ANALITIKA
Dominantna je tema sama budućnost države:
uvode je oni koji preispituju njenu trajnost. Riječ “rat” je eksplicitno ponovo
ušla u javne rasprave o aktuelnim političkim temama i dio toga jezika se može
opisati kao govor mržnje.
FOTO: Weber (Agencije)
U sigurnosnoj analizi AI-DPCBiH autor Bodo
Weber, koji se iscrpno koristio arhivom Media Centra u Sarajevu, piše o
povratku teme rata u svakodnevnim diskusijama u političkoj sferi od 2011. do
2015. Politička retorika je tokom posljednjeg desetljeća postala sve
zagrijanija i podjeljenija, što reflektuje sve veću političku krizu koja traje
od 2006. da bi danas postala trajna i strukturirana, stoji u uvodu analize. Jezik
koji koriste političari, te poruke koje šalju pojačani su kroz medijske
komentare, koji imaju snažne nacionalističke primjese te doprinose
radikalizaciji javnog diskursa. Dominantna je tema sama budućnost države: uvode
je oni koji preispituju njenu trajnost. Riječ “rat” je eksplicitno ponovo ušla
u javne rasprave o aktuelnim političkim temama i dio toga jezika se može
opisati kao govor mržnje.
U službi režima
Ovaj fenomen egzistira još od medijskog
pokrivanja lokalnih izbora 2012, preko opštih 2014, a prisutan je u temama i
događajima vezanim za Srebrenicu, islamski terorizam i proteste iz februara
2014. U svakom od ovih slučajeva, politički lideri, sumnjivi eksperti i
komentatori poticali su dinamiku koja bi mogla da ima strašne posljedice u
trenutačnoj atmosferi bez pravila u Bosni i Hercegovini te efektivno
podgrijavali nestabilnost i sukobe koja bi mogli da se probude, bilo slučajno
ili smišljeno. I dok svi oni sa neostvarenim ciljevima “guraju” svoje agende
bez ikakve brige kako će to biti protumačeno u medijskoj areni, najdosljednije
i najradikalnije poruke ovoga tipa dolaze iz vlasti Republike Srpske, posebno
od njenog predsjednika Milorada Dodika. U prvom slučaju koji analizira, a to su
lokalni izbori iz 2012. godine, Weber podsjeća na to kako su tokom ove okrutne
bitke za formiranje vlade dominirale nacionalne teme koje su preko izborne
kampanje forsirale upitnost države, zagovarajući etničku diskriminaciju. U
ovome se, ponovo, posebno istakao Milorad Dodik, koji je udarao na ovu
nacionalističku žicu koristeći zapaljivu retoriku u svojim svakodnevnim
pojavljivanjima tokom izbornih kampanja SNSD-a i u nekoliko svojih opsežnih
intervjua za lokalne i regionalne medije, gdje je Bošnjake optuživao za
zloupotrebu uloge žrtve u ratu. Weber naglašava kako je u ovo vrijeme
Srebrenica postala fokusna tačka retorike etničke kampanje nakon što je
lansirana građanska inicijativa Glasaću za Srebrenicu.
Nacionalističke teme dominirale kampanjom
hrvatskih stranaka
Nacionalističke teme su dominirale i
kampanjom hrvatskih stranaka, predvođene HDZ-om BiH i njegovim liderom Draganom
Čovićem, a Weber se osvrće i na polemike između tadašnjeg predsjednika SDA
Sulejmana Tihića i Fahrudina Radončića. Opći izbori 2014. su, uprkos ili upravo
zbog pogoršane socioekonomske situacije u RS-u, doveli do zapaljive retorike,
prijetnje secesijom i dovođenjem u pitanje države BiH od vladajućeg SNSD-a i
njegovog predsjednika Milorada Dodika. Mediji u RS-u su uveliko bili u službi
režima, tako da su dnevne novine pisale o izbornim kampanjama vladajućih
stranaka, prvenstveno SNSD-a. Nezavisne novine su objavile nekoliko tekstova sa
sadržajem koji se može okvalificirati kao zapaljiva retorika, kao što su tekst
predstavnika RS-a u Washingtonu Obrada Kesića i drugi koji je napisao bosanski
Hrvat Nino Raspudić iz Mostara. Među političkim strankama u Sarajevu, u
zapaljivoj retorici su se istaknuli SDA i SBB, dok su SDP i DF uveliko bili
suzdržani po ovome pitanju.
Teroristički napad na ambasadu SAD-a nije
prvi
Napad na američku ambasadu u oktobru 2011.
godine nije bio prvi teroristički napad ovoga tipa, piše Weber, ali jeste
najistaknutiji u malom broju poslijeratnih incidenata. Dnevni listovi Avaz i
Oslobođenje su u ovome pisali objektivno, osuđujući ovaj teroristički napad u
uredničkim komentarima. Jedan članak u Avazu je citirao domaće stručnjake koji
su ukazali na slabost države i fragmentaciju sigurnosnih agencija, a urednik u
Oslobođenju Esad Hećimović je u svome tekstu kritikovao vrh Islamske zajednice
u BiH jer su zanemarivali problem islamskog ekstremizma koji koristi islam kao
platformu za postizanje svojih finansijskih, političkih i etničkih ciljeva. Što
se tiče drugoga napada, onog na policijsku stanicu u Zvorniku u aprilu 2014.,
posebno se ističe osuda ovoga napada od reisa Kavazovića i osuda glavne
urednice Oslobođenja Vildane Selimbegović koja je u svojoj kolumni o Zvorniku kritikovala
zapaljivu retoriku dužnosnika u RS-u, kao i pokušaje bošnjačke zajednice da se
ovaj događaj relativizira, pri čemu je posebno pohvalila Islamsku zajednicu pod
vodstvom reisa Kavazovića koji se otvoreno bore protiv vjerskog ekstremizma. Kada
se u obzir uzmu protesti iz februara 2014, za razliku od Avaza koji je svoj
prostor uglavnom podređivao kampanji SBB-a, Oslobođenje je na svojim stranicama
izražavalo solidarnost s demonstrantima, kritikujući reakciju političkih elita.
Političke elite ostale pri govoru mržnje
U zaključku ove studije se ističe da, dok
su predstavnici političkih elita ostali pri govoru mržnje, mediji u zemlji su
im davali značajnu podršku, kako indirektno, tako i doslovno. Kad se sve
sabere, skoro sve dnevne novine koje su uzete u obzir u ovoj analizi imale su
otvorene etničke i stranačke afilijacije. Jedini izuzetak jeste dnevni list
Oslobođenje, čije je pisanje i izvještavanje u cjelini objektivno. Iako je i
Oslobođenje povremeno naginjalo određenim strankama, to je bilo daleko
suptilnije nego u slučaju drugih medija. Ova otkrića, završava Weber, otvaraju
pitanje mogućeg utjecaja zapaljive retorike i govora mržnje na potencijalno
izbijanje nasilnog konflikta. Pitanje je, dakako, izvan obima ove studije, i ne
postoje trenutno dostupne informacije koje bi pomogle da se odgovori na ovo
pitanje, ali se može ponuditi nekoliko prijedloga o ovoj problematici.
Konkretne mjere
Kao prvo, mediji u BiH moraju da održe
kritičku distancu kada izvještavaju o zapaljivim političkim govorima, te da
drastično smanje referiranje na anonimne izvore i suzdrže se od kampanjskog
novinarstva. Nužno je procijeniti opcije za osnaživanje uloge Vijeća za štampu
BiH i RAK-a u borbi protiv govora mržnje te nastaviti s podržavanjem
alternativnih medija i ponovo sagledati mandate i sastav Centralne izborne
komisije u smislu poboljšanja njenih mogućnosti da se suzbije govor mržnje. Također,
sve dok ključne političke figure i zvaničnici, prvenstveno Milorad Dodik, javno
i svakodnevno bez ikakvih posljedica preispituju državu BiH i njen ustav, i sve
dok niz presuda Suda BiH nije u skladu sa brojnim nivoima Vlade i državnih
institucija, iako je ovo kriminalni prekršaj, nikakve konkretne mjere se ne
mogu poduzeti. Kako bi se otklonila potencijalna sigurnosna prijetnja, potrebno
je da ili međunarodna zajednica potvrdi svoj suverenitet i stabilnost u
konstitutivnom uređenju BiH ili da domaće pravne institucije budu dovoljno
osnažene da to same učine.
(The Bosnia Times)