Piše: Joseph E. Stiglitz, thebosnaitimes.ba
Da li će biračko tijelo u SAD-u proglasiti da Trump nije ono što Amerika predstavlja? Da li će glasači osuditi njegov rasizam, mizoginiju, nativizam i protekcionizam? Da li će reći da njegovo odbacivanje međunarodne vladavine prava pod motom „Prvo Amerika“ nije ono za šta se SAD zalažu? Ili će jasno staviti do znanja da Trumpova pobjeda nije bila historijska slučajnost koja je rezultat toga što su republikanci stvorili faličnog kandidata, a demokrate Trumpovog idealnog suparnika?
S obzirom na to da je sudbina Amerike neizvjesna, strastvene rasprave o tome šta je 2016. dovelo do takvog ishoda su više nego akademske. U pitanju je kako bi Demokratska stranka – i slične stranke lijevog krila u Evropi – trebalo da se pozicionira da bi osvojila većinu glasova. Da li bi trebalo da počnu naginjati ka centru ili se fokusirati na mobiliziranje mladih, progresivnih i energičnih pridošlica? Postoje dobri razlozi da vjerujemo da je veća vjerovatnoća da će ova posljednja opcija doprinijeti uspjehu na izborima i spriječiti širenje opasnosti koju predstavlja Trump.
Izlaznost američkih glasača je veoma loša, a još je gora u godinama kada nisu predsjednički izbori. Tako je 2010. samo 41,8 odsto biračkog tijela glasalo. Zatim, 2014. je samo 36,7 posto glasača izašlo na birališta, prema podacima tijela nadležnog za praćenje izbora u SAD-u. Odziv demokrata je još gori, iako se čini da je u porastu u ovom izbornom krugu.
Ljudi često kažu da ne glasaju zbog toga što misle da to neće doprinijeti nikakvoj promjeni: jer dvije stranke su slične kao šija i vrat. Trump je pokazao da to nije tačno. Republikanci koji su odbacili svaku masku fiskalne pravičnosti i prošle godine glasali za ogromna smanjenja poreza za milijardere i korporacije su pokazali da to nije tačno. Sudija Vrhovnog suda SAD Brett Kavanaugh, koji je to postao uprkos svom neuvjerljivom svjedočenju i potpuno vjerodostojnom dokazu o seksualnom uznemiravanju u prošlosti, pokazao je da to nije tačno.
Ali demokrate su također odgovorne za apatiju glasača. Stranka mora da prevaziđe dugu historiju dosluha sa desnicom, od smanjenja poreza na kapitalnu dobit, što je učinio predsjednik Bill Clinton (i što je dodatno obogatilo jedan posto najimućnijeg stanovništva) i deregulacije finansijskog tržišta (koja je doprinijela dolasku Velike recesije), do programa finansijske pomoći iz 2008. (koji je premalo ponudio otpuštenim radnicima i vlasnicima kuća koji su suočeni sa oduzimanjem imovine zbog neplaćenih rata za hipoteke). Tokom proteklih četvrt vijeka ponekad se činilo da je stranka više fokusirana na osvajanje podrške onih koji žive od kapitalne dobiti nego onih koji žive od plata. Mnogi glasači koji nisu izašli na izbore su se žalili da se demokrate oslanjaju na napade na Trumpa, umjesto da ponude dobru alternativu. Žeđ za drugačijom vrstom takmaca je vidljiva u podršci glasača progresivnim kandidatima kao što je bio bivši predsjednički kandidat senator Bernie Sanders i 28-godišnja NjJujorčanka Alexandria Ocasio-Cortez, koja je nedavno porazila četvrtog po važnosti demokratu u Predstavničkom domu SAD na stranačkim izborima.
Progresivci kao Sanders i Ocasio-Cortez su uspjeli da predstave jednu privlačnu poruku glasačima koje demokrate treba da mobiliziraju da bi pobijedile. Oni žele da obnove mogućnost života srednje klase tako što bi se obezbijedili pristojni, dobro plaćeni poslovi, ponovo uspostavio osjećaj finansijske sigurnosti i osigurao pristup kvalitetnom obrazovanju – bez opterećujućeg gušenja studentskim dugom sa kojim su mnogi diplomci trenutno suočeni – i pristojnoj zdravstvenoj zaštiti, bez obzira na prethodno postojeće zdravstveno stanje. Oni traže pristupačne cijene stanovanja i sigurne penzije u kojima stariji neće postati žrtve pohlepnog finansijskog sektora. I oni žele da postignu dinamičniju, konkurentniju i pravičniju tržišnu ekonomiju tako što bi se obuzdala prekomjernost tržišne moći, finansijalizacije i globalizacije, a ojačale pregovaračke moći radnika.
Ovakve privilegije srednjoklasnog života su dostižne. One dostižne i prije pola vijeka, kada je zemlja bila znatno siromašnija nego što je danas; a dostižne su su bile i sada. Zapravo, ni američka ekonomija niti njena demokratija ne mogu sebi priuštiti da ne podupru srednju klasu. Vladine politike i programi – uključujući javne opcije za zdravstveno osiguranje, dodatne pogodnosti za penzionisanje ili hipoteke – od ključnog su značaja za ostvarivanje ove vizije.
Mene ohrabruju izljevi podrške ovim progresivnim prijedlozima i političkim liderima koji ih podržavaju. U normalnoj demokratiji ove ideje bi, uvjeren sam, preovladale. Ali američka politika je iskvarena novcem, namještanjem rezultata izbora i masovnim pokušajima oduzimanja prava glasa. Poreski zakon iz 2017. nije bio ništa drugo nego mito za korporacije i bogataše da uliju svoje finansijske resurse u ovogodišnje izbore. Statistike pokazuju da je novac od enormnog značaja u američkoj politici.
Čak i sa faličnom demokratijom – uključujući orkestrirane pokušaje da se neki spriječe da glasaju – moć američkog izbornog tijela je znatna. Uskoro ćemo saznati da li je značajnija od novca koji se sliva u kasu Republikanske stranke. Politička i ekonomska budućnost Amerike, a najvjerovatnije i mir i prosperitet u cijelom svijetu, zavise od odgovora na to pitanje.
/Autor je dobitnik memorijalne Nobelove nagrade za ekonomiju 2001./
(TBT, Project Syndicate)