„Srebrenički
Inferno“ Džemaludina Latića u ovome mjesecu, povodom 20. godišnjice genocida
nad Bošnjacima Srebrenice, objavljen je u trima susjednim zemljama.
U Sloveniji
je to, u dvojezičnom izdanju, učinila ljubljanska izdavačka kuća UMco, a
prijevod je sačinio jedan od vodećih slovenskih prevodilaca Branko Gradišnik,
koji je napisao i pogovor kao i potrebne komentare.
Na
albanskome jeziku ovo potresno djelo objavila je izdavačka kuća Adnana
Ismailija Logos (sa svojim filijalama u Prištini i Tirani) u prijevodu Shkëlzena Halimija, dok je predgovor napisala
Maide Bardhi-Ceka.
Hrvatskoj je „Srebrenički Inferno“ objavila Školska knjiga, a pogovor je napisao jedan od najpoznatijih
pjesnika ovog regiona, akademik Luko Paljetak. Direktor Školske knjige, dr.
Ante Žužul, najavio je da će Školska knjiga ovo Latićevo djelo prevesti na sve
važnije evropske jezike.
Piše Luko Paljetak, thebosniatimes.ba
Dante Alighieri stvorio je Pakao u 34 pjevanja s 4720 stihova i
podijelio ga u devet krugova, Džemaludin Latić Srebrenički inferno iskazao je u 18 pjevanja s 2076 stihova. Moglo
bi se pomisliti da će se Latić u svojoj namjeri, u svom osjećaju duga (din)[1] da stihom
izrazi svu patnju i sav užas kroz koji je njegov narod u srpnju 1995. prošao u
Srebrenici, »simbolu kulminacije stradanja muslimana na Balkanu«, okrenuti
viziji pakla Abu Al-Alā al-Ma'arrija[2] iz njegova
djela Poslanica o oproštenju, ali on
se obratio Danteu svjestan da će oslonjen na univerzalnu snagu njegova Inferna svojim Infernom pokazati što može i mora poezija koja »spašava Narode i
ljude«, parafrazira li se pitanje Czesława Miłosza što ga Latić uzima za moto
svoje poeme, s još nekim stihovima iz Miłoszeve pjesme Pristup. Latić se dakle okrenuo drugom, po iskustvu patnje
drukčijem pjesniku našavši u Danteu[3] vjero/dostojnijeg vjesnika.[4]
Upravo Dante, kao drugi i stranac,
postaje bitan za Latića, »za čovjekovu pravednost ili priznanje istine sa
svakom pojavom i prihvatanje njezine neizbrisivosti iz svega što je u obzorjima
i ljudskim jastvima.«[5] Dante kao
»vjesnik je primio i prenosio Objavu na jeziku svog naroda. Kako je suština
Objave,[6] koja mora
biti određena kao čovjekov postojani dug prema Bogu, vazda jednaka, ona je
iskusiva u svakom jeziku, iako je svaka od njih izvorno objavljena samo u
jednom. To znači da je Objava prevediva iz jednog u svaki drugi jezik. Suština
svakog vjesništva jest napominjanje ljudima Jednosti kao njihove najdublje
srijede ili izvora njihove ljudskosti.«[7]
Dante je poticaj za svoje
putovanje u podzemlje zacijelo dobio i »smjerajući na riječi kralja Ezekija:
›Ego dixi dimido dierum meorum: Vadam ad portas Inferi.‹«[8] Latića je
na pisanje Srebreničkog inferna potaknulo, kako sam kaže u podnaslovu prvog pjevanja, »traženje utočišta kod
Stvoritelja od džina i šejtana kako bi nas spasio od njihova utjecaja s obzirom
na to da je u ovoj poemi riječ o svijetu njihovih pobuda«, a poticaj mu je
iskustvo užasa i patnje što ih je u logoru za silovanje doživjela Neznana
sestra Bošnjanka kojoj ‒ jednoj za mnoge ‒ Latić to djelo posvećuje,
preuzimajući u njemu njezin glas.[9] U tome je
bitna razlika između Danteova i Latićeva postupka. Dante govori u svoje ime, a
Džemaludin Latić u ime tragičnoga ženskog lirskog subjekta, čime postiže
izražajnost. Prihvaćanje njezina ja znači i priznavanje postojanja u granicama određenim s ti. »Zato je trpljenje i podnošenje tistva uvjet za dostojanstvo
jastva«,[10] a do toga
je Latiću najviše stalo.
S tim ciljem Latić piše Srebrenički inferno. Prihvaća poeziju kao oruđe, nastoji postići
ono što i sam Dante, ono što Osip Mandeljštam naziva »izvršiteljsko
razumijevanje«, a ne samo ono što »reproducira i prepričava.«[11] Želi da se njega-nju čuje izravno, bez deskriptivne slikovitosti koja, dakako,
također pripada izvršenju naredbe, hoće da ga se shvati kroz čisto količinsku
prirodu tvorbe riječi, onih standardnih, onih arhaičnih i onih preuzetih iz
lokalnog idioma. »Čitajući Danteova pjevanja, kao da dobivamo priopćenja s
prostora ratnih operacija i najviše po njima pogađamo kako zvuči simfonija rata
(…).«[12] Čitajući Latića, ne nagađamo nego osjećamo: detalji što ih on niže ispunjavaju
svoj funkcionalni prostor, dobivaju svoju dimenziju. U njoj stvarnost što je
prožima prestaje biti slika same sebe, nadilazi je da bi postala još stvarnija
u borbi za pravdu i pravednost unutar obzorja u kojem se zločinački ne želi
priznati da je Istina pojavnost svijeta, da čovjek kvari njezinu pojavu u njemu
činjenjem nepravde njezinim znakovima, u njemu i u sebi.
Latić preuzima Danteov jampski jedanaesterac,
ali često ga čini hromim i češće rabi asonance da bi tako i oblikovno/zvukovno
izrazio hrapavost i nesklad što ga zlo i zločin stvaraju u svijetu namijenjenom
pravilnim ritmovima i čistim rimama.
Danteov Inferno,
a osobito Purgatorio slave ljudski
hod, veličinu i ritam koraka, stopalo i njihov oblik. Korak, spojen s disanjem
i zasićen mišlju, Dante shvaća kao početak prozodije.[13] Hod Latićeve Neznane Bošnjanke hod je poniženja u paklu užasa, ljudska veličina
i ritam koraka što idu iz jedne vlastite patnje u drugu, stopalo i njegov
izranjeni oblik što gazi kroz krv nevino zaklanih, silovanih i oderanih, korak
spojen s disanjem u hropcu, zasićen mišlju na neizbježnu, ničim opravdanu i
zasluženu smrt. Takav korak prožima Latićevu prozodiju, u istom ritmu jamba, u
tercinama koje u Latića jesu i drukčiji znak trojnosti, ali i stube kojima se i
on kao i Dante uzdiže iznad mržnje i besmisla znajući da »takva djela
iscjeljuju i nagrađuju, ona nas uzdižu (…) sa ove zemlje bremenite (…) ‒
lijepa riječ je kao lijepo drvo: korijen mu je čvrsto na zemlji a grane prema
nebu: ono svoj plod daje u svako doba koje njegov Gospodar odredi.«[14]
Dantea kroz Pakao po njegovoj slobodnoj volji
prijateljski vodi učitelj mu Vergilije, Latićevu junakinju kroz pakao logora i
klanja prisilno vodi njezin krvnik i silovatelj, ubojica njezina muža, sina i
kćeri, naslađujući se njezinim tijelom i njezinom patnjom. A volja Tvorca bila
je da ona živa iziđe iz tog mjesta »beščašća, stradanja i muka«[15] i da, na usta autora, svjedoči o tim grozotama, da ih, u ime onih koji nisu
preživjeli, ispriča onim sretnima koji to nisu doživjeli. »Junak je (…) Božanske komedije čovječja duša sa
svojom razumnom ljubavi koja može da bude sjeme svakog dobra i sjeme svakoga
zla, prema tome da li se obrće nebeskim dobrima ili zlu, prema tome ›kojemu će
se privoljeti castvu‹. (…) Prema tome je Pakao razdijeljen na tri grešna raspoloženja: neuzdržljivost (lonza, pantera),
nasilje (lav), nevaljalstvo (vučica) (…). Dosta će biti još da napomenemo
(…) da su u Paklu osuđeni neuzdržljivi sve do šestog okruga, dakle bludnici,
proždrljivci, rasipnici, tvrdice, plahoviti i ljenici, pa dalje nasilnici,
dakle ubice, (…) hulitelji, sodomiti itd. Najzad nevaljalci (opaki) varalice
svake fele i izdajnici (…).«[16] Bošnjankin dželat-mučitelj spoj je pantere, lava i vučice, u njemu su
koncentrirani svi navedeni grješnici, on je njihov kondenzat: »On vođaše me,
pred sobom sprovodi / leđa bodući moja bajonetom / kao da marvu na pijacu vodi,
// i tek tada se na treće okretoh, / na šćer, djevojče što viš’ mene staja / ko
kamen nijemo, posve oduzeto! // Branila se od njihvih nasrtaja /ko od poskoka
kada nas salete, / dozivala me u mnoštvu grcaja, // al obje bjesmo uznice
sapete, / žrtve u mreži tmastoj smrtonosnoj!«[17] Latićevo prvo pjevanje zato je zaziv protiv zloduha.[18]
»Čovjek kao takav jest život, svijest, volja,
moć i govor.«[19] Takva
je i Latićeva junakinja, odnosno on u njezinu glasu. Sve joj to krvnik oduzima
šejtanski utjelovljujući smrt, ne-svijest, ne-volju, ne-moć i ne-govor.
Usmjeren posve prema ništosti on je negacija mira prema kojem čovjek kao
miritelj mora težiti. Pripadnik je svijeta koji »pun je džinskih pobuda i
vraž'jih / i nema duše da je neće smorit / miso da kandže iblisovske sijevnu, /
ko požar kad se u bijesu razgori, / pored njom mirnom, u goropadu gnjevnu / kad
izviju se sa bunjišta zala.«[20] On je od onih koji: »Kad im se kaže: ›Ne remetite red na Zemlji!‹ ‒ odgovaraju;
›Mi samo red uspostavljamo!‹«; od onih koji: »Kada susretnu one koji vjeruju,
govore: ›Vjerujmo!‹ ‒ a čim ostanu sa šejtanima svojim, govore: ›Mi smo s vama,
mi se samo rugamo.‹«[21]
Srebrenički inferno napisan kao »pismo Danteu
Alighieriju iz Bosne« Džemaludin Latić vrlo je pomno komponirao usredotočivši
se na sudbinu pojedinca, izbjegavši tako opasnost masovki, raspršenost, kao i
moguću patetičnost. Dovoljna mu je tragičnost lika glavne junakinje i pojedinih
sudionika istih grozota i muka. Izdvajajući pojedinačno, autor snažnije
podvlači ono kolektivno koje na taj način postaje intimnije, prisnije onima na
čiju sućut poema i računa, kao što na to računa i Dante. Latić pritom ne pravi
ono što Lujo Vojnović naziva transakcija s čistim osjećajem, u stanju je da »ni
u trenutku najvećeg zanosa, najveće subjektivnosti ne zaboravi vrhovni cilj objektivnosti
koji je sebi postavio«,[22] ustrajno radeći na neposrednom značenju riječi s ciljem koji je više nego tek
puko uobičajeno »učesništvo u zvaničnim lažima«, kako je istaknuto u motu
poeme.
U prvome pjevanju Neznana Bošnjanka traži
utočište kod Stvoritelja i obznanjuje svoju namjeru da »sretnim« ispriča
proživljene strahote. Drugo pjevanje govori o opsadi njezina zaseoka, o
zaklanom joj sinu i mužu i odvođenju u logor. U trenutku kada ugleda tako
usmrćene svoje najdraže, muti joj se razum i ona pada nauznak. Latić tu tada
pokazuje i svoju umješnost i svjedoči svoju vjeru: njezini najmiliji pokazuju
joj se »odozgo, nježno, ko da bi me rado / grlili takvi, grla krvavoga…, /
dok u visu roj bijelih leptira, / prestrašeni od prizora toga, / pokrivaše ih ‒
uz žamor tekbira, / koji odnekud tekli su slapi! / I tada duša, u dnu svoga
vira, /gdje se Božanske znaju cijedit kapi, / objavi sebi: ›Ah, to su meleci«,
/ te se pridružih, molitvu zavapih…«[23] U trećem pjevanju čujemo molitvu sužanja dok »krvnici hrču kao ovnovi«; sve
svedeno na pakleni mrak logora u kojem jedini svjedoci jesu ‒ zidovi i, dakako,
Onaj koji sve vidi. Četvrto pjevanje prizor je silovanja i dijaloga između
»besramnika i žrtve«. Stare pogrde i mržnja[24] ugrađeni su u stihove, kao što su u postupke krvnika ugrađeni razlozi toga
zlodjela zaodjenuti starim tlapnjama velikosrpske politike: »Ova osveta je
svima vam za jučer / kad kotile ste izdajnike roda / sred Kosova polja štono je
potučen! // Sada vas naša kalemi oplodnja, / na vama ćemo izgraditi Srbiju / od
Karlobaga do slavonskih voda! // Lezi, Turkinjo, sve dok se ne sliju / sjemena
moja do dna lijehe tvoje!«[25] To pjevanje ne može nego završiti kletvom, jer: »Čovjek i proklinje i
blagosilje.«[26] Peto
pjevanje zaprema bolno sjećanje na sretne dane mladosti i ljubovanja s onim s
kojim će roditi sina, a zatim i kćer koji u tom paklu padaju od krvnikove ruke.
Opet se javljaju čudesni zborovi meleka da ublaže boli te izmučene duše, same »među čet'ri zida, (…) sa Bogom čije
svojstvo čuje / Janusa kako u tami ribe rida.«[27] To njezino sjećanje na nekadašnju sreću ‒ a »veće boli ne imade, / već sjećati
se svojih sretnih dana / u nevolji«, piše Dante (Pakao, V., 121. ‒ 123.) ‒ umetnuto je u ovo pjevanje istom
vještinom kojom je to učinio i Ivan Goran Kovačić u X. pjevanju Jame s kojom je ne samo temom nego i
izražajem[28]Srebrenički inferno podudaran. U šestom
pjevanju govori se o novim strahotama: krvnici »uvode susjeda i prisiljavaju ga
da siluje svoju sestru po vjeri«, što on odbija po cijenu života, o čemu doznajemo
u sljedećem pjevanju u kojemu se »tuguje zbog žalosne sudbine muslimana na
Balkanu.« Osmo pjevanje Bošnjankina je tužbalica za tim malim velikim čovjekom
»živo oderanim na kraju logora.« Misleći na krvnika, autor se, citirajući
izvorno Kur'an, pita: »Zar čovjek
misli da ga nitko ne vidi?«[29]
Deveto pjevanje prepuno je zbivanja: krvnici
psuju Allaha, Bošnjanku prisiljavaju da gola klanja pred njima. Ona odbija, a
zatim, ucijenjena da će vidjeti svoju kćer, ipak to čini klanjajući se u zanosu
molitve, doživljavajući pritom duhovni susret i razgovor s ubijenim mužem.
Krvnici, dakako, zatim i njezinu kćer i druge djevojke odvode u nepoznato. Za
krvnike »bog je plav« jer oni su »nebeski narod«. U tome i jest korijen rata i
zločina: »U takvim okolnostima narod ›s pravim bogom‹ osjeća se sposobnim da
svoj najviši cilj[30] ozbilji bez drugih i mimo njih. A ako su oni na bilo koji način prepreka takvom
cilju, onda je dopušteno nasilje prema njima i to ›u ime našega boga‹.«[31] Prizor poprima razmjere antičke tragedije. »Oh, kakvog strašna i sablasna čuda!
/ O, da bogdo se nikada ne rodih, / il da sam kamen, a ne majka huda!«,[32] vapi Neznana Bošnjanka. U sljedećem pjevanju krvnici je preprodaju »za zlatne
minđušice izgubljene iz ušiju neke djevojčice i prebacuju u druge logore ‒
bordele.« O njezinim pokušajima samoubojstva govore tercine jedanaestog
pjevanja. Susrećemo mnoštvo zarobljenih i silovanih žena, čitamo o prvom
porođaju u logoru i smrti te nesretne majke koju Bošnjanka stoga vidi u raju.[33]
Dvanaesto, najdulje pjevanje po snazi
tragičnih prizora ‒ pokušaj pokrštavanja, klanje dvaju mladih mu sinova i kćeri
pred njim i njegovom ženom ‒ usporedivo je s tragikom XXXIII. pjevanja Danteova Pakla. Ponesen slikama strahota
oblikovanih vlastitim perom autor se i u svoje i u Bošnjankino ime obraća
čitatelju: »Daljnji je govor, štioče, potresan / kolik pređašnji, i tvoja će
slutnja / i bez mog pera otkrit naum bijesan // u kome pade, ko cvat janjka
žuta, / glavica ženska!«[34] U trinaestom pjevanju, »nakon višegodišnjeg boravka po logorima za silovanja«,
krvnici protjeruju žene i djecu. Čuju se rafali. Žene bježe. S njima je i
Bošnjanka s malim jetimom (siročetom)
kojeg je uspjela spasiti iz logora. Nastoji s njim pobjeći što dalje od
Srebrenice na koju je »kiša bombi i kuršuma / u kosom mlazu, kao smrtno sjeme,
// pljuštila strehom i sredinom druma! / I ne bi mjesta ni koliko igla / a da
ga s brda i okolnih šuma / mahnita kob u zrnu nije stigla.«[35] Bježi prema zapadu »gdje sloboda bljutava će čekat / ukol'ko noga do nje nas
skobalja.«[36]
Petnaesto pjevanje otvara se Danteovim
stihom: »baš kao ptice kad su na vab zvane.«[37] Tom posudbom opisuje Latić kolone žena koje se susreću na gori što je
uspoređuje s gorom Gilbojskom aludirajući na Drugu knjigu o Samuelu »u kojoj se
govori o izraelskom kralju Šaulu kome su Filistejci pobili narod na gori
Gilboi.«[38]
Brojne aluzije i citati ne samo iz Kur'ana nego i iz Starog i Novog zavjeta te
drugih djela govore o temeljitosti autorove pripreme za pisanje te poeme, o
širini njegove obaviještenosti i sposobnosti da preuzeti citat organski uklopi
u cjelinu, otkrivaju njegovu erudiciju ili, točnije, ono što Mandeljštam naziva
»klavijaturom pamćenja«,[39] ali i oko i »uho, koje pamteći duboko«,[40] ispisuje tercine tog Inferna.
Bošnjanka susreće Židovku, službenicu Ujedinjenih naroda. To je autoru prigoda
da razvije misli o islamu i židovstvu, o sličnosti sudbine bosanskih Muslimana
i Židova, da se kritički obrecne o svjetske velesile. Dijalog između Bošnjanke
i Židovke nastavlja se i u sljedeća dva pjevanja. Doznajemo kako je Bošnjanka
spasila toga jetima pošto su mu
krvnici ubili majku i dvije sestre, stvorivši u opkoljenom polju geto pokolja.
Židovka joj priča o sudbini svoga naroda, pokušava je utješiti riječima:
»›Adonaj, Bog naš vaše suze broji‹«,[41] govori joj o Spasitelju »koji u pashalni dan će // doći, da nas privede općem miru, / kad narodi će
mačeve pretopit / u plugove, i Zemlja u svemiru, / prvi put otkad Abeljevu popi
/ krv, javiti da nema zlokovarstva, / da se ćud vuka u janjeću stopi, // da
stupa novo doba ljudskog carstva…«,[42] ali Bošnjanka samo zdvojno odmahuje rukom.
U završnome, osamnaestom pjevanju koje autor
naziva Epilog, Neznana Bošnjanka je u
Ravenni, gradu u kojemu je Dante pokopan. Kršćanka Marija ‒ neka vrsta
Bošnjankine Beatrice, ako se Ravenna nakon pakla Srebrenice može smatrati Rajem
‒ prima nju i njezino siroče. Autor na usta svoje junakinje izlaže »muslimanske
poglede na Mejrimu, majku, i Mesiha, njezina sina Isaa, odnosno Isusa«, s
ekumenskom namjerom pomirenja gledišta islama i kršćanstva, kao što je to u
prethodnom pjevanju činio uključujući i židovstvo, razvijajući misao o potrebi
tolerancije, uklapajući se tako u pitanje: »Šta jeste jevrejski, kršćanski ili
muslimanski uzor? Gdje je on utemeljen i kako može biti dosegnut?«[43] Jer: »To su pitanja koja bi valjalo razlučiti prije nego što neprihvatljive
pojave ugrožavanja ljudskog dostojanstva budu predstavljene kao ›jevrejske‹,
›kršćanske‹ ili ›muslimanske‹. Ako su jevrejstvo, kršćanstvo i islam putovi
bogu koje je On objavio ‒ a to jesu prema svjedočenju Jevreja, Kršćana i
Muslimana ‒ onda su pojave zla i ružnoće pitanja ljudske neozbiljenosti koja ne
poriču tradicije u njihovu izvornom značenju.«[44] Upravo zbog toga Džemaludin Latić svoje djelo završava s nadom u »rađanje nove
radosne vijesti za čovječanstvo«, posljednje stihove poeme, objašnjava on, u
Danteovu duhu obasjava sjaj »s pogledom na ›zvijezde‹, kao što završavaju sva
tri dijela Danteove trilogije.«[45]
Srebrenički inferno jedinstveno je djelo i po
tragičnom povodu koji ga je iznjedrio i po načinu na koji je napisano,
usredotočeno na sudbinu Neznane Bošnjanke i nekolicinu drugih likova iza kojih
stoje stvarne osobe.[46] Obezimenjene one imaju veću snagu, postaju likovi univerzalne ljudske
vrijednosti i dostojanstva pogaženog krvavom rukom krvnika u najstrašnijem ratu
ovoga našeg doba i stoljeća o kojem su Djeca cvijeća, u minulom, zanosno
pjevala kao o dobu Aquariusa, sveopće ljubavi i mira, a…
Čini se da ima pravo Mandeljštam kada kaže da
»pogrešno je zamišljati inferno kao nešto
prostorno, kao nekakav spoj golemih cirkusa,[47] pustinja s vrelim pijeskom, smrdljivih močvara, babilonskih gradova i crveno
usijanih džamija. (…) Krugovi pakla nisu ništa drugo nego Saturnovi prsteni
emigracije.«[48] Tako,
čini se, treba shvatiti i rasežnost Latićeva inferna. U njegovu središtu jest
onaj za prognanika/patnika/žrtvu »njegov jedini, zabranjeni i nepovratno
izgubljen grad raspršen posvuda ‒ on je njime okružen.«[49]
Džemaludin Latić u Srebreničkom infernu stvorio je snažno, duboko dojmljivo djelo
kojim je na najuzorniji način u službi istine i ljudskog dostojanstva odužio
svoj dug.[50]
Luko Paljetak
[1]Din ‒ vidjeti: Rusmir Mahmutćehajić, Malo znanja. O drugom u
muslimanskim vidicima, Antibarbarus, Zagreb, 2005., bilješka 3. uz
poglavlje Stranac, str. 152.
[2] Arapski pisac iz Sirije, rodio se 363. po Hedžri, tj. 973. u mjestu
Al-Ma'arra između Homsa i Alepa, pod imenom Ahmed, ali poznat je kao Abu al-Alā
al-Ma'arri. Oslijepio je u ranoj mladosti. Umro je u rodnome mjestu 1058. Poslanica o oproštenju najpoznatije je
njegovo djelo. Najvažniji, drugi dio toga djela onaj je u kojem svog junaka Ibn
al-Kariha vodi u raj, pakao, stajalište i ponovno ga vraća u raj.
[3] Postoji mišljenje da je al-Ma'aarri svojim djelom utjecao na
Dantea, o čemu piše i Tin Ujević; vidi: Mearija
i Dante i Moderni interes za Meariju,
u: Tin Ujević, Eseji i rasprave, članci
I., O stranoj književnosti I., Znanje, Zagreb, 1965., str. 320. ‒ 325.;
338. ‒ 346. Međutim, Tin navodi mišljenje šeika Mahmuda El Neševija: »Ovo
čitavo pitanje ne prelazi nagađanja i naslućivanja. Što se mene tiče, na
Danteovoj sam strani i imam dokaza njemu u prilog. (…) A sad, ako moram
potvoriti Dantea da je uzimao od Mearije, bolje bi bilo reći da je uzeo od
Virgila koji mu je bio vodič pri posjeti pakla, jer Virgil ima svoj putopis u
dubine pakla koji je bliže maštanju Danteovu nego Mearije.« (Cit. prema: Tin
Ujević, o. c., str. 323. ‒ 324.).
»Mnoge su rasprave napisane o tome kako fabula u Danteovoj Božanskoj komediji, to jest putovanje po
raju, čistilištu i paklu, likovi junaka i opšta humanistička i prosvjetiteljska
orijentacija, neodoljivo podsjeća na al-Ma'aarrijevo djelo. (…) Ovim se ne
želi reći da je al-Ma'arri preteča nekome u Evropi. Ne može biti preteča neko
ko je tek vremenski, dakle, slučajno, bio ranije, mada je taj moment kao uslov
izuzetno važan, ali su isto tako mnogo važnije i neke druge ‒ društvene,
kulturne, misaone, moralne, književnoteorijske zatim pretpostavke organičkog
kontinuiteta i uzajamne veze. (Sulejman Grozdanić, Poslanica o oproštenju, u: Abu al-Alā al-Ma'arri, Poslanica o oproštenju, Svjetlost,
Sarajevo, 1979., str. 127.).
[4] Premda: »U Danteovu spjevu (…) Orijent i islam uvijek se
predstavljaju kao odmetnici koji će odigrati posebnu ulogu u Europi.« (Edward
W. Saod, Orijentalizam, Konzor,
Zagreb, 1999., str. 13.). Ideologija je ustuknula, prevladala je snaga Danteove
pjesničke riječi, metafora tako stvorenog Pakla.
[5] Rusmir Mahmutćehajić, o. c., str. 27.
[6]Božanstvena komedija jest svojevrsna objava. »Dante je (…) osetio da što široj
javnosti mora pokazati užase i zablude tadašnjeg stanja i označiti neki put
koji bi vodio spasenju; osetio je da mora poučavati, da mora širiti svoja
moralna i politička ubeđenja, svoja stremljenja u jednoj uzvišenijoj pravdi.«
(Eros Sequi, Beleška o piscu, u:
Dante Aligijeri, Pakao, Rad, Beograd,
1963., str. 226.).
»Sunce Bog, koga je Dante tražio, pomaže Danteu da se liši (…)
tamne šume, gdje nema sunca, nema svjetla, za nas nema svjetla, jer smo mi svi
(…) uživjeli se u tu šumu, ne pomažemo sebi sami, da nam onda Bog, to sunce,
pomogne, da se otmemo od šume i uzađemo na (…) veseli brežuljak. (…) Iz
ovoga vidimo, da je u šumi noć, nema istine, i vidimo, da je Dante već u toj
gustoj šumi primijetio lažnu koprenu, razderao je, ma kako gusta i debela bila,
i jurnuo k suncu, k svjetlu, k istini.« (Miho Gjuranec, Dante u pravome svjetlu, Zagreb, 1992., str. 14. ‒ 15.).
[7] Rusmir Mahmutćehajić, o. c.,
str. 27. ‒ 28.
[8] Ivan Andrović, Studije o
Božanstvenoj komediji. I. dio, tisak i naklada N. Pissenbergera i J.
Schnürmachera komanditnog društva, D. Tuzla, 1902., str. 26.; vidi: Izaija 38,10: »Govorio sam: U podne dana
svojih ja moram otići. / Na vratima Podzemlja mjesto mi je dano / za ostatak
mojih ljeta.« U Novom zavjetu mjesto
kamo odlaze grješnici naziva se pakao (Lk 16,23; Dj 2,51; Mt 22, 13,85, 30,46),
tamnica duhova (1 Pt 3,16), bezdan (Lk 8,31), podzemno mjesto (fil 2,10),
ognjena peć (Mt 13, 50; Lk 12,3).
[9] »(…) pisac kao pojedinac ima svijest i vidik. Oni su njegovi. On
je s njima ljudsko biće. Sve što on kaže jeste u tome vidiku i iz njeg. I ništa
drugo ne može biti kazano bez obzira na to da li su neki sadržaji ovoga govora
preuzeti od drugih, bilo slušanjem njihovih govora, bilo čitanjem njihovih
tekstova. Oni su (…) postali dio bića njihovog kazivanja. (…) Svojim
bivanjem u piščevu jastvu oni su odražavali odnose s onim što je u jastvu već
bilo pa su s time gradili i različita razdvajanja i spajanja, isključivanja i
uključivanja. (Rusmir Mahmutćehajić, o.
c., str. 8. ‒ 9.).
[10] Rusmir Mahmutćehajić, o. c.,
str. 14.
[11] Osip Mandeljštam, Razgovor o
Danteu ‒ Huka vremena, Alfa, Zagreb, 2011., str. 8.
[12] Osip Mandeljštam, o. c.,
str. 13.
[13] Osip Mandeljštam, o. c.,
str. 11.
[14] Abu al-Alā al-Ma'arri, Uvod,
u: Poslanica o oproštenju, Svjetlost,
Sarajevo, 1979., str. 11.; tu se citira Kur'an, XIV., 24. ‒ 25.
[15] Džemaludin Latić, Srebrenički
inferno, II., 82.
[16] Lujo Vojnović, Dante, u:
»Kritika«, II./1921., 1. ‒ 10., str.
331.
»Gdje je riječ? / da izbavi Svijet / od Antikristovih proroka lažnih
/ što božje stado ne gone u tor / već ga kolju u hator Mamona / boga Trbušina
Gnjusnih. // Čemu ta šutnja? // Zar se više ni pjesnicima ne odazivlje Bog? /
Bljesni, zagrmi, svali na me / al reci: ‒ Ko je vladar sad Svijeta? / Sotona
ili Ti? ——«, pita Lujov brat Ivo Vojnović u pjesmi Danteov vapaj, uvodnoj u istom broju časopisa »Kritika«, str. 316.
‒ 317.
[17]Srebrenički inferno, II., 55. ‒ 65.
[18] To je naslov antiratne poeme pjesnika Jakše Fiamenga objavljene u
Splitu 1992.
[19] Rusmir Mahmutćehajić, o. c.,
str. 45.
[20]Srebrenički inferno, I., 3. ‒ 8.
[21]Kur'an, II., 11. ‒ 14.
[22] Lujo Vojnović, ibid.,
str. 340.
[23]Srebrenički inferno, II., 33. ‒ 43.
[24] »Islam se rijetko proučavao, rijetko se istraživao, rijetko znao a da se o njemu nije
tendenciozno teoretiziralo. (…) No, načelne dogme orijentalizma postoje i
danas u svojem najčistijem obliku u studijama o Arapima i o islamu. (…)
Četvrta je dogma da je Orijent u svojoj srži ili nešto čega se treba plašiti
(…) ili je nešto što treba nadzirati (pacifikacijom, istraživanjem i
razvojem, izravnom okupacijom kad god je to moguće. (…) Potajno [musliman] je
(…) prezreni heretik koji za svoje grijehe mora dodatno izdržati posve
nezahvalan položaj osobe koju se zna ‒ negativno određeno, to jest ‒ kao
anticionista.« (E. W. Said, o. c.,
str. 384. ‒ 386.).
[25]Srebrenički inferno, IV., 73. ‒ 80.
[26]Kur'an, XVII., 11.
[27]Srebrenički inferno, V., 1. ‒ 3.; tu autor aludira na X. suru o Janusu, podudarnu sa
starozavjetnom knjigom o Joni.
[28] »U Jami se zločin opisuje
sa stajališta žrtve, zarobljenog seoskog čovjeka koji je slučajno preživio
pokolj. (…) U svojemu monologu žrtva trezveno opisuje pojedinačne etape
zločina (vezivanje zarobljenika žicom provučenom kroz ušne školjke, kopanje
očiju, verbalna i fizička iživljavanja počinitelja nad zarobljenicima, ubijanje
nožem, bacanje u jamu, zalijevanje jame vapnom), a zatim grčevitu borbu za
opstanak među leševima u jami. Od mučne glavne teme odstupaju sjećanja na
mirnodopski seoski život (…). (…) Od velikih djela svjetske književnosti u Jami je gotovo kao svojevrstan
prototekst prisutna Danteova Božanstvena
komedija, na koju podsjećaju prizori mučenja (…), iskazivanje patnje u
monološkoj formi, ali i ukupna dramaturgija djela, koja vodi iz beznađa u nadu,
iz mraka u svjetlost. Dante bi mogao biti uzor i pjesnikovu nastojanju da
tematske cjeline poeme zaključi prividno malorijekim, ali emfatičnim stihovima,
u kojima se određuje trenutna govornikova situacija i navješćuje sljedeća
postaja radnje (…).« (Zoran Kravar, Jama,
u: Hrvatska književna enciklopedija,
2., Leksikografski zavod »Miroslav Krleža«, Zagreb, 2010., str. 197.).
[29]Kur'an, XC., 7.: »Zar misli da ga nitko vidio nije?« (Cit. prema Kur'an s prevodom, preveo Besim Korkut,
Sarajevo, 1987.
»Bog zna šuljanje crnoga mrava po hrapavoj stijeni u crnoj noći, on
percipira kretanje trunke sred zraka«, piše Ebu Hamid Muhamed el-Gazali, kojeg
Latić spominje u devetom pjevanju. (Cit. prema: M. M. Sharif, Historija islamske filozofije II., August
Cesarec, Zagreb, 1990., str. 30.).
[30] U konkretnom slučaju stoljetni osvajački velikosrpski cilj.
[31] Rusmir Mahmutćehajić, o. c.,
str. 86. ‒ 87.
[32]Srebrenički inferno, IX., 247. ‒ 249.
[33] Autor objašnjava u bilješci uz to pjevanje: »Silovana se muslimanka
u islamskom zakonu tretira kao ranjeni borac za slobodu, a one koje umru u tom
stanju kao šehidi: oni koji svojim životom posvjedoče svoju odanost vjeri.«
[34]Srebrenički inferno, XII., 514. ‒ 518.; čini to i u XIII. pjevanju, 80. ‒ 82.
[35]Srebrenički inferno, XIII., 29. ‒ 34.
[36]Srebrenički inferno, XIII., 44. ‒ 45.
[37] Dante, Pakao, III., 117.
[38] Tako navodi autor u bilješci uz XV. pjevanje.
[39] Osip Mandeljštam, o. c.,
str. 11.
»Citat nije ispis. Citat je cvrčak. Njemu je svojstvena nemogućnost
da ušuti. (…) Erudicija ni izdaleka nije istovjetna s klavijaturom, koja i
čini samu bit obrazovanja. Hoću reći da se kompozicija ne oblikuje kao rezultat
gomilanja detalja, već uslijed toga što se detalji, jedan za drugim, odvajaju
od stvari, odlaze od nje, odlijeću, odcjepljuju se od sistema, odlaze u
funkcionalni prostor, ili dimenziju, ali svaki put u strogo uzakonjenu roku i
pod uvjetom da za to postoji zrela i jedino moguća situacija.« (Osip
Mandeljštam, o. c., str. 12. ‒ 13.).
[40]Kur'an, LXIX., 12.
[41]Srebrenički inferno, XVII., 1.
[42]Srebrenički inferno, XVII., 35. ‒ 43.
[43] Rusmir Mahmutćehajić, o. c.,
str. 19.
[44] Rusmir Mahmutćehajić, o. c.,
str. 19.
»Ako (…) čovjek kaže da je Jevrej, Kršćanin ili Musliman,
neprihvatljivost njegova odnosa prema drugim i drukčijim može biti
preispitivana iz vidika koji on smatra da nije njegov, ali i iz vidika kojem on
pripada. Budući da i Jevreji, i Kršćani, i Muslimani smatraju da su njihova
pripadanja potpuna, neprihvatljiva ponašanja mogu biti tumačena kao razne
neozbiljenosti u tim tradicijama. Ali nijedan ljudski život nije izvan
vjerojatnosti te neozbiljenosti.«
[45] Latićeva bilješka uz 283. stih XVIII. pjevanja.
[46] Vidi autorovu napomenu na kraju poeme.
[47] Ovdje u značenju: krugovi.
[48] Osip Mandeljštam, o. c.,
str. 51.
[49] Osip Mandeljštam, o. c.,
str. 51.
[50] Čovjek »nema ništa a da nije primio od Stvoritelja. I on i sve što
radi primio je, pa je tako dužnik tome koji mu je to darovao. On je na taj
način kao dužnik u odnosu sa Zadužiteljem preko Duga.« (Rusmir Mahmutćehajić, o. c., str. 44.).
(The Bosnia Times)