Piše: Nedžad Latić, thebosniatimes.ba
Ovo će biti svojevrsna inat kolumna na koju me je isprovocirao tekst u „Stavu“ gdje je objavljena umrlica za novonastale opozicione stranke, kao i za njihove lidere Mirsada Kukića, Senada Šepića, Ibrahima Hadžibajrića, Elmedina Konakovića. Inače bih sačekao zvanično obznanjivanje kandidatura za člana Presdjedništva BiH.
Politička osmrtnica
Ako bih cjepidlačio u analizi teksta, mogao bih dokazati da se radi o tekstu koji je nastao u režimskim analitičko-obajvještajnim centrima. Ali, nek činjenice stoje onako kako su predstavljene i nek se uvaži da je tekst potpisao urednik ovog SDA-ovog glasila. Jer kako god se uzme, ovo se može čitati i kao vrlo ozbiljna prijeteća poruka za nabrojane stranke i lidere.
Kukiću, Šepiću, Konakoviću i Hadžibajriću se imputiraju vrlo teške političke inkriminacije; da nisu učestvovali u odbrani BiH; da žele fragmentirati Bošnjačko biračko tijelo; da se koriste Miloševićevom retorikom; da poput Fikreta Abdića cijepaju Bosnu po regijama i šire antagonizam prema Sarajevu itd, a za one intelektualce koji ih podržavaju na način da kritiziraju SDA kažu da su završili u akademskom bešćašću, itd.
Na „Stavovoj“ listi anatemiziranih političara našli su se javni uposlenici poput Rusmira Mahmutćehajića i Enisa Bešlagiać, kao i drugi političari poput Sokolovića, Kasumovića, Arifagića, itd.
U ovoj osmtrnici opozicionara izostavljeni su lideri SDP-a i NS-e, kao ljevičari, kao i lideri drugih manjih stranaka poput S za BiH i BPS-a. Ali ako se prisjetimo govora Bakira Izetbegovića sa nedavnog stranačkog skupa u Zetri, u kojem je optužio ljevičare da su se samo njemu „navalili na kosti“, a ne napadaju Milorada Dodika i Dragana Čovića, ram za percepciju SDA-ovog lidera opozicije može biti potpun.
Za očekivati je bilo da je najveći grijeh koji se spočitava opozicionim liderima šurovanje sa SBB-om, odnosno Fahrudinom Radončićem. Tako se u spomenutom tekstu spekulira da se i lider A SDA, Nermin Ogrešević, kao i neki odmetnuti načelnici krajiških općina poput Ključa i Bužima, povezuju sa Mirsadom Kukićem, koji je već navodno paktirao u Tuzli sa Radončićevim SBB-om.
Dobro, poznato je da su u strahu velike oči, i da je u paranoji neprijatelj svako “ko nije sa nama“, ali na ovakav odnos režima prema opoziciji ne može se gledati samo kao iracionalno stanje uma režimskih lidera. Naprotiv, ovo je predizborna strategija režima sa kojom ima namjeru odbraniti vlast od opozicije. Stoga se poruka ovog teksta mora shvatiti veoma ozbiljno i kao takvom se opozicija mora odrediti, odnosno izgraditi svoju strategiju izborne kampanje.
Bošnjački apsolutizam
Ovoj izbornoj, vrlo ratobornoj režimskoj strategiji treba dodati još par ocjena šta je stvarni politički cilj režima. Nedvojbeno da je to odbrana trona samog Bakira Izetbegovića, kao nacionalnog, a stvarnog familijarnog naslijeđa. Tako da će SDA-ov kandidat za člana Predsjedništva BiH sigurno biti Denis Zvizdić, ili Sebija Izetbegović, koji će pričuvati „Alijinu fotelju“ jedan mandat, koliko Bakir mora po Izbornom zakonu pauzirati da bi se ponovo mogao kandidirati dva uzastopna mandata. Ovaj sistem apsolutističke vladavine je opće poznat i primjenjen diljem islamskog svijeta, varijacije u razlikama teoretske su naravi, a njega upražnjava i Izetbegovićev idol Redžep Tayip Erdogan. S tim što ga Erdogan održava vanrednim stanjem u zemlji, a Izetbegović već proglašenim vanrednim stanjem u naciji!
Druga malo poznata činjenica s kojom opozicionari moraju računati je da u samom vrhu SDA i Islamske zajednice djeluje dvoje opako moćnih ljudi, Sebija Izetbegović i Hasan Čengić, koji svoju moć i utjecaj kriju iza maski predsjednika SDA Bakira Izetbegovića, i kao takvog bošnjačkog nacionalnog lidera, te reisa Huseina Kavazovića, kao vjerskog lidera bosanskih muslimana.
Niti jedan opozicioni lider do sada nije izravno i direktno ušao u koštac sa ovim vlastodršcima, osim Fahrudina Radončića. Pitanje je da li je on svojom voljom i političkom strategijom došao u poziciju u kojoj se sav bijes režima sručava na njega. Ni drugi opozicioni lideri od njega ne uzimaju pouku, niti se određuju o tome. Mislim da Radončić nije ništa osobno skrivio režimu, već da mu je taj grijeh, iz dorbih namjera, napakovao bivši reis Mustafa Cerić. Onog trenutka kad se Cerić bio drznuo preuzeti bošnjački tron, tako što je bio odlučio podržati Radončića kao lidera nove stranke, a on ostati reisu-l-ulema, tad je „presudio“ i sebi i Radončiću. Zato što bi takav scenarij, da je uspio, rezultirao krahom bošnjačkog apsolutizma! I ovo je zaista i bila najozbiljnija prilika da se uzdrma režim i preuzme bošnjački tron vlasti, jer se periodični upadi Zlatka Lagumdžije i Harisa Silajdžića danas mogu ocijeniti kao incidentalni. Jer suštinski oni nisu ni okrznuli moć režima. Obojica su nakon izbornih pobjeda paktirala sa režimom koalirajući sa SDA-om. Pa čak i era Sulajmana Tihića se može podvesti pod eru bošnjačkog apsolutizma jer je on bio samo čuvar „Alijinog prijestolja“ dok tada „mlađahni princ“ Bakir ne „odraste.“ Samo je nestrpljiva snaha Sebija ovaj kontinuitet bošnjačkog apsolutizma bila poremetila kad je prisilila svoga muža da pokuša na 4. kongresu SDA preuzeti ovaj tron.
Zato je pitanje zajedničkog opozicionog kandidata za člana Predsjedništva Bosne i Hercegovine veoma, veoma važno za izbornu strategiju opozicije čiji bi politički cilj bio svrgavanje dinastije, preuzimanje nacionalnog trona i prekidanje apsolutizma. Nije loše da je Peđa Kojović izjavio da će Naša stranka imati svog kandidata, jer je to dokaz da neće svoje glasove prodati SDA-u. Ali je glupo da ljevica ima svog zajedničkog kandidata, jer opozicija nije samo ljevica. Čak štaviše, većina opozicionih stranaka nisu lijeve, već neke građanske stranke centra. Tako da ni Denis Bećirović, kao kandidat ljevice, a to su SDP, DF i GS, nema nikakve šanse da pobijedi režimskog kandidata ma ko on bio. Zato bi sada najbolji kandidat opozicije bio Fahrudin Radončić iz više razloga, a glavni je jer ga se toliko boji režim! Međutim, stiče se dojam da se opozicioni lideri boje podržati Radončića kao svog kandidata. U tome i jeste poenta cijele priče. Jer da su opozicioni lideri pravi oponenti režima ne bi imali straha od njegovih moćnika, već bi se sudarili sa njima i uzvratili im istom mjerom kako to čini hrabra opozicija diljem demokratskog svijeta. Tad se baš ne bi gledalo „kakve je boje mačak, važno je da lovi miševe“, da li pripada ljevici ili centru, važno je da je iskren oponent režimu.
Ukoliko se opozicioni lideri ne dozovu pameti i ne oslobode straha od režimskih moćnika koji im, evo šalju (političke) osmrtnice, zadesit će ih gora politička sudbina od one koju je preživio Radončić kroz montirane procese i medijsku harangu i satanizaciju, jer oni se neće moći tako muški braniti kako to on čini evo već nekoliko godina. Pa bujrum, ili djelujte onako kako se predstavljate, ili se predstavljajte onako kako živite, glasila bi moja poruka opozicionarima!
(TBT)
