KULTURA
Šingeti je i poznat kao “Grad
biblioteka”. I danas u pet zdanja možete pronaći bibliotekare koji čekaju
putnike namjernike kako bi im pokazali svoju kolekciju drevnih tekstova,
neprocjenjive vrijednosti. Ti stari spisi i tekstovi su i danas dobro očuvani.
FOTO: (Arhiv)
Drevni Egipćani su vjerovali da je Sahara
zapravo Zemlja mrtvih, a dio pustinje gdje zalazi sunce je mjesto gdje duša
pronalazi svoje posljednje utočište pred odlazak na drugi svijet.
Stoga nije slučajnost zašto su Dolina
kraljeva i piramide upravo na zapadnoj strani Nila. Po svemu sudeći, stari
Egipćani su bili u pravu, jer je vrela, nepregledna pustinja gostoljubiva prema
bilo kom živom obliku koliko i udaljeni Merkur.
“Pustinja upravlja tobom, a ne ti
pustinjom”, stara je izreka koja se mnogo puta pokazala tačnom. Ipak, ima
i onih koji su se povinovali njenoj vladavini i tu napravili svoj dom. Ti ljudi
svakako nisu pokušali da upravljaju pustinjom, već su uspjeli da se prilagode i
prežive. Tako je do prije nekoliko stotina godina poznata kao Zemlja mrtvih,
Sahara kasnije postala malo “življa”.
U pustinjama su nastajala i brojna
kraljevstva, koja su kasnije prerasla u saharske države, a mnogi kažu da su ova
kraljevstva bila svojevrsna preteča današnje globalizacije, jer su bila
povezana jednom vjerom i jednim jezikom. Od oaze do oaze, nepregledni karavani
su putovali od Marakeša i Feza pa sve do Timbuktua i nazad, prevozeći zlato,
so, začine, ali i robove. Uz ovu rutu nicali su gradovi koji su prvenstveno
služili za smještaj i odmor putnika karavana. Ovi gradovi su bili građeni od
kamena, nicali su iz pijeska i nisu imali stalne stanovnike, osim onih koji su
dočekivali i ispraćali karavane. Ovim putevima su prolazili neki od
najpoznatijih svjetskih putnika.
Neki od tih gradova su se održali
vijekovima, ali ih danas više nema. Sahara je ponovo jedno prazno i tiho
mjesto. Pa, iako više nema ni karavana, na ovoj ruti su ipak ostali neki od
“dragulja tog vremena”, koji i danas odolijevaju vjetru i suncu.
Jedan od tih dragulja svakako je i grad Šingeti, koji se nalazi u Mauritaniji.
Zaštićen planinama s jedne strane, te pješčanim platoom s druge, ovaj grad
djeluje potpuno neupadljivo i putnik namjernik bi pomislio da je riječ o
okrutnoj fatamorgani na horizontu.
Tek ako se bolje zagledaju, shvatiće da je
riječ o srednjevjekovnom utvrđenju u kojem i danas ima života, uprkos okrutnim
uslovima. Mnogima je teško shvatiti kako je ovo naselje, ili kako ga neki zovu
“grad”, uspjelo opstati u nevjerovatnim uslovima.
Gradom se krećete kroz lavirint pješčanih
ulica, a kuće ćete prepoznati ukoliko na kamenom zidu uspijete razaznati drvena
vrata. Ipak, ovaj grad je bio najpoznatiji kao drevna biblioteka, jer je skoro
svako zdanje bilo po jedna biblioteka. Zapravo, Šingeti je i poznat kao
“Grad biblioteka”.
I danas u pet zdanja možete pronaći
bibliotekare koji čekaju putnike namjernike kako bi im pokazali svoju kolekciju
drevnih tekstova, neprocjenjive vrijednosti. Ti stari spisi i tekstovi su i
danas dobro očuvani.
Bibliotekar obavezno koristi rukavice dok
pokazuje ove spise, napisane na pergamentu. Najveći broj spisa se odnosi na
zapise o karavanima koji su prolazili kroz grad, a o njihovom broju svjedoči i
podatak da je nekada na desetine hiljada kamila dnevno ulazilo u grad.
Vijekovima su ljudi iz raznih dijelova, a
posebno iz islamskog svijeta, dolazili u Šingeti u posjetu njegovim
bibliotekama, u želji da nešto nauče i osjete dašak historije i prošlih vremena.
Nekada je u ovom gradu biblioteka bila simbol visokog društvenog statusa, ali
nikada izvor dodatne zarade, jer se korištenje knjiga nije naplaćivalo.
Bez obzira na slavnu prošlost, ovaj grad je
danas obavijen tišinom. Baš poput Timbuktua, koji je bio sljedeća stanica
karavana, i Šingeti živi na lovorikama stare slave, ali malo ko dođe da posjeti
njegove nadaleko poznate biblioteke. Iako je posjetilaca sve manje, tamošnji
bibliotekari su ponosni na arhivsku građu koju posjeduju i vrlo rado je
pokazuju svakome ko dođe, jer je riječ o svojevrsnom blagu. U naporima da
biblioteke opstanu i UNSECO je obilježio Šingeti i druga drevna naselja u
blizini kao svjetsku kulturnu baštinu, ali lokalna politika ne pokazuje mnogo
interesa za takve projekte.
U ovom gradu sve djeluje nostalgično i
skoro nestvarno. Kada uđete u ove zidine, kao da ne shvatate da je svijet
krenuo dalje, na put bez povratka. To ne shvata ili ne želi da shvate ni
bibliotekari koji ponosno čuvaju svoje blago, u pustinji između pijeska i
zvijezda, zadovoljni svojim skromnim životima koje im je sudbina namijenila.
(The Bosnia Times, N.N.)