Prema ovom planu, Emmanuel Macron bi naizgled bio idealan revolucionar. On je kombinacija harizme i intelekta i vjeruje u potrebu da promijeni Francusku, Evropu i svijet.
Knjiga o njegovoj kampanji se zove jednostavno: „Revolucija“. Macron sebe vidi kao „čovjeka koji zna sve“ u najboljem smislu tih riječi, ali upravo to je i njegova najveća slabost. Nigdje nije pisao Weber da se harizma i intelekt uvećavaju kada se kombiniraju. Pogled na putanju Macronove popularnosti u Francuskoj može dovesti do pretpostavke da se dva kvaliteta poništavaju. Može li harizmatični vođa da bude „čovjek koji zna sve“? Može li „čovjek koji zna sve“ da ima harizmu?
Mnogi Francuzi sada vide Macronov izbor za predsjednika kao vrstu nesreće. Emmanuel Macron nije imao partiju, imao je malo iskustva i puno sreće. Njegovi politički protivnici uništili su jedni druge, piše njemački „Spiegel“. Zapravo, ankete pokazuju da je daleko manje od polovine Macronovih glasača na proljeće 2017. godine glasalo za njega iz ubjeđenja. Međutim, ostali glasači naveli su da su ostali kandidati, Marine le Pen prije svega, jednostavno bili „nepodobni za izbor“.
Sreća nije faktor u raspravama Maxa Webera o harizmatičnim vladarima. Macron, koji je odjednom postao šef države u 39. godini, prvo je morao da razvije svoj autoritet. I to je uradio sa jasnom strategijom, koju je činila jednostavna odlučnost, želeći da razvije harizmu kroz slike i simbole, i da izvrši svoju revoluciju kroz pametnu argumentaciju. Stavio je sebe u epicentar francuske politike. Kao kandidat je bio sam. Tako je ostao i kao predsjednik, sam. Ali, pretjerana personalizacija je imala svoju cijenu.
Macronov sistem se oslanjao na potpunu centralizaciju moći u rukama predsjednika i nekoliko intelektualno nadarenih savjetnika, koji ponekad šalju tekstualne poruke u 3 ujutro, kao i sam Macron.
Macronov IQ-apsolutizam je uspio u prvoj godini. Najsvježije reforme na tržištu rada u nedavnoj francuskoj historiji, koju je pokrenuo u jesen 2017, nisu dovele do generalnog štrajka, kao što se strahovalo. Macron je olabavio pravila za otpuštanje zaposlenih i razbio rigidan sistem pregovaranja o platama. Istovremeno je smanjio budžetski deficit ispod 3 procenta, što je zabilježeno po prvi put od 2007. godine.
Emmanuel Macron je već reformirao svoju zemlju dublje od svih bivših predsjednika – barem od doba Miteranda, koji je od 1983. godine implementirao važan talas modernizacije.
Macron je ponosan na svoje reforme. On vjeruje da će ove reforme vratiti rast u Francusku. On također vjeruje da će novi rast u Francuskoj popraviti društvene neravnoteže u zemlji. Međutim, Macron je zaboravio na to koliko vremena je potrebno da prođe između reformi, rasta i socijalne pravde. Mnogi Francuzi ne žele čekati. Oni žele rezultate. Odmah.
„Žuti prsluci“
„Žuti prsluci“ nemaju lice, ali imaju harizmu. I oni su ujedinjeni u ljutnji. Oni žele revoluciju i žele više neto prihoda. Nije ih briga šta ovo može značiti ekonomski za svoju visoko zaduženu zemlju. Oni se suprotstavljaju samoproklamiranom revolucionaru na vrhu, njegovom oslanjanju na simbole, njegovu „čovjek koji zna sve“ revolucionarnu racionalnost.
Iako su argumenti predsjedničkog kabineta tehnokratsko koherentni, „Žuti prsluci“ ih suočavaju sa brutalnom jednostavnošću: ako ukinete porez na bogatstvo, ali podignete cijenu dizela za šest centi po litru, vi ste neprijatelj naroda.
Nakon minut i po njegovog obraćanja narodu prošlog ponedjeljka, Macron je duboko udahnuo i obratio se onima koje je zaboravio: samohranim majkama, onima koji traže posao i onim odbačenima. Macron se založio da podigne minimalnu platu, uvede oslobađanje od poreza za prekovremeni rad i manje socijalne doprinose za penzionere.
To je bio klasičan Macronov trenutak – empatija uparena sa tehnokratijom, simbolizam uparen sa činjenicama, harizma uparena sa racionalnošću. Može li ovaj pristup funkcionisati? Definitivno. Ali samo ako Macron može da povrati svoj autoritet.
Ono što predstavlja prijetnju za francuskog predsjednika je to što „Žuti prsluci“ sebe vide kao revolucionarnu silu. I to ih upravo čini opasnim uprkos njegovoj institucionalnoj moći. Macronov ostanak na funkciji neće biti dovoljan da bi se njegove reforme nastavile.
Ovo je posebno važno za Evropu, piše „Spiegel“: slabiji francuski predsjednik koji se nalazi u Jelisejskoj palati neće nikome pomoći. Dalje list navodi da „ako Macron padne, past će i Evropa“ i da Berlin i ostale evropske države moraju dati podršku francuskom predsjedniku.
– Berlin mora biti zainteresiran za jačanje Macrona, jer Macronovo mirno nazadovanje šteti Njemačkoj. Ono bi francusku ekonomiju vratilo godinama unazad, ukoliko „revolucionarna moć“ u zemlji ne bi više bila na funkciji predsjednika. Možda bi bilo korisno pamtiti ne samo Maxa Vebera već i Josepha Sieyèsa, velikog teoretičara Francuske revolucije. Godine 1799. napisao je: „Autoritet dolazi odozgo, povjerenje odozdo“. Ova formula i danas važi za Francusku, ali i za Evropu – zaključuje „Spiegel“.
(TBT)