Čitajući spisak pjesama Šabana Šaulića, shvatio sam da postoji izvjesna mogućnost da isječem vene, što bi bila mala šteta kako za mene, tako i za novinarstvo, ali je gre'ota da ovaj tekst bude anemičan. Potom sam ih odslušao. Nekada je bila sramota za generaciju novog talasa primaći se čak i blizu pločama tog tipa koji je nosio periku davno prije Donalda Trumpa, ali poslije pola vijeka od njegovog prvog singa “Dajte mi utjehu” koji je objavio kada je imao 18 godina, postaje nešto jasnije zašto smo, zajedno sa njim, postali šabani.
U jednom od seoskih svadbarskih šatora, srpskoj Bakingemskoj palati, prije mnogo godina, Šabanu Šauliću su stavili pozlaćenu krunu na glavu, dok su naljoskani svatovi, članovi reda vitezova od podvezice, ritualno kidali pečenje, nalivali se rakijom i vinjakom, posmatrajući krunisanje kralja srpskog folka. Ruke su im bile masne, a glave krvave, jer ko se nije od prisutnih, mazeći flašom svoje naborano čelo, prepoznao u narodnjačkom klasiku “S namerom dođoh u veliki grad…”.
Sedamdesetih i osamdesetih godina, kada se dogodio veliki prasak jugoslovenskog rokenrola, već je stalasa generacija djece čije je roditelje Maršal silom otjerao u grad, da šljakaju tešku industriju i vjeru se uz solitere po musavim predgrađima, ali ta djeca nikada nisu zaboravila krave, pašnjake i selendre u koje su odlazila ljeti na raspuste.
Ako je Goran Bregović pripadao toj kasti, koja je jednom nogom marširala rokerskim asfaltom, a drugom gazila po balezi, svjestan da taj urbano-seljački sloj stanovništva traži novog mesiju u mladom, dugokosom Sarajliji, tvorcu pastirskog roka, Šaban Šaulić, Sinan Sakić, Ljuba Aličić i čitava plejada narodnjačkih grla na liniji Šabac-Loznica, ostala je dosljedna šatorskoj i vašarskoj ideologiji, odupirući se rokenrol zvuku.
Ali, ako su Sinan i Ljuba Aličić ostali autistični stanovnici šatorskih enklava, Sinan sa onoga, a Ljuba sa ovoga svijeta, postavši s vremenom posljednji otpadnici postpanka, muzičkog pravca koji je prerastao narodnjački treš zaliven melodijama orijenta, Šaban je postao mejnstrim. Sinan je hrapavim glasom, trzajima tijela i hektolitrima rakije ljute kojom se nalivao, proživljavao svoje pjesme, pretvarajući se u ikonu siromašnih, izgubljenih provincijskih duša, razlivajući bol, tugu, bijedu i beznađe. S vremenom je postao heroj garažnih rokera i underground scene, a potom i elitističkih puritanaca. Tako je i završio, preuzimajući na sebe svu, naizgled banalizovanu žal iz svojih pjesama. Postao je konačno slavljen, mrtav i bijel! Bilo je to vraćanje duga neprilagođenom folkeru koji je subverzivno, bez televizijskih reklama i bilborda, punio Taš koji se, uzgred, nalazi pored elitne Pete beogradske gimnazije. Razumije se da su đaci bježali s časova da slušaju žalopojke o ostavljenom muškarcu kome najbolji ortak mažnjava djevojku ispred nosa, ali ga on ne klepi močugom ili ne raspori nožem, već ode u kafanu neku, daleku, naruči vinjak i moli da mu se nevjernica vrati. Uz đake, pristizali su i akademici.
Sinan je, odbijajući da se prilagodi glavnim tokovima ideologije, producentskim bosovima turbo-folka i televizijskim magnatima, prerastao svoje pesme. Ili, što bi se reklo, on je postajao hit. Nisam dugo čuo za Ljubu Aličića i Jašara Ahmedovskog, ali upravo zbog toga mi se čini da oni jašu Sinanovim putem, ne kroz preriju, nego kroz njive, gdje ih čekaju seoski domaćini koji u dvorištu postavljaju veliki šator i drvene klupe kojima se ne vidi kraj, a potom pune svoje puške ili automate i čekaju da ispale rafal u nebo, kada čuju pjesmu o još jednoj nesrećnoj ljubavi (ima li srećnih) iz zavijajućih trilera koji podsjećaju na vučje.
Griješe oni koji tvrde da se Šaban prilagodio, ušavši, podrazumijeva se, kao kralj, u glavne tokove novca, medija i politike. Nije on mediokritet, niti posjeduje viši stepen adaptibilnosti i moralnu amorfnost, već je išao tragom svojih pjesama i glasa koji su isuviše vrijedni da bi ostali zarobljeni u studiju Radio Šapca ili drugih provincijskih emiterskih postaja. Čak je riječki kultni art-rok bend LET 3 obradio Šabanovu stvar iz 1978. godine “Dođi da ostarimo zajedno”, u hard-rok aranžmanu “Deep Purple” antologije “Child in Time”, kao naizgled nemogući konceptualni eksperiment alternativaca koji se više od tri decenije odupiru hrvatskom političkom i kleronacionalističkom establišmentu.
Već dva dana me progone balade Šabana Šaulića, što sam pokušao da izliječim slušanjem Leonarda Koena i nezaboravne “Dance me to the end of love”, kako bih spasio dušu. Bilo je to, shvatio sam, robovanje stereotipima. Od Šabana Šaulića se ne može pobjeći.
Šabanizam je, kao forma ponašanja i snalaženja zaista postao tranzicioni šablon za uspjeh, a konačna pobjeda narodnjačkog pokreta, kao osnovnog ideološkog pravca, pokazala je da više ništa nije moglo da zaustavi taj hipnotički miks kola, orijenta, popa i diska.
Varaju se i hrvatski branitelji, čija djeca odlaze vikendom u Beograd, ako misle da je splavarski ekspanzionizam ideal svega onoga što je sanjao Sloba: da svi Srbi žive u jednoj državi. U ovoj, narodnjačkoj postmoderni nema ni trunke nacionalizma. Reč je o čistoj lovi. Nove vladajuće kaste i njihove vjerne ljube, mahom mlade sponzoruše, ogrnute demokratskim i proevropskim oreolom, traže muziku za sebe. I pronašle su je.
Ali tu ne pripada Šaban Šaulić. Nekada ismijavan, danas može samo da nam se smije. I taj smijeh nije maliciozan, već dobronamjeran. Šaban zna da će ga i poslednji pripadnik takozvane društvene elite, pozvati kad ženi sina. Željet će da mu se na svadbi pjeva klasika!
(TBT, Nedeljnik)