Piše: Jan-Werner Müller, thebosniatimes.ba
Glas za Donalda Trumpa lahko bi mogao biti ono što je Michael Moore nazvao „najveće ‘jebi se’ u historiji“ koje je bijela klasa ikada uputila vladajućem poretku. Ali nije važna samo snaga te poruke, već i od koga dolazi. Nju mogu uputiti satirične stranke (islandska Najbolja stranka dobila je izbore za gradonačelnika Rejkjavika; mađarska stranka Pas sa dva repa učestvovala je u sabotiranju nedavnog referenduma Viktora Orbána protiv izbjeglica), ili subverzivne stranke (Pirati) ili grassroot pokreti koji su prerasli u stranke (Podemos). A mogu je uputiti i populisti.
Šta definira populistu? Nije populista svako ko kritizira elite. Oni koji olahko stavljaju znak jednakosti između Berniea Sandersa i Donalda Trumpa ne shvataju da se populisti ne zadovoljavaju kritikom Wal streeta ili „globalizma“. Populisti tvrde da oni i samo oni govore u ime „stvarnih ljudi“ ili „tihe većine“. Prisvajanje moralnog monopola na predstavljanje ima dvije posljedice koje su direktno štetne po demokratiju. Populisti optužuju sve političke protivnike za nelegitimnost. Oni ne izražavaju neslaganje sa određenom politikom, što je poenta politike u demokratiji – predočavanje opcija građanima, a ne samo nadmetanje u kompetenciji i kvalifikacijama. Za njih je to osobna stvar: njihovi protivnici moraju biti moralno sumnjivi i korumpirani. Trump je u tom pogledu krajnost, ali ne i izuzetak. Zabrinjava u kojoj mjeri su njegove pristalice doslovno shvatile njegove napade na karakter Hillary Clinton. O tome svjedoče ne samo povici mržnje „Uhapsite je“ već i to što prema jednoj anketi 40% njegovih pristalica na Floridi vjeruje da je ona doslovno demon. Sama činjenica da je takav odgovor uopće ponuđen u jednom ozbiljnom upitniku govori nam mnogo o američkoj predizbornoj kampanji 2016. A to se dogodilo nakon što je desničarski radio novinar Alex Jones objavio „informaciju“ na svom websiteu InfoWars: Hillary Clinton i Obama, rekao je, došli su iz pakla; ako im se približite, osjetit ćete miris sumpora.
Druga posljedica pojave koju možemo nazvati principijelni antipluralizam populista manje je očigledna. Populisti smatraju da oni koji ih ne podržavaju – ili ne dijele njihovo mišljenje o tome ko čini „stvarne ljude“ – vjerovatno ni sami ne pripadaju takvim ljudima. U svom govoru sutradan poslije referenduma o EU Nigel Farage je rekao da je to „pobjeda stvarnih ljudi“. Onih 48 odsto koji su željeli da ostanu u EU očigledno nisu bili sasvim stvarni: oni možda uopšte nisu dio autentično britanskog (za Faragea vjerovatno engleskog) naroda. Trump se ponašao slično. „Jedina važna stvar“, rekao je na mitingu u maju, „jeste ujedinjenje naroda, jer drugi ljudi se ne računaju“. Trump definira ko pripada narodu; ostali se ne računaju, čak i ako su i oni američki građani (naravno, ne računa se ni ostatak svijeta).
Liberali su pogrešno protumačili Trumpov govor o jedinstvu i ujedinjenju poslije pobjede na izborima („Ujedinit ćemo se i pobjediti, pobjediti, pobjediti!“ tvitovao je 12. novembra), ako su ga shvatili kao pomirljiv. Jedinstvo je moguće samo pod uvjetima koje diktira sam populista, jer niko sem njega ne može stvarno zastupati narod; svi koji se ne slažu sa njim ili mu se protive po definiciji su sumnjivi, ako ne i nelegitimni. Trumpova izjava (opet na Twitteru) „Svi ćemo se ujediniti kao nikad ranije“ više je prijetnja nego obećanje. Demokratija važi samo za stvarne ljude.
Ipak, pojava koju sam izabrani predsjednik naziva „fenomen Trump“ ne može se objasniti samo populizmom. Posljednjih godina i drugi populisti su osvajali vlast – Recep Tayyip Erdoğan u Turskoj ili Viktor Orbán u Mađarskoj – ali to nije uspjelo nikome u nekoj staroj zapadnoj demokratiji. Mada su američki izbori po mnogo čemu bili izuzetni, po svemu ostalom su bili „biznis kao i obično“. Kao što je istakao američki politikolog Larry Bartels, 90% onih koji se izjašnjavaju kao republikanci glasalo je za Trumpa, a 89% onih koji sebe vide kao demokrate glasalo je za Hillary Clinton. Nije neobično što poslije dva predsjednička mandata jedne partije raste neraspoloženje prema aktuelnoj vlasti (glasači su tako doživljavali Hillary Clinton) ili što su se neki neodlučni glasači opredjelili za promjenu – čak i ako su kandidata koji znači „promjenu“ smatrali problematičnim u svakom smislu. Sve to spada u udžbenik američke političke nauke i može da objasni jednu stvar: Trump ne bi došao u Bijelu kuću bez svojih pomagača – ili neutralnije, saradnika – u Republikanskoj partiji. On ne bi uspio kao kandidat treće partije. Ličnosti poput Newta Gingricha i Chrisa Christiea – šarene prošlosti, ali ipak velike težine – imale su ključnu ulogu u ubjeđivanju republikanaca i „nezavisnih“ desničara da glasaju za Trumpa. Prema anketama o izlaznosti, samo 37 odsto glasača smatralo je Trumpa sposobnim da bude predsjednik, pa je neko, kao što je rekao sudija Ustavnog suda Jack Balkin, morao da kazati republikancima da je Trump, „mada nekvalificirani kučkin sin, naš nekvalificirani kučkin sin. On je možda griješnik, ali nije antihrist“. Kao što su Farageu bili potrebni Johnson i Gove, Trump se u suštini oslanjao na ljude spremne riskiraju opstanak američke zajednice. Činjenica da je Mitt Romney – karikaturalni plutokrata – oličavao Trumpove protivnike unutar partije vjerovatno mu je samo pomogla.
Ali neke općeprihvaćene ideje o američkoj politici okrenute su naglavce. Hillary Clinton je sakupila gotovo dvostruko više novca nego Trump. Trump nije imao pravu organizaciju na terenu i nije uspio dobiti nijednu debatu. Štaviše, u najvećim medijima nije imao skoro nikakvu podršku (mada je imao naizgled neograničeno besplatno vrijeme na televiziji zahvaljujući svojoj mađioničarskoj vještini da naduvava rejtinge). Budući trumpolozi morat će da nam kažu koliki je bio stvarni udio društvenih mreža i paralelnog univerzuma desničarskih websitea i radija. Ima mjesta sumnji da Twitter i Facebook u stvari rade za populiste. Naročito Twitter može da podstakne ono što je italijanska teoretičarka politike Nadia Urbinati nazvala „direktno predstavljanje“. Uprkos njihovim uvjeravanjima, populiste ne zanima prelazak s predstavničke na direktnu demokratiju; oni samo misle da imamo pogrešne predstavnike sve dok sami ne dođu na vlast. Oni ne teže otvorenom procesu u kome građani među sobom razmišljaju i planiraju; kada raspišu referendum, čine to samo zato da bi građani potvrdili ono što su oni već identificirali kao jedinstvenu i autentičnu volju ljudi – koja i sama zavisi od populističke simboličke konstrukcije „stvarni ljudi“. Oni međutim zahtjevaju da budu isključene sve posredničke snage, i partijski aparati i profesionalni mediji; naime, za populiste i njihove sljedbenike svako posredovanje kvari igru vladanja.
Trump je sebe nazvao Hemingwayem Twittera. On ima „najbolje riječi“. Voli Twitter, kaže, zato što je to kao da imaš sopstveni medij, ali bez ikakvih troškova. Twitter ima odjek sličan Facebooku, ali omogućuje i direktnu identifikaciju pojedinačnog građanina sa navodno jedinim autentičnim predstavnikom naroda. Teško je vidjeti kako je to ranije bilo ostvarivo, bar kao svakodnevno iskustvo: možda su partijski skupovi koji podrazumjevaju okruženost istomišljenicima stvarali osjećaj neposredne povezanosti s liderom. Sada je za to osjećanje dovoljan jedan klik, u bilo koje doba dana i noći: „Hej, budan sam u tri ujutro, baš kao i on, a on misli isto što i ja!“
To je iluzija, ali moćna. Političari koji su vični medijima mogu da je koriste na dosad neviđene načine. Na primjer, u Italiji je antirežimski pokret Pet zvjezdica nastao iz bloga Beppea Grilloa. „Hej, narode, to radi ovako: vi mi govorite šta se događa, a ja izigravam razglas“, pisao je svojim pristalicama. Prije nego što je ušao u politiku, Grillo je bio poznati komičar. On nikad nije prosto razglašavao ono što zanima i brine obične ljude; presudno je oblikovao način na koji govori il popolo, iako zvanično nije imao položaj autoriteta. I Trump je, naravno, bio TV zvijezda, neko ko je dijelom slavan samo zato što je slavan. Ali Trumpova specifičnost je to što on u sebi spaja Grilloa i Silvia Berlusconija. Kad god su ga tokom kampanje optuživali da je samo zabavljač, mogao je da potegne svoje poslovne sposobnosti; kad su isticali da su se njegovi poslovni poduhvati najčešće završavali bankrotom, mogao je da odgovori da je on prije svega medijska zvijezda.
Još važnije, on se kao i Berlusconi mogao predstaviti kao mjesto identifikacije upravo zato što je neprestano iskazivao neskriveni prezir prema državi, između ostalog i neplaćanjem poreza. Berlusconi je namigivanjem tražio saučesništvo Italijana: „Znam da varate, a to radim i ja“; Trump se isto tako ponaša; njegov prividni manjak samokontrole vjerovatno je bio tumačen kao znak autentičnosti, a bio je i veoma zabavan: nikad niste znali šta će uraditi. Nije jasno da li je njegovo kršenje tabua bilo spontano; ali kao u televizijskom rialitiju, bilo je dramatično i izgledalo kao istinski izraz karaktera. Trumpovo otkriće da je kao biznismen davao novac svim kandidatima a onda od njih tražio usluge nije daleko od Varoufakisovih opisa sastanaka evrogrupe. Ko zna da li stvari zaista tako funkcioniraju? Važno je da samozvani autsajder potvrdi sve naše sumnje o nedostacima sistema. Čak i ako nam se njegove ideje ne sviđaju, povjerovat ćemo onom koji nas je uputio u tajnu.
Liberali su se bezuspješno upinjali da građanima pruže dokaze o tome da Trump sam sebi protivriječi. Oni su osporavali tvrdnje populista, ali ne i njihove metode. Prosto nije tačno da su „mase“ emocionalni invalidi koji žude za time da ih očara harizmatični demagog. Ljudi su često opravdano ljuti i znaju da artikuliraju razloge za to. Trump je zadobio izvjesno povjerenje kao autsajder i kao uvjerljivi amater u politici. Neki su mu povjerovali sve zato što je otvoreno priznavao svoj amaterizam. Njegove laži su delovale koherentno, kao i Farageov narativ o engleskoj slobodi i diktaturi EU. Kada prihvatite početne premise, „činjenica“ da će izvan EU britanske porodice biti kraće za 4000 funti, koju je potvrdilo ministarstvo finansija, dobija drugo značenje: ko ne bi platio 4000 funti za slobodu i demokratiju? „Mase se ne mogu ubjediti činjenicama“, rekla je Hanah Arendt, ne bez kulturnog pesimizma u odnosu na ljude svog vremena, „pa ni izmišljenim činjenicama, već samo dosljednošću sistema kome misle da pripadaju.“
Samo na taj način politička identifikacija može se zasnovati na izbjegavanju poreza i seksualnom predatorstvu. Trumpov uspeh počiva na uspješnom uvjeravanju velikog broja pristalica u opravdanost pokreta bijelog identiteta. Pokliče „U-S-A, U-S-A!“ koji su pratili njegov pobjednički govor čuli smo i ranije, na mitinzima podrške za Sarah Palin, u dijelovima zemlje koje je ona nazvala „proameričke oblasti ove velike nacije“. Oni u stvari znače: „Oduzeli su nam zemlju, a sada je opet naša“. Ne događa se prvi put u američkoj historiji da dobici za Afroamerikance budu praćeni rasističkom kontrarevolucijom (tu pojavu je Van Jones, Obamin bivši savetnik, nazvao „bijeli protivudarac“).
Ipak, pogrešno je misliti da je Trump nekako otkrio istinu da je američko društvo u suštini rasističko. Političko predstavljanje je dinamičan dvosmjerni proces, a ne reprodukovanje neke već date društvene i kulturne realnosti. Obama je tako pobjedio glasovima bijelih glasača koji su ove godine glasali za Trumpa. Obama, kome je sopstveni rasni identitet omogućio da ostavi po strani politike multikulturnog identiteta, isticao je promjenu i kompetentnost (protiv starog, smetenog McCaina, u kontekstu krize 2008), kao i problem nejednakosti (protiv uštogljenog plutokrate Romnyja 2012).
Trump je uspio navesti mnoge bjelice – koji i dalje imaju većinu u SAD – da sebe vide kao ugnjetenu manjinu. Taj uspjeh se nije odnosio samo na radničku klasu koja je, kao što kaže Moore, možda iskoristila glasačku kutiju kao „bokserski džak“ (prema općem mjestu o „rasističkoj radničkoj klasi“ treba biti krajnje oprezan: većina najsiromašnijih sa godišnjim prihodom manjim od 50.000 dolara glasali su za Hillary Clinton). Trump je uveo alternativnu desnicu u jezgro svoje kampanje: promoteri bijele nadmoći su bili zaduženi da razglase opasnost od „genocida nad bjelcima“ i globalne dominacije Jevreja kao što su George Soros i Janet Yallen. Trump je sada postavio Stevea Bannona, urednika mreže Breitbart News, za glavnog stratega u Bijeloj kući. I to su republikanci podržali ili su glumili neznanje. Reince Priebus, predsjednik Republikanskog nacionalnog odbora, koji je viđen da postane Trumpov šef kabineta, rekao je da Bannon ne može biti rasista jer je pohađao LSE i Harvardsku poslovnu školu. Krajnje dobronamerno tumačenje te tvrdnje je Priebusova izjava da pametni ljudi znaju da su rasistička pseudonauka i teorije zavjere đubre, ali da znaju kako da na njima zarade.
***
Najvažnije je shvatiti da populisti mogu vladati kao populisti. Naivno je misliti da potestni pokret mora oslabiti kada osvoji vlast. I neće nužno svi populisti biti viđeni kao neuspješni zbog svojih neizvodivih ideja. Zid prema Meksiku možda neće biti izgrađen – ali to se može predstaviti kao nešto drugo, a ne kao kršenje izbornog obećanja. Trump će samo morati da ubjedi dovoljno ljudi da su neprijatelji nacije – globalisti, demokrati, bivše kraljice ljepote, bilo ko – spriječili praktičnu realizacju imperativa bjelačke samozaštite. Zaliha neprijatelja je neiscrpna.
Postoji značajna razlika između Trumpa i populista kao što su Erdoğan i Orbán. Ta dva lidera čvrsto kontroliraju sopstvene partije. Trump ne može prosto da nametne svoju volju Republikanskoj partiji, koju već dugo razdiru unutrašnji sukobi između Čajanke, neokonzervativaca i poslovnih tehnokrata kao što je Romney. Uprkos tome, malo je vjerovatno da će republikanci spriječiti Trumpa da povede zemlju u pravcu autoritarizma. Najzad, zašto bi ga spriječili da vlada kao populista kada ga nisu spriječili da vodi kampanju kao populista? Partijskim strukturama i konzervativnim intelektualcima smetala je njegova nekompetentnost, a ne to što je podsticao na mržnju prema muslimanskim i meksičkim imigrantima. Tek kada im se učinilo da je on prijetnja njihovim ženama i ćerkama – koje su naravno vlasništvo tih moćnih bijelih muškaraca – neki od njih su bili voljni da opozovu kandidata. Ali ubrzo su se opet ukrcali, mada je još u oktobru, kada se činilo izvjesnim da ćeTrumpova kampanja potonuti, skakanje s broda izgledalo kao racionalan izbor. Priebus je dao primjer rekavši da će uvijek „pratiti struju“.
Iako se za Trumpa ne može reći da ima autentičan popularni mandat – kakav je na primjer imao Regan – oportunizam lako može navesti republikance da mu se priklone. Mnogi će se radovati smanjenju poreza za bogataše i deregulaciji banaka, i onda će pustiti Trumpa da radi sve ostalo (trgovina će možda biti jedini stvarni predmet neslaganja). Ništa ne uspjeva kao uspjeh. Ako se pojedini republikanci odupru, Trump uvek može zaprijetiti mobilisanjem alternativne desnice – ili „stvarnih ljudi“ koji su za njega glasali.
U svakom slučaju, republikanci nisu najverodostojniji branioci pravila, ni ustavnih ni nepisanih, o tome dokle se smije ići u američkoj politici. Granice je testirao Newt Gingrich 1995. godine kad je zatvorio federalnu vladu tokom dugog sučeljavanja s Billom Clintonom. Ta igra zatezanja užeta do maksimuma ponavljala se mnogo puta, na primjer u novije vrijeme kada su Ted Cruz i njegove kolege, u sukobu sa Obamom oko budžeta, svjesno preuzeli rizik insolventnosti SAD. Američki ustav daje prostora za žestoke sukobe, ali polazi od osnovnog stava da je saradnja poželjna i unutar i između grana vlasti. Tome treba dodati malo novije historije – Bush protiv Gorea 2000. godine, laži koje prethode početku rata u Iraku i bizarne smicalice FBI-a – pa će biti jasno zašto mnogi građani poštuju ustav, a istovremeno osjećaju da je politički sistem „pukao“. Prema nekim anketaama 40% Amerikanaca je izgubilo povjerenje u američke demokratske institucije.
Evo još jedne osobenosti populističkih političara. Oni ne poštuju procedure; stalo im je, ili bar tako govore, samo do direktnog izvršavanja onoga što smatraju voljom stvarnih ljudi. Nije slučajno što je Trump odbio da kaže da li će priznati izborni rezultat ako pobjedi Hillary Clinton (70 odsto republikanaca smatralo je da ona može pobjediti samo namještanjem izbora). Naravno, svi političari misle da su u pravu, a da njihovi oponenti griješe; jedna od stvari po kojima se populisti izdvajaju je ideja da poraz na izborima ne može biti njihova krivica, već ishod zakulisnih radnji protivnika. Ta logika izgleda ovako: kada bi tiha većina zaista mogla kazati šta misli, populisti bi svaki put pobjedili; oni gube samo kada elite na neki način ućutkaju većinu. Perverzno je to što se u Americi zaista događa potiskivanje glasača. Ali za to su odgovorni republikanci; oni su uspješno oduzeli glas manjinama, na primjer kada su zahtijevali strožu identifikaciju glasača.
Nedavni ekstreman, ali ne i izuzetan primjer jasno ilustrira nepoštovanje procedure među populistima. Drugog oktobra Viktor Orbán je održao referendum o tome da li Bruxelles može smještati imigrante u Mađarsku a da prethodno ne konsultira mađarski parlament. Ustavni pravnici su korektno pokazali da mađarski zakon ne dopušta takvo rješenje; činjenica da je referendum dobio blagoslov izborne komisije samo je pokazala koliko je u Orbánovom režimu oslabljen sistem kontrole i ravnoteža. Ali pokazalo se da referendum u svakom slučaju nije bio validan: 98 odsto je podržalo vladu, ali kvota učešća od 50 odsto nije dostignuta. Iako je Orbán potpuno kontrolirao proces (i potrošio oko 40 miliona dolara na medijsku kampanju protiv muslimana kako bi zastrašivanjem naveo građane da izađu) i iako nije mogao da tvrdi da su neprijateljske elite uticale na ishod, poslije referenduma je objavio da je prvi put jedan narod u Evropi imao istinsku priliku da se izjasni o migrantskom pitanju. On je zapravo proglasio 3,3 miliona građana koji su glasali protiv legitimnih zahtjeva imigranata za stvarne ljude, pretpostavio da se „tiha većina“ koja je ostala kod kuće slaže s njim i obnovio krstaški rat protiv Bruxellesa i vladajućih „liberalnih nihilista“ koji žele silom nametnuti multikulturalizam evropskim nacijama.
Unutar EU Orbán je prvi predstavnik populizma na vlasti. Kao i Trumpu, bila mu je potrebna mainstream podrška; godinama su mu alibi davali Angela Merkel i njeni demokršćani. On je bio jedini šef vlade u Evropi koji je podržavao Trumpa. Tokom nedavne posjete Londonu, rekao je da Trumpova pobjeda znači povratak „stvarnoj demokratiji“ za razliku od „liberalne ne-demokratije“ koja je na zapadu vladala prethodnih 20 godina (nije važno što je za Hillary Clinton glasalo više građana nego za Trumpa). Proslavljajući trenutak „velike intelektualne transformacije“, Orbán je objavio da se najzad možemo „vratiti u stvarnost“ i usvojiti „oslobađajući direktni govor“ umesto „političke korektnosti“.
Populisti nisu samo političari koji fantaziraju; oni često odgovaraju na stvarne nedaće i njihov govor može imati vrlo stvarne posljedice. Važno je biti svjestan da oni nisu isti kao drugi političari, samo s malo više zapaljive retorike. Oni definiraju alternativnu političku realnost u kojoj je važan samo njihov monopol na predstavljanje „stvarnih ljudi“: u Trumpovom slučaju alternativnu realnost u okrilju alternativne desnice. U najboljem slučaju, populisti će protraćiti godine svojoj zemlji, kao što je Berlusconi uradio u Italiji. U SAD će to vjerovatno značiti jačanje industrije lobiranja i otvoreno burazerskog kapitalizma (ili u Trumpovom slučaju porodičnog kapitalizma); neprestano podrivanje kontrole i ravnoteže (između ostalog napade na sudije kao neprijatelje naroda kada donesu presudu protiv onog što stvarni građani žele, kao i težak položaj medija); i vladu nalik televizijskom rijalitiju s mnogo hljeba i igara. A u najgorem slučaju? Promjenu režima u Sjedinjenim Američkim Državama.
(TBT, London Review of Books)