Piše: Gary Younge, thebosniatimes.ba
Kraljevsko vjenčanje u svom sadašnjem obliku postoji od 1922. godine. Kažu da udaja princeze Mary za vikonta Laselsa nije bila samo ugovoreni već prisilni brak. Lasels se opkladio s prijateljima da će jedina ćerka kralja Georgea V prihvatiti njegovu bračnu ponudu. Mary nije bila oduševljena, ali je kralj insistirao. Sve lične sumnje ostale su skrivene duboko ispod javne ceremonije.
Dok su druge monarhije hroptale pod narodnim ustancima, članovi britanske kraljevske porodice su razumjeli pouku da velike privilegije treba zaraditi. Pet godina prije Prvog svjetskog rata dinastija Saks-Koburg i Gota preimenovala je svoj brend i postala dinastija Vindzor, kako bi se distancirala od svog nemačkog porekla.
Maryno vjenčanje je bilo dobra prilika za povezivanje krune sa javnošću. Prvi put poslije mnogo godina kraljevsko vjenčanje je obavljeno u Westminsterskoj opatiji, uz raskošnu povorku i novinske izvještaje. “To više nije samo Maryno vjenčanje”, napisao je njen brat, budući kralj George VI. A novine su dodale epitete vestminstersko, kraljevsko, nacionalno i narodno vjenčanje.
Kraljevsko vjenčanje nije stvar dvoje zaljubljenih ljudi, baš kao što ni predsjednička inauguracija nije prvi dan nekog političara na poslu. To ne znači da taj par ne stupa u brak iz ljubavi, već da ljubav nije nužan uvjet za ceremoniju.
Kada je riječ o kraljevskim događajima, zapravo nisu važni pojedinci već institucija – monarhija. Vjenčanje princa Harryja i Meghan Markle je privatna ceremonija samo utoliko što nije zvanični državni događaj. Prenosi ga televizija, posvećeni su mu hektari novinskih napisa, prisustvuje mu 600 gostiju, košta 32 miliona funti i na njega je uz ostale zvanice pozvano i 1.200 “običnih” ljudi.
Volio bih da je to privatni događaj. Oni bi imali svoj mir, a ja svoj. Ali šta bi to onda značilo? “Biti nevidljiv,” napisao je još u 19. vijeku novinar i pisac Walter Bagehot, “znači biti zaboravljen… Da bi neko bio simbol, i to uspješan simbol, mora se upadljivo i često pojavljivati u javnosti.”
Što se mene tiče, vidio sam dovoljno. Republikanac sam iz očiglednih razloga. Monarhija nasljedne privilegije postavlja u središte vladavine i moći. Kraljevska porodica je klasna kategorija. Upravo to je problem. Nisam zadrti republikanac – mnoge stvari mi smetaju više od monarhije. Ali kada je riječ o principima nema popuštanja. Britanija ima klasni problem, a monarhija je njegov najočigledniji izraz. Kada se uželim nedoličnih zadovoljstava, ne okrećem se vjerenicima u feudalnim dinastijama stvarnog svijeta: za to imam Netflix. Politikolog Benedict Anderson opisao je zemlje kao zamišljene zajednice. Nazovite me zanovjetalom, ali radije zamišljam zajednicu u kojoj sam građanin a ne podanik, i u kojoj drugi nisu rođeni da mnome vladaju.
I opet bi sve bilo u redu da su me ostavili na miru, ali nisu. Prošle nedelje su se Harry i Meghan pojavili u đačkim torbama moje djece – škola je pozvala učenike da proslave kraljevsko vjenčanje nošenjem crveno-bijelo-plave odjeće, ili donošenjem kolača, ili i jednim i drugim.
Propaganda se poslužila slatkim mamcem. Cilj ovakvih do u tančine isplaniranih i koreografiranih vjenčanja je dvostruk: obnoviti osjećaj da je monarhija legitimna i učvrstiti njen značaj. Oni koji tvrde da po božjoj volji vladaju svima drugima uvijek će morati da brinu o svom kredibilitetu. Ruski car koga su pogubili boljševici bio je blizak rod djeda naše kraljice. Njen muž princ Philip evakuiran je kao beba iz Grčke na ratnom brodu, u kolijevci od kutije za voće. Ona dakle zna ponešto o gubitku legitimiteta.
Ništa ne vrijedi što je poslije vjenčanja u koje je uložen najveći kraljevski propagandni kapital – onog između princa Charlesa i lady Diane – uslijedio brak koji je neslavno propao i što je javnost o tome saznala sve pojedinosti. Nejasna reakcija na Dijaninu smrt poljuljala je ovu instituciju, jedini put u novijoj historiji. Inače, uprkos svemu, izgleda da monarhija nema razloga za brigu. Polovina Britanaca smatra da je ona dobra za Britaniju, a još je više onih koji bi da ona nastavi da postoji.
Imajući u vidu mučno stanje naše političke klase, polariziranost naše političke kulture i besmisao našeg boravka na svjetskoj pozornici poslije glasanja za brexit, nekima institucija kao što je monarhija može djelovati utješno. Kraljevsko vjenčanje obezbjeđuje privid stabilnosti i nadu u jedinstvo onima kojima su izvjesnosti benigne diktature milije od nepredvidivosti demokratije.
Relevantnost kraljevske porodice povezana je s njenom sposobnošću da svoja elitna ovlaštenja prilagodi raspoloženju naroda. Kraljica je na primjer 1947. kupila vjenčanicu bonovima za snabdijevanje (vlada je dodala 200 funti). Pored toga, i vojvotkinja od Cambridgea i Meghan Markle imaju univerzitetsku diplomu i prve su kraljevske supruge koje mogu da se pohvale takvom erudicijom. Meghan Markle ima i crne krvi i prva je koja može da se pohvali takvim melaninom. Rečeno nam je da te osobine ilustriraju sposobnost ove institucije da evoluira. A zapravo pokazuju suprotno. Ni univerzitetski obrazovane žene ni međurasni brakovi nisu nova ni rijetka pojava u Britaniji. Činjenica da je to veliko otkriće za našu aristokratiju zaslužuje posebnu pažnju samo po sebi.
Na anketno pitanje koje riječi najbolje opisuju njihova osjećanja prema vjenčanju, 46 posto građana je odgovorilo sa “ravnodušan” i to je najčešći odgovor, a za njim slijedi 29 odsto građana koji su svoja osjećanja opisali riječju “sretan”. Pristalice čina matrimonije koji odiše klasnim privilegijama propuštaju najbolje. Vjenčanja su moj omiljeni događaj među onima koji slave razne dijelove životnog ciklusa – posebno britanska vjenčanja: miješanje generacija, dijaspora, pripitost, flertovanje, tata koji pleše i porodična drama koja se krčka – više volim svadbe nego samu instituciju braka.
Ali u svadbama uživam samo kad poznajem glavne aktere. Ovo vjenčanje me zanima kao kada u subotu popodne ušetam u crkvu, a tamo je u toku ceremonija vjenčanja nekih meni nepoznatih ljudi. Jasno mi je da različiti ljudi vide različite stvari u Harryju, Meghan i samom događaju. I razumijem intrigantnost Charlesove kandidature za vođenje Meghan Markle do oltara. “Prinčevsko vjenčanje je savršena verzija općepoznatog događaja i zato privlači pažnju ljudi”, napisao je Bagehot. “Kraljevska porodica zaslađuje politiku i začinjava je prijatnim i lijepim događajima.”
Nekad davno možda je i bilo tako. Ali danas tu mnoge privlači kombinacija vašara i takmičenja za pjesmu Evrovizije – prilika za pompezan, kič provod i dozvola za opuštanje na nacionalnom nivou. Ako elitno vjenčanje dvoje neznanaca ljudima pruža zadovoljstvo – odlično. Nemam ništa protiv sretnih mladenaca na njihov veliki dan.
Ja sam republikanac i humanista. U stvari, republikanac sam zato što sam humanista. Pojedincima želim sve najbolje, ali ne i instituciji.
(TBT, The Guardian)
