Kad
su se odbranili od četničkih klanja srbočtenički komunisti i udbaši napravili
su pokolj, a potom i egzodus krajiških seljaka
Privođenja, ubojstva i mučenja obilježila su zauvijek 6. maj 1950. godine.
Bila je to najkrvavija pobuna bosanskih seljaka, Cazinska buna, koju ne smijemo
nikada zaboraviti. Na današnji dan, prije 65 godina, došlo je do oružane pobune
seljaka u tadašnjim srezovima Cazin, Velika Kladuša i Slunj. Seljaci su se
bunili protiv nepravednih i agresivnih metoda “narodne vlasti” prilikom
“otkupa” poljoprivrednih proizvoda i protiv raznoraznih fizičkih i psihičkih
maltretiranja odbornika “narodnih odbora” i predstavnika organa vlasti ..
Ustanici su napali nekoliko zemljoradničkih zadruga i razoružali
nekoliko policajaca, a na današnji dan, 1950/5/6. godine, oružano su napali
Veliku Kladušu i Cazin. U ustanku je sudjelovalo oko 720 osoba, ustanak je ugušen,
petnaestak učesnika je osuđeno na smrt strijeljanjem, na desetine ih je osuđeno
na kazne zatvora i društveno korisnog rada. 115 obitelji s oko 700 članova bilo
je osuđeno na “kolektivnu kaznu iseljenja”. Radilo se, dakle, o preseljenju na
područje općine Srbac, što je nezapamćen slučaj drugdje takve sankcije za
cijeli period komunističke vladavine u cijeloj Jugoslaviji. Naime, iako za to
nije postojao nikakav zakonski i pravni temelj niti je u postojećem
zakonodavstvu Republike Hrvatske uopće nekim propisom bila predviđena kaznena
kazna “kolektivnog preseljenja” cijelih obitelji, jer se takva norma nije mogla
iščitati ni u Zakonu o zaštiti države iz 1946. godine, ni u Kaznenom zakonu iz
1947. godine, ni u Zakonu o vrsti sankcija i kazni, nakon suđenja ovih 115
obitelji, većinom muslimana s ukupno 777 članova (uključujući i žene, djecu i
starce) je kolektivno iseljeno s područja cazinske i kladuške općine (gdje je
živjelo preko 90% muslimanskog stanovništva) na područje općine znakovitog
imena – Srbac (gdje je živjelo preko 90% pravoslavnog srpskog stanovništva).
Ova mjera kolektivnog iseljenja gdje su i maloljetna djeca bila
kažnjena za “grijehe” svojih očeva je inače bila jedino usporediva sa sličnim
“kaznenim akcijama” Staljina u SSSR-u uperenim protiv cijelih “nepoćudnih
naroda” (Čečena, krimskih Tatara, Kalmika, itd. ), koji su kolektivno
iseljavani iz svojih domova i preseljavani na druge lokacije, kojom prilikom su
neki narodi potpuno nestali, što sve ima elemente genocida. Postoje i dosta
jaki argumenti da je sama pobuna inicirana i poticana baš iz Beograda i da su
neke vođe pobune (pravoslavci i muslimani) prije samog otpočinjanja bune bile u
stalnom kontaktu s nekim članovima UDBA-e, oficirima JNA u vojarni u Bihaću, a
postoje jake indicije da je potporu otpočinjanju bune dao jedan od prvih ljudi
tadašnje KPJ-e, Milovan Đilas. Naime, bilo je to razdoblje nakon rezolucije
Infombiroa i sukoba Jugoslavije sa SSSR-m i Staljinom, a sam Đilas je par
godina poslije napustio KPJ i postao jedan od poznatijih komunističkih
disidenata. Izgleda da su u problematiku oko pobune bili upetljani i neki
bošnjački muslimanski partijski rukovodioci, poput Hakije Pozderca, koji se
nakon obračuna države s “pobunjenicima” seli zastalno u Beograd i rijetko nakon
toga posjećuje Krajinu.
Prema nekim dokumentima, organi UDBA-e su bili nekoliko dana prije
počinjanja bune preko svojih doušnika upoznati da je narod nezadovoljan i da se
sprema pobuna, ali izgleda da nekome u vrhu Partije i države nije bilo u
interesu da se išta spriječi, već naprotiv, da imaju razlog da poduzmu
represije prema muslimanskom stanovništvu tog dijela Krajine.
Naime, ovaj dio Krajine je jedan od rijetkih krajeva BiH u kome su
Bošnjaci muslimani iz II svjetskog rata izašli skoro nimalo oštećeni od četnika
i nihovih klanja. Tokom čitavog rata ovaj kraj je predvođen bošnjačkim junakom
Huska Miljković (rođen 1905. godine), koji je 1943. godine napustio partizane i
osnovao vlastitu vojsku tzv. “Huskina vojska”, a koja je radila na principu
“Muslimanske milicije” i u različitim vidovima surađivala s okupatorom i
ustašama, ali je sačuvala bošnjački narod toga kraja od četničkih pokolja.
Činjenica da su općine Cazin i Velika Kladuša bile jedine dvije
općine u BiH prije rata u kojima su Bošnjaci muslimani činili preko 90%
stanovništva, i to ratobornog i prkosnog stanovništva vijekovima sklonog
“posezanju za oružjem” u zaštiti svojih prava, sigurno nije bila irelavantna u
insceniranju i poticanju ovih dviju “pobuna” u samo 40-ak godina.
O Cazinskoj buni se skoro 50 godina uglavnom šutjelo. Tek 1991.
godine izašla je iz tiska knjiga Vere
Kržišnik –Bukić “Cazinska buna 1950″ , koja je detaljnije obradila ovo pitanje.
Djelomično su se poslije ovog zadnjeg rata ove teme dotakli i Mustafa Imamović
u svojoj “Historiji Bošnjaka” i Mirsad D. Abazović u knjizi “Kadrovski rat za
BiH”. U Cazinu i Kladuši veći dio dokumentacije vezane za Cazinsku bunu je
uništen, a prema izjavi arhivskog radnika Čede Zorića, navedenoj u knjizi Vere
Kržišnik – Bukić “Cazinska buna 1950″, dio dokumentacije je predat tvornici
«Ljepenka» u Cazinu kao sirovinska prerada i tako uništen. Jedan dio
dokumentacije o ovoj buni je završio u Beogradu (gdje je bila centrala UDBA-e i
komanda JNA), a sudbina te dokumentacije je nepoznata.
Bilo bi interesantno danas saznati što se dogodilo s onih 777
prognanika (uglavnom muslimana) koji su davne 1950. godine preseljeni u Srbac,
odnosno s njihovim potomcima, da li se netko od tih ljudi uspio vratiti poslije
u Krajinu, kako su oni preostali Bošnjaci muslimani prošli u Srpcu u ovome
posljednjem ratu, da li ima muslimana u Srpcu …
(The Bosnia Times/Cazin.net)