Piše: Yanis Varoufakis, thebosnaitimes.ba
Nekad je stav da sloboda znači neotuđivo vlasništvo nad samim sobom bio aksiom liberalizma. Svako od nas je bio sopstvena svojina. Čovjek je mogao samog sebe iznajmiti poslodavcu na određeni period i po dogovorenoj cijeni, ali svojinska prava nad samim sobom nisu se mogla kupiti ili prodati. Tokom prethodna dva stoljeća ta liberalna individualistička perspektiva legitimizirala je kapitalizam kao „prirodni“ sistem nastanjen slobodnim akterima.
Mogućnost da čovek ogradi jedan dio svog života i da u tom dijelu zadrži suverenitet i autonomiju bila je ključna za liberalnu koncepciju slobodne ličnosti i za njen odnos s javnom sferom. Da bi ostvarivali svoju slobodu, pojedincima je bilo potrebno sigurno utočište u kojem se mogu razvijati kao autentične osobe prije nego što se počnu povezivati – i obavljaju razmjene – s drugim ljudima. Zatim su tako konstituiranu osobu nadograđivale trgovina i industrija – mreže saradnje koje su presjecale naša lična utočišta i koje su bile napravljene i prilagođene da zadovoljavaju naše materijalne i duhovne potrebe.
Ali linija podjele između osobe i spoljašnjeg svijeta, na kojoj je liberalni individualizam zasnivao pojmove autonomije, vlasništva nad samim sobom a na kraju i slobode, nije se mogla održati. Prva pukotina se pojavila kad su industrijski proizvodi zastarjeli i bili zamjenjeni brendovima koji su privlačili pažnju, divljenje i želju javnosti. Nedugo potom brendiranje je izvelo novi zaokret i dodjelilo „osobnost“ predmetima.
Čim su brendovi stekli osobnost (i u ogromnoj mjeri povećali lojalnost potrošača, a srazmjerno tome i profite), pojedinci su osjetili prinudu da sebe zamisle kao brendove. Okruženi kolegama, poslodavcima, klijentima, kritičarima i „prijateljima“ koji neprestano nadziru naš život, danas smo neprestano izloženi pritisku da se razvijamo kao skup aktivnosti, slika i sklonosti koje grade privlačan, profitabilan brend. Lični prostor koji je ključan za autonoman razvoj autentičnog jastva – nužan uvjet neotuđivog vlasništva nad samim sobom – gotovo je nestao. Stanište liberalizma iščezava.
Jasna granica koja je u tom staništu razdvajala privatnu sferu od javne djelila je i slobodno vrijeme od rada. Ne moramo biti radikalni kritičari kapitalizma da bismo vidjeli da je bezmalo iščezlo i pravo na slobodno vrijeme – ono u kojem nismo na prodaju.
Zamislimo mlade ljude koji danas stupaju u svijet. Oni koji nemaju nikakvo finansijsko zaleđe ili znatan nezarađeni prihod uglavnom završavaju u jednoj od dvije kategorije. Mnogi su osuđeni na rad bez ugovora i tako niske nadnice da sve raspoloživo vrijeme moraju trošiti na rad ako hoće da sastave kraj s krajem; tu je uvrijedljivo govoriti o ličnom vremenu, prostoru ili slobodi.
Ostalima se kaže: ako želite izbjeći „prekarijat“ koji uništava dušu, sve svoje raspoloživo vrijeme morate investirati u sopstveni brend. Kao u Panoptikonu, oni ne mogu da se sakriju od pažnje ljudi koji bi mogli da ih podrže (ili poznaju nekog ko bi to mogao). Prije nego što postave bilo koji tweet, odgledaju bilo koji film, podjele bilo koju fotografiju ili poruku, moraju dobro razmisliti o mrežama kojima se sviđaju ili ne sviđaju.
Kad im se posreći da ih pozovu na razgovor za posao ili da dobiju posao, osoba s kojom razgovaraju odmah aludira na njihovu zamjenljivost. „Želimo da budete vjerni sebi, da slijedite svoje strasti čak i ako to znači da mi moramo odustati od vas!“ kaže im se. Zato oni udvostručuju napore da otkriju „strasti“ koje će budući poslodavac cijeniti i da lociraju to mitsko „istinsko“ ja koje, kako kažu ljudi na položajima moći, prebiva u njihovoj sopstvenoj unutrašnjosti.
Njihovo traganje ne zna za granice i ne poštuje ograničenja. Čuven je primjer konkursa za mis koji je upotrijebio John Maynard Keynes kad je objašnjavao zašto je nemoguće da ikad saznamo istinsku vrijednost akcija. Učesnike na berzi ne zanima da ocijene ko je najlepša kandidatkinja. Njihov izbor je zasnovan na predviđanju koju kandidatkinju prosječno mnjenje smatra najlepšom, i šta prosječno mnjenje smatra prosječnim mnjenjem – i tako završavaju kao mačka koja lovi sopstveni rep.
Keynesov konkurs za mis objašnjava tragediju mnogih današnjih mladih ljudi. Oni pokušavaju otkriti koje od njihovih „istinskih“ ja se najviše sviđa prosječnom mnjenju među kreatorima mnjenja i istovremeno se bore da proizvedu to „istinsko“ ja na mreži i van nje, na poslu i kod kuće – u stvari, svuda i uvijek. U tom traganju ih vode horde savjetnika i trenera i razni ekosistemi suplemenata i samopomoći koji niču kao pečurke poslije kiše.
Ironija je što se čini da je liberalni individualizam poražen od totalitarizma koji nije ni fašistički ni komunistički, već je izrastao iz njegovog sopstvenog uspjeha u legitimiziranju infiltracije brendiranja i komodifikacije u naš lični prostor. Da bismo ga porazili i spasli liberalnu ideju slobode kao čovjekovog vlasništva nad samim sobom, potrebna nam je sveobuhvatna revizija svojinskih prava nad sve više digitaliziranim sredstvima za proizvodnju, distribuciju, saradnju i komunikaciju.
Zar ne bi bio sjajan paradoks kad bismo, 200 godina poslije rođenja Karla Marxa, odlučili da se vratimo – kako bismo spasli liberalizam – ideji da sloboda zahtjeva ukidanje neometane komodifikacije i podruštvljavanje svojinskih prava nad kapitalnim dobrima?
(TBT, Project Syndicate)
