KOLUMNA
Ništa manje nije po Bosnu i Hercegovinu opasan izolacionizam
Bakira Izetbegovića od secesionizma Milorada Dodika i Dragan Čovića!
Piše: Nedžad Latić, thebosniatimes.ba
Ovo je moja prva (n)ovogodišnja kolumna i potrudit ću se da
budem optimističan. Ima jedna mudrost kod bosanskih muslimana koja bi mogla
biti moto kao slamka spasa u agoniji vremena koju preživljava čovječanstvo, a
ona glasi: dobro raditi i dobru se nadati!
I ako bih dodao nešto ovo temeljnoj odrednici i vodilji
bosanskih muslimana, onda bi to bio savjet da se prestanemo ponašati u stilu
„brigo moja pređi na drugoga“ i da istinski preuzmemo sudbinu u svoje ruke kad
je u pitanju odnos prema domovini.
Žudnja za slobodom
Ako bismo se tako odredili i prihvatili najjednostavnije ili
najobičnije postulate životne filozofije koje baštinimo od svojih predaka, koji
su, zašto ne reći, pored stradanja i golgota u ovoj prelijepoj domovini
doživjeli isto tako i bezbroj radosti i iskusili mnoge blagodati života, za
očekivati je da nam nastupajuća godina istinski donese poboljšanje životnih
prilika.
Koliko god svakodnevna jadikovka prouzročena mizernim
životom ljudi koji su podnijeli nadljudske žrtve u ratu izgledala kao nepregledno
more depresije i beznađa koje je nemoguće prebroditi, vrlo važno je uočiti da
su ljudi željni, bukvalno žedni, slobode i svega onoga što uživaju civilizirani
narodi slobodnih i demokratskih društava. A malo koji narod u Evropi je žudio
za svojom slobodom kao Bošnjaci. Jednostavno, treba vjerovati da će se napiti
onaj ko je ožednio!
Evo, mislim da se jedan takva šansa, kad je politika u
pitanju, ukazala za našu voljenu domovinu.
Najsiromašnija članica Evropske unije, Bugarska, prvi put je
preuzela rotirajuće predsjedavanje EU. Šta to znači za Bosnu i Hercegovinu?
Moglo bi značiti veoma mnogo, ukoliko bismo stvarno znali to iskoristiti.
Odakle mi ovoliki optimizam, pitat ćete se. Pa, malo ljudi zna, odnosno malo se
Bosanca sjeća, da je Bugarska prva zemlja koja je priznala Bosnu i Hercegovinu.
Sad to zaslužuje jedan veoma ozbiljan analitički tekst zbog čega je to učinila ta
mala i marginalizirana zemlja, ali u ovom momentu je to veoma važna i bitna
činjenica zbog koje ja, eto, iskazujem optimizam.
I uopće se nije čuditi ljudima da smo zaboravili tako važnog
prijatelja, već je problem što naše vođe lideri, premijeri i ministri to
izgleda nisu uočili jer niko, ama baš niko, od glagoljivog premijera Denisa Zvizdića, do uobraženog i narogušenog
člana Predsjedništva Bosne i Hercegovine Bakira Izetbegovića nisu to uočili.
Njihov problem je što se ulaguju i dodvoravaju velikim igračima i svjetski
liderima kako bi se sami građanima predstavili da su veliki, i iskamčili kakvu
donaciju, a ufaju se od malih i siromašnih prijatelja poput Bugarske.
Pa čak i prema paroli koju je napisao premijer Bojko Borisov
na Facebooku da je u „jedinstvu snaga“, mogla bi se obradovati SDA, jer je
ukrao njen izborni slogan. Kamo puste sreće da to uoče i da to iskoriste za
sebe. “Evropeizacija Balkana je neophodna da bi se spriječila balkanizacija
Evrope”, rekao je Borisov. Eto im još jedne prilike koji bi morali iskoristiti.
Ali neće. Jer će, nažalost, i dalje slijediti staru naviku i
pokušavati se predstavljati u prijateljskim zemljama gdje ih dočekuju uz puno teatralnosti od čega
nemamo nikakve fajde i koristi. To je puko udovoljavanje egu političara
što i jesu njihovi ideali zbog kojih su
se politički angažirali.
A tamo, mislim prvenstveno na islamski istok, nikome baš ne
„cvjetaju ruže“. Tamo njihova (islamska) braća stenje pod okrutnim režimima i
autokratskom pesnicom autokrata, prijatelja Bosne i Hercegovine.
Natječimo se u dobru!
Sudeći prema propagandnoj mašineriji kojom raspolaže režim,
ovdje primarno mislim na bošnjački faktor, unutarnja politička bitka će se biti
između Bakira Izetbegovića i Fahrudina Radončića, odnosno Nermina Nikšića. I to
će naravno biti negativna kampanja difamiranja i diskvalifikacije Radončića i
Nikšića kao opozicionih lidera kako se njima kao negativcima ne smije
prepustiti sudbina naroda i države u ruke, već „uzde“ naše sudbine moraju
ostati u rukama Izetbegovića. Već optužuju Radončića da šuruje sa Draganom
Čovićem, a Nikšića da je već napravio dogovor sa Miloradom Dodikom oko
zajedničke izborne kampanje. Tako da će kampanja bošnjačke temeljne stranke
biti na već izanđalim mantrama o uroti Srba i Hrvata protiv Bošnjaka. A zapravo
se radi o klasičnom sukobu koncepta u koji je upala Bosna i Hercegovina. Na
jednoj strani imamo dva agresivna secesionizma, čije su perjanice Čović i
Dodik, a na drugoj strani imamo pasivni izolacionizam čiji je kreator Bakir
Izetbegović, u čemu ga je, nažalost do sada podržavao i sam reis-ul-ulema Husein
ef. Kavazović. Svakako da su ovi koncepti opaki po Bosnu i Hercegovinu i ova
godina bi morala biti presudna u smislu mobilizacije građana kako bi oba
koncepta bila poražena i odstranjena, ukoliko želimo izbjeći novi sukob koji bi
imao formu građanskog bratoubilačkog rata.
Ukoliko bi Radončić i Nikšić bili svjesni ovoga, zapravo
ukoliko se slažu sa mojim procjenama, imaju šansu da inteligentno i hrabro
odgovore na providne zamke režimske propagandne mašinerije i usmjere svoju
energiju i političku snagu da bar sukladno svojim stranačkim kapacitetima
doprinesu porazu ovih opakih koncepata. To bi svakako prepoznali građani i
sigurno ne bi uskratili svoju podršku i pomoć.
Ono čega se bojim jeste da iracionalni politički motivi,
koji generalno „krase“ naše političare, mogu odvratiti od ovih političkih
ciljeva, a da im personalni obračuni
koji frustriraju naciju budu prioritet, posebno u izbornoj kampanji. Ovakvu
politiku stranačkih lidera narod prezire i mora odbaciti. Ona nije u duhu etike
bosanskih muslimana čiji je etički kredo uvijek bio da se u politici natječu u
dobru, kako im nalaže njihova Sveta knjiga. Stoga u (n)ovu godinu krećem s
vjerom da smo svjesni ovoga i da ćemo se opametiti!
(TBT)