Piše: Joseph Nye, thebosniatimes.ba
Institucije koje čine ovaj poredak doprinjele su „nivoima napretka bez presedana i najdužem periodu u modernoj historiji bez rata između velikih sila. Američko rukovodstvo pomoglo je da se stvori ovaj sistem i američko rukovodstvo je već dugo od kritične važnosti za njegov uspjeh“.
Ipak, neki ozbiljni umovi odbili su potpisati ovo ne samo zbog političke beskorisnosti takvih javnih saopćenja već zato što se ne slažu sa „dvostranim američkim angažiranjem prema liberalnoj demokratiji i fetišizaciji američkog rukovodstva na kome počiva“. Kritičari su ispravno istakli da američki poredak nakon 1945. nije bio ni globalan niti uvijek veoma liberalan, dok oni koji ga brane ponavljaju da iako je poredak bio nesavršen, donio je ekonomski rast bez presedana i omogućio širenje demokratije.
Takve debate nemaju naročitog efekta na predsjednika Donalda Trumpa, koji je u svom inauguracionom govoru objavio: „Od današnjeg dana, to će biti samo Amerika prvo, Amerika prvo… Tražit ćemo prijateljstvo i dobru volju sa državama svijeta, učinit ćemo sve da razumijemo da je pravo svih nacija da svoje interese stave na prvo mjesto.“ Trump je dalje rekao: „Mi ne pokušavamo nikome nametati naš način života, već da ga pustimo da sjaji kao primjer“.
Ovakav pristup može biti nazvati tradicijom „grad na brdu“ i ima dug pedigre. To nije čist izolacionizam, ali izbjegava aktivizam u potrazi za vrijednostima. Umjesto toga, američka moć se posmatra kao da počiva na „stubu nadahnuća, umjesto na stubu akcije“. Na primjer, državni sekretar John Quincy Adams slavno je proglasio na Dan nezavisnosti 1821. da SAD „ne idu u inostranstvo u potrazi za čudovištima da ih uništi. Amerika je dobronamjernik slobode i nezavisnosti svih. Ona je šampion i branilac“.
Ali mehka moć inspiracije nije jedino etnička tradicija u američkoj spoljnoj politici. To je takođe i intervencionistička i krstaška tradicija. Adamsov govor imao je za cilj odbiti politički pritisak od onih koji žele da SAD interveniraju u korist grčkih patriota koji su se borili protiv otomanske imperije.
Takva tradicija preovladavala je u 19. stoljeću, kada je Woodrow Wilson tragao za spoljnom politikom koja bi svijet načinila sigurnim za demokratiju. Sredinom prošlog stoljeća John F. Kenedi pozvao je Amerikance da učine svijet sigurnim za različitosti, ali je takođe uputio 17.000 američkih vojnih savjetnika u Vijetnam. Od kraja Hladnog rata, SAD su učestvovale u sedam ratova i vojnih intervencija i 2006. nakon invazije na Irak, George Bush je izdao strategiju za nacionalnu sigurnost koja je gotovo suprotna Trumpovoj, i koja promovira slobodu i globalnu zajednicu demokratija.
Amerikanci često vide svoju zemlju kao izuzetak, a nedavno je bivši predsjednik Barack Obama nazvao sebe jakim protivnikom američke izuzetnosti. Postoje zvučni analitički razlozi da se vjeruje da ako najveća ekonomija ne preuzme vodstvo u osiguravanju globalnih javnih dobara – takvih proizvoda od kojih svi mogu imati koristi – bit ćemo u oskudici. Ovo je jedan izvor američke izuzetnosti.
Ekonomska veličina čini SAD različitim, ali analitičari poput Danijela Dudneeja sa Univerziteta John Hopkins i Jeffrey Mazer sa Univerziteta Portland tvrde da je ključni razlog iz kojeg se SAD široko posmatraju kao izuzetne, njen liberalni karakter i ideološka vizija načina života koji je usredsređen na političku, ekonomsku i socijalnu slobodu.
Naravno, od samog početka američka liberalna ideologija imala je unutrašnje kontraindikacije sa ropstvom ispisanim u njenom ustavu. I Amerikanci su se uvijek razlikovali po tome kako promovišu liberalne vrijednosti u spoljnoj politici. Prema Dudneeju i Mazeru: „Za neke Amerikance, naročito potonje neokonzervativce, opijene snagom i pravednošću, američka izuzetnost je zeleno svetlo, legitimno obrazloženje i sveobuhvatni izgovor za ignorisanje međunarodnog prava i svjetskog javnog mnjenja, za invaziju na druge zemlje i nametanje vlada… Za druge, američka izuzetnost je kod za liberalne internacionalističke težnje za svijet koji je napravljen slobodnim i mirnim putem, ne kroz tvrdnje o nekontrolisanoj američkoj moći i uticaju, nego preko postavljanja sistema međunarodnog prava i organizacija koje štite domaću slobodu umerenom međunarodnom anarhijom.“
Okružene sa dva okeana, na granici sa slabijim susjedima, SAD su u XIX vijeku uglavnom bile usredsređene na ekspanziju na Zapad i pokušavala su da izbjegnu uplitanja u borbu za moć koja su se tada odvijala u Evropi.
Početkom 20. vijeka, međutim, SAD su zamijenile Britaniju kao vodeću ekonomiju svijeta i njena intervencija u Prvom svjetskom ratu preovladala je ravnotežu moći. Ipak do tridesetih godina prošlog vijeka, mnogi Amerikanci su vjerovali da je intervencija u Evropi bila greška i prihvatili su izolacionizam. Nakon Drugog svjetskog rata, predsjednici Franklin Rosevelt i Harry Truman – i ostali širom svijeta – izvukli su lekciju da SAD ne mogu sebi ponovo priuštiti da se ponovo povuku u sebe.
Zajedno, oni su stvorili sistem bezbjednosnih saveza, multilateralnih institucija i relativno otvorenih politika koje čine Pax Amerikana ili „liberalni međunarodni poredak“. Bez obzira na to kako se ovi aranžmani zovu, već 70 godina ih brani američka spoljna politika. Danas ih dovode u pitanje sile u usponu poput Kine i novi talas populizma unutar svjetskih demokratija, koje je Trump iskoristio 2016, kada je postao prvi kandidat glavne američke političke partije koji je doveo u pitanje postratni (period nakon 1945) međunarodni poredak.
Pitanje za predsjednika poslije Trumpa jeste da li SAD mogu uspješno da se posvete objema aspektima svoje izuzetne uloge. Može li naredni predsjednik da promoviše demokratske vrijednosti bez vojne intervencije i u isto vrijeme preduzme nehegemonističko vodstvo u uspostavljanju i očuvanju institucija neophodnih za svijet međuzavisnosti?
/Autor je profesor na Harvardu/
(TBT, Project Syndicate)
