Piše: Nedžad Latić, thebosniatimes.ba
Pošto Bakir Izetbegović često i vrlo prkosno u svom stilu zna odbrusti svojim političkim oponentima kako neće tolerirati da manjina maltretira većinu, bilo bi mu uljudno politički dokazati da je upravo on taj koji sa svojom strankom maltretira (bošnjačku) većinu. Ono na šta se Izetbegović poziva je biološka stečevina jednog naroda što je u političkom smislu nedopustivo. I to i jeste njegova životna i politička filozofija jer je sve stekao po biološkom nasljeđu, prije svega kao biološki sin osnivača SDA, tako da je po njegovom modelu demokratije volja naroda u drugom planu.
Biološko nasljeđe
Izetbegovićevom modelu demokratije idu na ruku mnoge anomalije i antidemokratski principi ugrađeni u pravni sistem države koje su nasljeđe Dejtonskog mirovnog sporazuma, pa su kao takve silom prilika, zarad „mira u kući“, ugrađene u sistem. Pa se može reći da zbog svega toga njegova stranka do sada redovito osvaja najviše glasova na izborima.
Međutim, ako bi se sada, ovog trenutka izvršila sondaža javnog mnijena i najpovršnija anketa bi pokazala da opozicione stranke u odnosu na njegovu SDA imaju duplo više simpatizera odnosno potencijalnih glasača. Vjerujem da ta cifra iznosi čak i preko pola miliona glasača. Što znači da i ako bi SDA pledirala ponoviti svoj rezultat koji je imala sa Izetbegovićem kao kandidatom, u što sumnjam, opet opozicija ima duplo više glasova jer je on osvajao oko 230 hiljada glasova.
Čak vjerujem da bi tako površne ankete pokazale da samo tri glavna oponenta Izetbegovićevoj SDA, a to su svakako SDP, SBB i DF, mogu računati na preko 400 hiljada glasača. Kako i na koji način, kojim je sve marifetlucima SDA uspijevala tolike godine opstajati na vlasti, druga je tema. A, očito je da je jedan od ključnih uvjeta zbog kojeg je ova „Bogom dana“ klika na vlasti bio u tome što su imali i isto tako „Bogom-danu“ opoziciju kao sopstveni odslik u vlasti.
Stoga ako bismo željeli da predstojeći izbori ne bi bili farsa i vječita repriza svih dosadašnjih izbora, moramo se složiti sa činjenicom da to isključivo ovisi o opoziciji, odnosno o odnosu opozicije prema režimu i drugačijem poimanju vlasti od SDA.
Pretpostavljam da bi ankete pokazale još nekoliko činjenica bitnih za ovu temu. Takva jedna notorna činjenica je očigledna samim tim što je SDA do sada ponudila najgoreg kandidata za člana Predsjedništva Bosne i Hercegovine Šefika Džaferovića te da je za očekivati da će stoga SDA osvojiti više glasova od njega. Pitanje je kome će od opozicionih kandidata otići ti SDA-ovi glasovi, Komšiću ili Bećiroviću, jer odmah da kažem kako mislim da neće otići Radončiću. Ti razočarani SDA-ovci ukoliko se budu svetili Izetbegoviću zbog izbora Džaferovića glasat će za Bećirovića, oni radikalniji koji se budu željeli osvetiti Čoviću glasat će za ljevičara Komšića.
Situacija sa SBB-om mogla biti potpuno drugačija od SDA. Za očekivati je da je Radončić mnogo popularniji od njegove stranke i da će osvojiti više glasova. To se može i razumjeti jer je ova stranka, iako je koalirala sa SDA-om, pretrpjela najteže moguće pogrome i naprosto je čudo po zakonu statike kako je uopće opstala. Sve se ovo može odraziti na izborne rezultate i logično zakomplicirati pozicije i međustranačke odnose.
Šutljiva većina je moralnija od bučne manjine
Ali, bez obzira na sve, u tome može biti draž i izazov za političare, prije svega za odvažne opozicione lidere. Neko od njih, prije svega mislim na Nermina Nikšića, Fahrudina Radončića i Željka Komšića, bi trebao shvatiti da je unutar-bosanski dijalog, mada je ovdje više riječ o unutar-bošnjačkom dijalogu, primaran kako bi se ostvario veći stepen jedinstva među opozicionim strankama. A ambijent u kojem bi se odvijao taj dijalog uvjetovan je opet većim stepenom solidarnosti, tolerancije i uvažavanja među opozicionim liderima. I taj dijalog mora biti svakako iskren. Jer licemjerstvo i hipokrizija koju je ispoljio Izetbegović kada je u nekoliko navrata sa nekakvim skupovima skupa sa reisu-l-ulemom Kavazovićem simulirao nacionalno jedinstvo, te išao na izbore sa stranačkom parolom da je „u jedinstvu snaga“, najbolji je primjer kako se ne treba raditi i poigravati sa osjećanjima naroda pod motom tako krupnih riječi.
Uporedo, dok su Izetbegović i Kavazović u režimskom zagrljaju simulirali kako nacionalno tako i vjersko jedinstvo naroda, njihovi mediji kao i „internet brigade“ botova satanizirali se njihove neistomišljenike po inkvizicijskoj matrici ko nije uz režim taj je državni neprijatelj, nacionalni izdajnik i vjerski otpadnik.
Dodamo li na sve ovo još činjenicu da iako je izlaznost na izborima relativno dobra, skoro pola nacije ne glasa uopće, pa tako ne glasa ni za SDA, onda se dobije slika da jedva jedna trećina građana podržava(la) ovaj režim.
Zato je netačna i volšebna ocjena mnogih intelektualnih pozera kad sa rezignacijom i indignacijom odbacuju sopstvenu odgovornost i svu krivicu prebacuju na narod koji, kako oni netačno tvrde, uporno decenijama glasa za iste stranke, odnosno režim. Date su isto tako mnoge netačne ocjene zašto toliki svijet apstinira od izbora, ali uvijek se prešućivalo pitanje da li je možda većina koja je nadglasana i nadvikana od bučne prorežimske manjine moralniji i politički svjesni dio građanstva. Šta ako oni, jednostavno, ne vide ni u opoziciji drastičnu razliku, kakva bi morala biti u odnosu na režim. Zato smatram da bi se toj i takvoj šutljivoj većini trebao obratiti neko iz opozicije i zadobiti njihovo povjerenje da sigurno nikad neće koalirati sa režimom niti će biti nalik režimskoj garnituri političara koji su dojadili i Bogu i svijetu.
To bi, po mom sudu, bio revolucionarni novum koji bi ove izbore učinio historijskim jer bi rezultati bili prekretnica kako za narod tako i za državu.
(TBT)
