Piše: Adnan Abu Amer, thebosniatimes.ba
Šesnaestog jula je Qassem Sulaimani, zapovjednik Snaga Quds unutar Iranske revolucionarne garde trebalo da se obrati na konferenciji u Gazi putem satelitskog linka iz Teherana. U zadnjem trenutku je njegov govor otkazan i umjesto njega se obratio njegov zamjenik Gholamhossein Gheybparvar, koji je govorio na arapskom iz Teherana uprkos tehničkim poteškoćama, za koje su organizatori događaja rekli da su rezultat izraelskog ometanja signala.
Lideri Hamasa i Islamskog džihada, koji su trebali prisustvovati, otkazali su pred sami događaj. Najviše pozicioniran zvaničnik Hamasa koji se pojavio na konferenciji bio je Ismail Radwan, ministar vjerskih zadužbina. Jamil Mazhar iz Narodnog fronta za oslobođenje Palestine (PFLP) također je prisustvovao.
Ova konferencija je najnovija u nizu razvojnih događaja koji su signalizirali Hamasovo približavanje Iranu nakon višegodišnjeg neslaganja u vezi sirijskog ustanka. Hamas je 2012. odlučio podržati sirijsku opoziciju, prekidajući odnose sa Damaskom i Teheranom.
Sada, šest godina kasnije, promjena u regionalnoj dinamici natjerala je dva bivša saveznika da revidiraju svoje veze. Ali povratak na tople odnose između Hamasa i Irana kakvi su bili prije 2011. bio bi težak zbog niza razloga.
Zašto se približavanje dešava?
Jedan od razloga zašto Hamas želi popraviti odnose sa Iranom je nedostatak novca. Odluka da podrži sirijsku opoziciju koštala je Hamas stalnog protoka finansija iz Teherana.
To, u kombinaciji sa činjenicom da je egipatska vojska uništila njihove krijumčarske tunele do Sinaja, koji su postali jedan od osnovnih izvora prihoda, sve veći pritisak zbog izraelske blokade Pojasa Gaze i odluka Palestinske samouprave da ukine finansije za plate državnim uposlenicima prethodila je velikoj finansijskoj krizi u Gazi. Kao rezultat, raste bijes javnosti i Hamas očajnički pokušava naći alternativni izvor finansiranja.
Otkako je počelo ponovno približavanje sredinom 2017, sve se više govori o tome kako će Iran ponovo početi finansijski podržavati ovaj pokret, iako u dosta manjoj mjeri nego prije 2012. Nema zvaničnih podataka o tome koliko iznosi ova finansijska podrška, ali izraelski ministar Avigdor Lieberman rekao je u martu da je veći dio od 260 miliona dolara koje je Hamas uložio 2017. u izgradnju tunela i oružja došao iz Teherana.
Iran se, međutim, i sam suočava sa finansijskom krizom, trenutno pati od visokih stopa inflacije, strani investitori se povlače kao rezultat američkih sankcija, a prodaja nafte bi se mogla urušiti u predstojećim mjesecima. U isto vrijeme, Teheran već finansijski podržava svoje saveznike u Libanu i Iraku i vodi skupi rat u Siriji, gdje Izrael konstantno bombarduje njihove pozicije i vojne baze. Kao rezultat, Islamska Republika se suočava sa rastućim talasom javnog bijesa koji bi mogao ugroziti domaću stabilnost. Koliku god finansijsku podršku bi mogla pružiti Hamasu, ona bi, stoga, bila ograničena.
Osim finansiranja, Hamas se okreće Iranu i zato što je sve izoliraniji. Ovaj naoružani pokret otpora izgubio je dio svog regionalnog ugleda još 2013. kada je predsjednik Muhamed Mursi uklonjen s vlasti u vojnom udaru u Egiptu, a odnosi sa Saudijskom Arabijom su pogoršani.
Iran se također našao u sve većoj međunarodnoj izolaciji nakon što je saudijsko-izraelsko-američka osovina povećala pritisak na Teheran regionalno i na međunarodnom nivou. Nakon njihovog katastrofalnog uključenja u sirijski rat, Islamska Republika je otuđila mnoge Arape sunite. Ponovno približavanje Hamasu i pokušaji da uključi druge islamističke organizacije u regiji dio su načina na koji se Iran nosi s krizom i iranskih nastojanja da popravi svoj imidž u arapskom svijetu tako što ponovno ističu svoju posvećenost palestinskom pitanju.
Koji su izazovi?
Iako i Hamas i Iran osjećaju kako je vrijeme da poprave odnose, postoji niz prepreka koje bi mogle ograničiti njihovo približavanje.
Na prvom mjestu, sirijski režim je protiv tog da se Hamas ponovo pridruži takozvanoj „osovini otpora“ predvođenoj Iranom, iako je Hamas izrazio istinsko interesovanje da okrene stranicu po pitanju ranijih neslaganja sa Damaskom. Nastojanja Irana i Hezbollaha da izmire ovo dvoje nisu imala mnogo uspjeha.
U isto vrijeme, Hamas ne može ići predaleko na tom frontu, jer rizikuje da izgubi podršku na arapskim ulicama. Assadov režim i dalje u arapskom svijetu većina percipira kao negativan, baš kao i Iran, koji je redovno odbačen zbog svog miješanja i sektaškog podsticanja u arapskim državama. Ove okolnosti sprečavaju zvaničnike Hamasa da se javno i direktno uključe u priču s Damaskom ili da požure da ponovo prigrli Iran.
Drugi problem je Izrael, koji eskalira svoju retoriku protiv Hamasa i već neko vrijeme prijeti vojnom akcijom na Gazu. Budući da su slabijeg međunarodnog statusa, zvaničnici Hamasa se brinu zbog etikete „teroristička organizacija“ kojom se Izrael razbacuje u međunarodnim krugovima u kojima se donose odluke. Njihovo otvoreno uključivanje u odnos s Iranom moglo bi pojačati izraelske argumente protiv ove oružane organizacije.
Egipat isto nije presretan što se Hamas vraća Iranu u zagrljaj. U niz prilika, egipatski režim je spriječio zvaničnike Hamasa da putuju kroz Kairo. Egipat želi držati Gazu kao svoj ekskluzivni diplomatski fajl. Stoga je pretjerano osjetljiv prema bilo kojoj drugoj stranci koja se pokušava uključiti u situaciju u Gazi, a posebno kada je u pitanju Iran, čiji sve veći utjecaj u nizu arapskih prijestolnica zabrinjava egipatski režim.
Uprkos svim ovim izazovima, ne izgleda da će Hamas zaustaviti svoja nastojanja da popravi odnose s Iranom. Trenutna regionalna dinamika i sve veća polarizacija čini ta nastojanja još hitnijim. Događaj od 16. jula je znak da se ova nastojanja nastavljaju, iako oprezno (što objašnjava zašto su vrhovni zvaničnici Hamasa otkazali svoje učešće u zadnjem trenutku). I dok se pritisak od regionalnih i međunarodnih aktera na Hamas i Iran pojačava, približavanje između ovo dvoje vjerovatno će se intenzivirati.
(TBT, Al Jazeera)
