INTERVIEW
Šta je sve o svom životu ispričao Oliver
Dragojević koji je potvrdio da je teško bolesta
FOTO: Dragojević (Igor Pavićević)
Splitom se proširila vijest
o teškom zdravstvenom stanju jednog od najpoznatijih hrvatskih muzičara –
OliveraDragojevića. U malom gradu poput Splita takve informacije se brzo šire,
a pjevača su na pretragama i kontrolama
viđali građani i obožavatelji kojima Dragojević nije skrivao da je bolestan.
“Da bolestan sam i upravo sam u procesu pretraga. Treba vidjeti kakvim metodama ću se liječiti,
pronađeno je tumorno tkivo”, rekao je sedamdesetogodišnji Oliver i dodao
da uzrok njegove bolesti nije pušenje cigareta nego starost.
Koliko je Split danas
za vas Picaferaj (prvi Oliverov hit iz 1967) a koliko ste se usljed te njegove evolucije iz Velog mista u Vavilon vratili
Veloj Luci iako je Split vaš rodni grad?
Split je meni bio
najbolji u varijanti kada je Splitski festival bio ukomponovan sa strancima.
Nije bila tolika gužva, industrija. Poznavao se mentalitet grada, puls ljudi
koji su došli. A sad je to postalo toliko internacionalno da se ne zna više ko
je ko i moraš bježati.
Da li ste se zato
vratili u Vela Luku?
Ne, vratio sam se u
Vela Luku jer su mi tamo korijeni. A rođen
sam zapravo u Splitu jer mi je mati prebačena iz Vela Luke u Split na porođaj.
Poslije toga smo se vratili ponovo na
ostrvo. Kasnije smo se preselili u Split jer je otac dobio posao kao lučki
pilot u kapetaniji.
Zatvorili ste na neki
način krug — otac vam je bio lučki kapetan a i vi ste sad sve više na moru, pa
i kao ribar?
Ribar naivac.
Ne dosadi vam more?
Nikako.
A ima li kod vas onoga
da Dalmatinci ne idu u vodu jer je kupanje za turiste?
Jeste, i ja se manje
kupam, više lovim ribu i odmaram se.
Da li ste dobili ime
po Dickensovom Oliveru Twistu?
Moja mama je poznavala
ljude koji su se bavili čitanjem i pisanjem, pa ih je pitala za savjet. Za pokojnog brata su rekli da se nazove Aljoša. Rekli su
— neka se zove Aljoša i to je za Istok i ako ostanu Rusi, a u slučaju da dođe
do sr…, daj drugome sinu zapadno ime, pa sam ja dobio — Oliver. Tako smo
imenovani u doba Hladnog rata.
Kad smo kod Zapada,
imamo vaš rani odlazak kao gastarbajtera u Njemačku
gdje ste svirali baš kao iBeatlesikoji su došli izLiverpoolau Hamburg.
To je bio najteži
period od osam do četiri sata bez slobodnog dana, i to četiri i po godine. Imao
sam 62 kilograma, a sada imam 83. Bio sam neuhranjen, lud i mlad. Svirao sam
Hammond klavijature. Skidao sam stvari sa RadioLluxembourgai raznih drugih top-lista i naučilo se mnogo toga.
Kako ste zamišljali
sebe u to vrijeme? Bilo je to vrijeme socijalizma, da li ste mogli tada biti dovoljno
ambiciozni i drski pa da kažete: “Bit ćuzvijezda”?
Ništa ja nisam
napravio da se to dogodi. Ja samhtiosamo
svirati u bendu i koliko traje da traje, ali se to pretvorilo u profesiju. Ušao
sam u bend i svirali smo u zgradi koja se zvala “Gusar”. Tamo smo
imali samo jedan mikrofon za pjevanje. I
rekli su mi kao najmlađem: “Ajde ti probaj.” I tako sam bio dežurni
za mikrofonom i to dežurstvo traje do danas.
Kad smo spomenuli Beatlese, da li ste nekada željeli
da se okušate u rock ‘n’ rollu?
Ne, nisam takav tip.Rockje jedan način života koji ja nisam mogao prihvatiti.
Pa ni rockerima niko ne brani da pecaju ribu?
Ha-ha-ha, da, niko im
ne brani, alirock ‘n’ rollje film koji
je meni bio neprihvatljiv. Više sam fank tip.
Poslije vašeg jesenjeg nastupa u Osijeku razmišljao sam o vašem
cjelokupnom imidžu i zaključio da ste uvijek
bili pomalo tajanstveni. Niste bili nikada na izvol'te. Imate distancu.
Trudim se da je sve u
svrhu muzike. Mene muzika toliko zaokupi da nemam vremena za propratne efekte.
Sve radim da bi muzika bila stoprocentna. Ponekad ima nekih komičnih situacija
pa radim gluposti na bini, ali sam inače dosta suzdržan.
Izbjegavali ste priče o politici. Rekli ste da biste se politički
angažovali samo u slučaju ako se pojavi naftna mrlja u Jadranu?
Da, samo bih se tada
politički angažovao jer mi diraju more. Nikada me nije interesovala politika
jer to je pokvaren posao i moraš biti tamo ili ovamo.
Izabrali ste da budete
izdvojeni od dnevne politike i političara, i to u rasponu od Tita do čuvenog
“ćaće” — Ive Sanadera?
Neke od tih ljudi znam
lično ali nije politika bila razlog tome što se znamo. Politika je profesija
pokvarena i vjerovatno mora takva biti.
Mene su svake godine zvali kad su birali vladu — zovu me zbog politike iako
dobro znaju da me ne treba zvati jer to ne volim.
Split je naravno i
Hajduk. Bili ste veliki prijatelj sa Juricom Jerkovićem?
I dalje sam s njim
veliki prijatelj. Imao je zdravstvenih problema ali se srećom izliječio. On je vjenčani kum
mog pokojnog brata.
Tad sam bio mali, ali
sjećam se “Hajdukovih bilih noći u
Beogradu”. Da li ste i vi pjevali?
Da, pjevao sam u hotelu “Jugoslavija” nekoliko puta. Pjevao sam sa grupom Delfini.
Prije neki dan sam išao nešto poYoutube-ui našao vaš stari TV show za TV Beograd u kojem glumite sa Oliverom Katarinom. Da li vam je to nerealno
sada?
Mene su tada stavili u
robnu kuću i maskirali me. Sve je to bilo u sklopu te emisije. Sve smo
napravili i prva gošća je bila Olivera Katarina. Dočepala se mikrofona i ne
pušta ga. Kažem njenom menadžeru Maksi Ćatoviću: “Šta misliš ti o
ovome?”, a on mi odgovori: “Probuši se kofa”, što je značilo da
je sve propalo.Cijeli show. Takav ego
nisamvidio. Jedna emisija je bila
snimljena i sve je propalo. Čitavshow.
Od Beograda do Splita
ima oko 800 kilometara i osam sati putovanja, ali nam to nije bilo dovoljno da
preslušamo kompilaciju vaših najvećih hitova.
Ko bi to mogao da
izdrži?
Izdržali smo, ali na
ovoj kompilaciji nema pjesama iz filmske muzike
kao što je “Zašto sve što je lijepo
ima kraj” iz “Nacionalne klase”, pjesme “A sad adio” iz serije “Vruć vjetar”; pa Bauerov “Boško Buha”, Šotrine
“Priče iz radionice”, i svuda je tu vaš glas. Kako gledate na taj
segment karijere?
Nisam čuo te pjesme sigurno četrdeset godina.
Znate li da su one
popularne kod nas i dalje? Stalno se repriziraju i taj film i serija, a kad je
nedavno bila promocija monografije o Draganu Nikoliću — Dado Topić je otpjevao uvodnu pjesmu iz
“Nacionalne klase”?
Da li je to tekst Marine
Tucaković? Nju sam gledao par puta u žiriju za neki TVshowu Srbiji.
Mislim da jeste,
opstala je ona.
Jedanput sam naletio na neku TV emisiju i u žiriju su bili Miroslav Ilić, Marina
Tucaković, Svetlana Veličković, Bora Čorba i Haris Džinović. Neki takmičar pjeva i završi. I pitaju Marinu Tucaković: “Kako je?”
Ona kaže: “Ja sam razumjela prve dvije riječi, ostalo
ništa”, a Miroslav Ilić se nadoveže: “Sve ćeš manje da razumiješ”.
Što se tiče tih hitova
i tih ljudi, bila je dobra saradnja sa Kornelijem Kovačem. Tada smo Bisera
Velentanlić, Dalibor Brun, Meri Cetinić i ja uradili jedan nastup u Beogradu i
jedan u Sarajevu i raspali smo se.
Imali ste ujaka u
Beogradu, dva najveća danas živa splitska glumca Milan Štrljić i Žarko Radić su
karijeru izgradili u Beogradu, u petak je krenula redovna avio-linija između
dva grada. Vaš veliki prijatelj Aljoša Vučković živi u Beogradu.
Aljošu sam pratio kao
amatera pjevača.
Kakav je bio?
Dobar.
Šta je danas Split? Da
li je to grad Miljenka Smoja, Borisa Dvornika, Olivera…?
Nema toga više. Ali
nijedan grad na svijetu nije danas ono što
je bio nekad.
Ključni hrvatski pisci
dolaze iz Splita, u ovom gradu imali smo Feral Tribune, a danas imamo Olivera
Frljića. Split od Olivera Dragojevića do Olivera Frljića?
Sve su to stvari koje
proizvedu jedan bunt jer je Split takav grad. A onda skoče svi pozvani i
nepozvani i tako uvijek dođe do problema.
Eto sa Frljićem je sad bilo problema u teatru i digao se kompletan kler.
Svašta.
4. maj je datum Titove
smrti, a pamtimo i onu čuvenu utakmicu na
Poljudu između Hajduka i Crvene zvezde kada igrači plaču pošto je saopštena vijest da je umro predsjednik
Tito. Da li ste vi bili na toj utakmici?
Nisam. Bio sam u Veloj
Luci.
Šta ste tada
pomislili?
Ništa. Umro je čovjek. Objavio je tu vijest
onaj voditelj na televiziji. I gotovo. To je to. Na stadionu se plakalo.
Zato što su to bili
popularni klubovi, pun stadion, svi su se razišli u tišini. Da nije bilo
prenosa, ne bi se ni to vidjelo. A sjećam se tih posljednjih
Titovih mjeseci u bolnici u Ljubljani.
Tanjug je javljao: “Stanje se užasno pogoršalo”, a sutradan su
govorili: “Stanje se popravlja”. Mi smo živjeli od raspoloženja: “E super mu je” ili
“Gotov je”. Toplo-hladno. I euforija i depresija. To je bilo takvo vrijeme.
Šta vas zanima iz
aktuelnog trenutka, ne mislim na muziku?
Veoma su blizu otkrića
izliječenja bolesti koštane srži. Znam
mnogo ljudi s tim problemom. To je jedna od stvari koja me je obradovala.
Također, gospodin Miroslav Radman,
naučnik, pokazao je da postoji spolni akt bakterija. To niko nikad nije snimio,
ali on jeste. To su mi zanimljive stvari i drago mi je što sam to saznao. Sa
druge strane, Zdenko Runjić, kompozitor čije su me pjesme proslavile, eto, preminuo je kada Split još nije imao
koronarno, stent odjeljenje. I to je
život.
Šta vas uznemirava u
današnjem svijetu?
Uznemirava me nepažnja
ljudi. Kad idu ulicom, ne vidi te. Ne preskaču te, nego idu do cilja ravno.
Mnogo se krade i niko ne strada. Obično se to prašta. Dugovi se praštaju. Puno
samoubistava. Pomalo je već čudna situacija.
Da li vas uznemiravaju
novine?
Malo ja to čitam. Ne
dozvoljavam da me izazivaju te vijesti.
Preskačem to. Naravno da me izazivaju, pa ih zato i izbjegavam.
Sada je sve svakom
dostupno. Neće proći dugo a ljudima će staviti čip i bit će potpuno kontrolisani. Bit će kao što bi Bebek rekao: “Uzalud vam trud svirači”, jer oni su svoje
napravili.
Farmacija pravi
gluposti, prodaju lijekove, skidaju norme
koje su bile standard. Ali njima je sad to prenisko, pa podižu nagore da moraš
kupovati sve lijekove.Displayje ispred glave, niko ne hoda više normalno, obrve su
spuštene. Ide se prema jednom kolapsu. Znam kad se ljeti vratim sa otoka, kad uđem u grad i pogledam u ljude i ta
lica, to više ne liči na ljude koje ja znam. Pojeo ih je ovaj tempo.
Budućnost je onda…?
Teško je reći šta će
donijeti budućnost, ali po mom mišljenju
sve se kotrlja ka minusu. Neko će reći za ove moje riječi: “Šta ovaj priča?”Ok, ne žalim se ja ni na šta. Ali žao mi je djece jer im je perspektiva loša. U Hrvatskoj mladi ljudi idu u
Irsku i Njemačku. Ovi sa otoka idu na
kruzere da rade.
Ovo nam je naša borba
dala.
Nije borba nego
lupeži.
Otišli su Arsen Dedić
i Zdenko Runjić, da li danas živimo u vrijeme
kada imamo izvanredne instrumentaliste kao Gelo, Hauser, ali ne više i autore
hitova? Gdje je budućnost muzike?
Dobit ćemo atonalnu
muziku i to je neminovnost. I onaj ko neće imati sluhabit ćeu prednosti. Ova regija, koja više gravitira Balkanu,tražit
ćesvoj stil koji je tužan — molski i ide na emociju.
To može trajati duže. Ostali će tražiti trend. Više niko ne pita za strofe nego
samo — daj mi refren odmah. Nemaju vremena. Pretvara se muzika u nešto što je
industrija, a malo je ljudi na ovom prostoru.
Da li vam je drago što
u ovom vremenu ne morate da počinjete karijeru pa da stavljate pjesme na Youtube?
Nema veze, ja bih se
sigurno bavio ovim. Ali mladima nije lako. Evo ima kod nas TV emisija “A
strana” i toliko dobrih pjevača i
svirača, ali za njih se nigdje ne čuje.
Nemaju ni pjesme.
Da li ste vi odoljeli društvenim mrežama, tehnologiji?
Imam mail, naravno i mobilni, ali ne vraćam SMS. Na kompjuteru samo
pogledam ako me nešto interesuje. Uglavnom se spasavam od toga. Boris Dvornik
mi je znao reći: “Ne mogu ja pjevati
jer mikrofon nema oči.” Kažem mu: “Ne gledaj u mikrofon nego u publiku
i vidjećeš puno očiju.” Prestali su
se ljudi dodirivati, kontaktirati. Ne znam kuda to vodi.
Ne znam šta je sreća?
Šta znači doznati sve? Nisu bez veze filozofe svrstali u genijalce čak zbog
samo jedne njihove rečenice. Danas je čovjek
koji mnogo govori a ništa ne kaže u trendu. On pola sata priča i ništa ne kaže.
To su oratori koji žive svoj život koji ne znači ništa nikome, a užasno su
popularni. Pravi ljudi s pravim vrijednostima,
šmekeri, njih nema danas mnogo na TV ekranu.
Da li su vas čuvene
naočare sputale da imate u ono vrijeme
status Čolića ili Miše Kovača?
Čola je glasovno jak.
Čola pjeva tako da mu je sve u ekspanziji.
Ja sam lagani tip. Nisam nikada bio preglasan i to je bila moja prednost. Meni
je sve što sam radio u životu bilo smireno. Imao sam 1978. turneju po Jugi i
sve one velike, džambo plakate koji su najavljivali koncerte sam poskidao.
Nisam ihželio. Nije mi se sviđala
agresivna kampanja nego da sve bude lagano. Imali smo turneju Kemal Monteno i
ja i krenuli smo od Đevđelije, a završili smo je u Mariboru gdje smo prodali samo pet karata.
Nije valjda te večeri
bilo skijanje na televiziji?
Ha-ha-ha, nije, nego
nisu nas znali. A sve je bilo puno u Srbiji, Hrvatskoj, Bosni, a Slovenija
nula. Rekao sam mu: “Kemo, pet ljudi.” Spustili smo se u publiku i
pitali ovo petoro ljudi šta hoće da im odsviramo. Da svako od njih naruči po
jednu pesmu. Na kraju smo im vratili pare.
Upravo idete u Moskvu,
a tokom karijere nastupali ste na najpoznatijim svjetskim pozornicama – u Carnegie Hallu,Royal Albert Hallu, Olimpiji. Da li je tu sličnost sa Rolling
Stonesima koji i u sedmoj deceniji sviraju na istim mjestima kao i vi?
Ne bih uopšte povlačio
paralelu. Ipak su oni svjetski poznata
imena. Ja dođem u te sale i hale i samo pokažem da se i ja bavim nečim što je
slično njihovom, i taj moj gušt je u tome što eto i ja koji dolazim iz jedne
male sredine nastupim u tim čuvenim svjetskim
prostorima kao oni. Da kažem sebi: “Bio sam tamo i dovoljno je.” Neke
stvari koje su za neke normalne, a zapravo su teško ostvarive.
Sa čuvenim naočarima
nalazite se na naslovnici knjige Split sa početnike. Da li se može očekivati da
se jednog dana kao zvijezda nađete na
etiketi vina poput Zvonka Bogdana?
Već sam ja na vinu. Na
makedonskom “Vrancu”. Pojavio sam se i u hipermarketima Lidl na nekim
proizvodima.
Vas vole i mlade
generacije rođene poslije raspada SFRJ ali
i oni jugonostalgičari, a na šta ste vi nostalgični?
Na dobru hranu. Kada
idem negdje u nepoznat restoran, obavezno
pitam od čega šta prave za ručak ili večeru. Danas nam svašta trpaju, kako u
život, tako i u tanjir.
(TBT, Nedeljnik)