ANALIZA
Iz ekonomske i političke
perspektive sumornog Bliskog istoka, Izrael i Turska imaju više razloga nego ikada do sada da riješe svoje političke nesuglasice, ili da ih barem odvoje od ekonosmkih odnosa.
Pišu Kemal Kirisci i Sinan Ekim, thebosniatimes.ba
Teško da prođe i jedna sedmica bez
tenzija ili uvreda koje razmijene Turska i Izrael. Turski predsjednik Recep Tayyip Erdogan javno je verbalno napadao Izrael. I to je činio gotovo svakodnevno radi
sticanja domaće političke podrške. On
je naveo da primjer izraelskog tretmana Gaze
nadilazi brutalnost nacističkog režima.
A stvari nisu uvijek bile ovakve. Prije 15-20 godina Izrael i Tuska su imali vrlo “tople”diplomatske odnose. Stoga se čini da je ovih godina diplomatija
zakazala.
Čak i uprkos oštroj retorici i suspenziji
diplomatskih odnosa na najvišem nivou, izraelsko–turska trgovinska
razmjena je porasla za19% od 2009. godine, dok je ukupna
vanjska trgovina Turske za isti period porasla za 11%. Iz
ekonomske i političke perspektive sumornog Bliskog istoka, Izrael i Turska imaju više razloga nego ikada do sada da riješe svoje političke nesuglasice, ili da ih barem odvoje od ekonosmkih odnosa.
NEPRIJATELJOVANJE
IZRAELA
Tursko-izraelski odnosi su se pogoršali u
januaru 2009. godine na Svjetskom ekonomskom forumu u Davosu. Tokom žestokog duela
s izraelskim predsjednikom Šimonom Peresom zbog izraelske ofanzive na Gazu,
premijer Turske Recep Tayip Erdogan osudio je izraelski barbarizam.
U maju
2010. godine, izraelski komandosi izvršili su desant na turski brod Mavi
Marmara koji je plovio sa humanitarnom pomoći pokušavši tako da probije
izraelsku blokadu na pojas Gaze. Izraelski komandosi su na brodu ubili devet
turskih aktivista što je navelo Ankaru da povuče svog ambasadora iz Izraela. Odnosi su se pogoršali u augustu 2013.
godine, kada je Erdogan optužio Izrael za saučesništvo u vojnom udaru kojim je
svrgnut bivši egipatski predsjednik Muhamed Mursi. U januaru 2015. godine,
Erdogan je rekao da izraelski premijer Benjamin Netanjahu nije imao pravo da
učestvuju u antiterorističkom maršu u Parizu nakon napada na Charlie Hebdo s
obzirom na vojne aktivnosti koje Izrael sprovodi na Gazu. Erdoganova podrška
Hamasu je također naštetila odnosima između dvije zemlje.
Erdogan se
nije ranije tako konfrontirao. On je, na primejr, podržao
diplomatske naporeTurske da “bude bliskoistočni
mirovni posrednik.” Tako je prilikom susreta sa
bivšim izraelskim premijerom Arielom Šaronomu Jeruzalemu2005., Erdogan izjavio da
je došaokako bi doprinio mirovnom procesu između Izraela I Palestinaca. Erdogan je ugostio bivšeg izraelskog premijera
Ehuda Olmertau svojoj rezidenciji 2008. godine, u nadi da
posreduje u mirovnom sporazumu između Izraela i Sirije.
Iako je
ostalo malo dobre volje da ove dvije
zemlje poprave odnose, Arapsko proljeće ih je uslovilo da preispitaju svoje odnose. Stoga se Netanjahu 2013. po nagovoru Baraka Obame izvinio Turskoj. Uz
to Izrael je pristao platiti odštetu porodicama
devet aktivista ubijenih tokom isporuke humanitarne pomoći.
S obzirom da je to bio napad na flotilu, Izrael je također pristao na djelimičnu deblokadu Gaze.
FOTO: Demonstranti uzvikuju parole sa transparentima na kojima je
pisalo “Olmerte, ubico! Marš, iz naše zemlje!“, tokom anti–Israelskih demonstracija
u Istanbulu 15. Feb 2007, nakon što je izraelski
premijer Ehud Olmert se sastao sa svojim turskim kolegom Tayyipom Erdoganom u
Ankari.
Nema dileme da i dalje postoji veliko nepovjerenje Izraela prema turskoj vladi, posebno prema Erdoganu. Netanjahuov cabinet je sit Erdoganovih
žestokih primjedbi i anti–izraelskih komentara. Nakon napada na Charlie Hebdo, na primjer, izraelski ministar vanjskih
poslova Avigdor Liberman je nazvao Erdogana “anti–semitskim siledžijom“.
KO JE
OSTAO?
Bolji odnosi sa Izraelom su danas
posebno potrebni Turskoj radi premoštavanja odnosa sa arapskim svijetom. Ankara
je posrnula u Davutoglovoj strategiji “ziro problem sa susjedima”.
Njegova politika je rezultirala da Turska nema svog ambasadora u Kairu,
Damasku, ili Tripoliju. Imenovan je turski ambasador u Bagdadu tek nakon što je
bivši irački premijer Nuri al-Maliki smijenjen. Sirija je prekinula sporazum o
slobodnoj trgovini sa Turskom u decembru 2011. godine, kada je Bashar al-Assad
postao glavni neprijatelj Ankare. Od tada je trgovina između Sirije i Turske
pala na pola milijarde dolara u 2014. godini od gotovo dvije milijarde dolara
iz 2011. godine.
Odbijanje Turske da prizna Abdel Fattaha al–Sisija, kao predsjednika Egipta uzdrmalo je ekonomske interese Ankare. Na primjer, turski izvoz u Egipat smanjio se za
10% u 2014. u odnosu na 2012. godinu. Osim toga, Egipat nije
obnovio “roll-on/roll-off” trgovinski sporazum koji reguliše
protok roba preko Sueskog kanala, iako je sporazum istekao u aprilu. Nepotpisivanjem
sporazuma direktno ometa prijevoz robe iz turskih luka
do Aleksandrije u Egiptu. Tako turska roba ne stiže do unosnog
tržišta u Saudijskoj Arabiji i zemalja Zaljeva.
FOTO: Zaposlenica stoji iza znaka na kojem je precrtana turska zastava koja se nalazi
na štandu jednog kafiću u Tel Avivu 27. oktobra 2009. godine,
nakon turskih kritika na račun Izraela zbog vojne ofanzive na pojas
Gaze godinu ranije.
Turski odnosi sa Libijom su
također u očajnom stanju. Libijski premijerAbdullah Al–Thani optužio je Tursku da naoružava i oprema ISIL u Libiji, te su zbog toga
sve turske kompanije i Turci istjerani iz zemlje. Povrh
svega, Ankarino priznanje islamističkog rukovodstva Generalnog Nacionalnog kongresa
nad demokratski izabranom vladom al–Thanija bacila je sjenu na turske poslovne intereseu velikim dijelovima ove
države i njenog naroda.
Ruska agresija nad Ukrajinom uzela je svoj ekonomski danak i u Turskoj. Uprkos blagom stavu Turske zbog ruske
aneksije Krima, mnogi pokazatelji ukazuje da se bliži
krah rusko-turske ekonomske osovine. Jedan od
dokaza je i pad turskog izvoza u Rusiju za 15% u 2014. u odnosu
na 2013. godinu. Pad Ruske rublje u odnosu na dolar je također
stvorio problem za Rusiju. Turski izvoz u Ukrajinu pao je za 21% u istom
razdoblju, dok je ruski
i ukrajinski turizam kao glavni izvor prihoda Turske i dalje u opadanju.
Izrael ne mora biti najveći
trgovinski partner Turskoj, ali je
svakako jedan od nezaobilaznih. Turska čak uživa i povlastice uvoza sa Izraelom.
Turska ponovo postaje poželjno odredište za izraelske turiste. Prema izvještaju Udruženja turskih putničkih agencija (TURSAB), broj Izraelaca koji putuju u Tursku porastao je za 12% u
periodu od 2012. i 2014. Doduše, to je još
uvijek manje od brojke od pola miliona izraelskih turista
koji su pohrlili u Turskuu 2008.
Za sada diplomatski odnosi
između Izraela i Turske ne pokazuju znakove poboljšanja. Neće
biti moguće obnoviti izraelsko-turske odnose da bi oni dostigli nivo iz
1990-tih godina, dok god ne dođe do pomaka na palestinskom frontu. Slučaj humanitarnog
broda za Gazu povećao je simpatije Turaka prema Paletsincima.
Uz sve ovo problem usložnjava i Erdoganova spremnost da pribjegava
anti–izraelskoj retorici za
domaće političke svrhe te je stoga malo postignuto od 2009. Godine u
napredovanju diplomatskog dijaloga izmeđuAnkare i Jerusalema.
U sumornoj ekonomskoj
perspektivi Bliskog istoka, čini se da bi regija barem malo dobila
komercijalnim mirom između Izraelai Turske. Na kraju, međusobno
povjerenje proisteklo iz mirnih komercijalnih odnosa moglo bi pomoći objema zemljama da nađu ekonomski i politički oslonac u burnoj
regiji, te tako otvore vrata posredovanju u izraelsko-palestinskoj
krizi radi stvranja mira. To bi dalo Ankari priliku za
rješavanje sigurnosnih izazova u ovoj regiji.
(Prijevod
i obrada: The Bosnia Times, Foreign affairs magazine)