REPORTAŽA
Regrutacije, nestašice vode, struje, goriva… Svjedočenja
iz sirijske prijestonice bacaju pravo svjetlo na Asadov režim i njegovu borbu
da pronađe ljude neophodne za vođenje rata
FOTO: (Getty images)
Muhanad, koji ima 23 godine, kupuje namirnice na lokalnoj
pijaci u Damasku. Put između radnji je previše uzan, pa se on provlači biciklom.
Tamo ga presreće uniformirani vojnik i traži mu ličnu kartu.
Muhanad u neposrednoj blizini vidi red ljudi, nekoliko
policajaca i ulubljeni “Land Cruiser” u daljini koji će prinudne
regrute odvesti u kamp za obuku.
Regrutacija je u Siriji obavezna. Svi muškarci koji imaju
kvalifikacije moraju pristupit vojsci predsjednika Bašara al Asada. Regrutacije
u Damasku nisu novina, ali Muhanad prvi put vidi da se one vrše na pijaci.
“One su uvijek bile na određenim lokacijama u gradu”,
rekao je on. Svako ko je želio da ih izbegne, znao je gdje da ne ide.
“Ovde su mladi ljudi generalno vješti u izbegavanju svih kontrolnih tačaka
i uniformi.”
Nasrtanje na ljude na pijaci pokazalo se plodonosno za
sirijsku vladu. U redu muškaraca koje je Muhanad vidio, trojica su bila pogodna
za regrutaciju. Njih su poslali u “Land Cruiser” koji je čekao.
Jedan od njih, dvadesetogodišnjak, molio je ljude okolo da
jave njegovoj majci.
“Njih šalju na par mjeseci u kamp za obuku, a onda ih
šalju u borbu. Tako nespremni i loše opremljeni oni su bukvalno topovsko
meso”, kaže Muhanad.
Muhanad je odložio vojsku zbog studija grafičkog dizajna na
lokalnom univerzitetu. On smatra da su oni kojima najviše prijeti regrutacija
previše siromašni da pobjegnu ili da plate odlaganje.
Neki izvještaji navode da vlast planira regrutirat čak
500.000 muškaraca.
“Već su ispraznili grad od muškaraca”, kaže
Muhanad. “Ne vjerujem da ih je toliko uopšte ostalo da bi mogli da ih
odvedu.”
FOTO: (Reuters)
I bez režimske prinudne regrutacije, život civila u Damasku
je težak.
Muhanad kaže da oni koji zavise od gradske vode imaju je
samo dva ili tri dana nedjeljno. A i kada je ima, ona je zagađena dizelom. I
struje ima samo sat ili dva dnevno. Sretniji imaju akumulatore koji rade dok ne
nestane goriva.
A i goriva takođe manjka jer je većina benzinskih stanica u
Damasku zatvorena, a na onima koje rade kolone se prostiru kilometrima. Ljudi
po nekoliko dana provedu u svojim automobilima u nadi da će uspjeti napuniti
rezervoar. Usljed svih nestašica, cijene hrane su nevjerovatno skočile.
Hejdar, 52-godišnji ljekar, potvrdio je neke od Muhanadovih
tvrdnji. On kaže da nestašice utiču i na ljekare svih oblasti i ističe da je
nekada Sirija izvozila lijekove i sanitetski materijal, a sada oni sve uvoze po
znatno većim cijenama. Mnogi ne mogu priuštiti ni liječenje od uobičajenih
oboljenja.
“Inflacija je obogaljila ljude”, kaže on.
“Vlada pokriva mali dijelić, ali većina dijabetičara, na primjer,
primorana je birati između insulina i hrane. A cijena magnetne rezonance je
veća od onoga što prosječan čovjek zaradi za dva mjeseca.”
Hejdar često ide u kuće svojih pacijenata da ih tamo liječi.
On kaže da su one većinom pretvorene u hotele i apartmane za strance, uglavnom
Irance, Libance, iračke vojnike i njihove porodice, dok su sirijski civili
izbačeni na ulicu.
Dok je u Siriju koju drže pobunjenici novinarima nemoguće da
sigurno uđu, Asadova vlada je smanjila ograničenja za strane novinare. Ali izvještaji
o ovim problemima ne stižu do ljudi jer, kako Muhanad tvdi, novinari ne mogu
ništa od ovoga vidjeti zato što su samo pioni koji sve informacije dobijaju od
vlasti, od trenutka kada u zemlju uđu pa sve dok ne odu.
(TBT, Al Araby, Newsweek.rs)
