključujući i Glavnog Muftiju…
Ne može se realno vjerovati da bi danas Srbija vratila čak i
dio dosijea bivše svoje strukture DB-a u BiH. Ali čak nije pokrenut ni postupak
da se ta dosijei zatraže. Zašto? Jedan od odgovora je prekomjerni strah od
odmazde. Neće biti odmazde. Dovoljno je ljudske krvi se prolilo na ovom
podneblju, a i ljudi u BiH bez razlike na svoje vjerske i etničke pripadnosti
su već mnogo puta dokazali da pamte, ali znaju i umiju opraštati! Drugi razlog
je da u BiH zaista nedostaju politička volja i želja da se problem sa dosijeima
riješi jednom i zauvijek. Jedno mora biti jasno svima u BiH – bez razotkrivanja
istine i zločina komunističkog režima neće biti spokoj ni na ovom, niti na onom
svijetu za njegove žrtve. Niti za njihove potomke!
Sarajevski proces – 1. epizoda, Al Jazeera Balkans
/The Bosnia Times/