Piše: David Hearst, thebosniatimes.ba
Prošla je godina otkako je pao sirijski lider Bašar al-Asad. Mnogi strani akteri u Siriji prisustvovali su Dohanskom forumu dok su Alep, Homs, Hama i Damask padali poput kuće od karata pred napredujućim pobunjeničkim snagama.
Gledao sam Sergeja Lavrova, ruskog ministra vanjskih poslova, kako prati vijesti na televizijskom ekranu. Čak ni poker lice najduže služećeg ministra vanjskih poslova na svijetu nije moglo sakriti ono što je mislio. Njegovo lice je palo poput kamena.
Pred novinarima Lavrov je bio ogorčen zbog pitanja o vijestima i zahtjevao je da umjesto toga govori o Ukrajini.
Čim je Abu Mohammad al-Jolani skinuo svoju uniformu i postao Ahmed al-Šaraa, privremeni sirijski predsjednik je počeo zagovarati mir.
Svestan činjenice da je svoj nom de guerre modelirao po historiji svog oca kao izbeglice sa okupiranih Golanskih visoravni – a činjenice je da je kao borac jednom rekao: „Nećemo se zaustvaiti u Damasku, Jerusalem nas čeka“ – Šaraa se posebno potrudio da signalizira da njegova administracija neće predstavljati prijetnju Izraelu.
Novi guverner Damaska, Maher Marvan, otišao je korak dalje u intervjuu za američkog javnog emitenta NPR.
„Nemamo straha prema Izraelu, i naš problem nije sa Izraelom“, rekao je. „I ne želimo se mješati u ništa što će ugroziti sigurnost Izraela ili sigurnost bilo koje druge zemlje… Želimo mir, i ne možemo biti protivnik Izraela kao ni bilo koga drugog.“
Ove izjave su dane u vrijeme vrhunca genocida u Gazi, i one su razočarale Palestince, koji su očekivali da će ih Sirija podržati.
Ali novi režim je odražavao iskreno iscrpljenje naroda koji je prošao kroz najkrvaviji građanski rat u regiji poslednjih 14 godina.
Promjena raspoloženja
Godinu dana kasnije, raspoloženje sirijskog naroda se dramatično promjenilo.
Na nedavnom vojnom paradi na kojoj je prisustvovao Šaraa, trupe su skandirale: „Gaza, Gaza, Gaza, naš slogan, noć i dan, bombardiranje i ruševine. Dolazimo po vas, neprijatelji, dolazimo, dolazimo po vas…“
Ubrzo nakon toga, izraelski ministar vlade je nagovjestio mogući rat sa Sirijom.
Prehodnih dana prepad u svanuće na selo južno od Damaska gotovo se pretvorio u vojnu katastrofu. Krajem novembra, izraelski helikopteri i artiljerija su napali Beit Džin, 50km jugozapadno od Damaska, dok su vojnici upali u kuće i zarobili trojicu seljana, prema lokalnim medijima.
Zatim je izbila pucnjava, jer se celo selo pridružilo naporu da odbije izraelske osvajače. Borbeni avioni su raspoređeni dok su Izraelci bili okruženi. Do trenutka kada su se povukli, 13 Sirijaca je ubijeno i 25 drugih povrijeđeno, dok je šest izraelskih vojnika ranjeno, od kojih trojica teško.
Šta se dogodilo u toku godine da promjeni raspoloženje u Siriji?
Izrael je imao izbor kada je Šaraa došao na vlast: mogao je da prihvati promjenu režima i stekne novog saveznika u Siriji, posebno da je ponudio pomoć Šarai u Washingtonu.
Izraelski premijer Benjamin Netanyahu je prethodno olakšao Mohamedu bin Salmanu put do Bijele kuće, omogućivši mu da preuzme mantiju saudijskog princa prestolonasljednika od svog iskusnijeg bratića. Ista strategija je mogla biti primjenjena sa Šaraom u Siriji.
Umjesto toga, Izrael je pokrenuo masovno bombardiranje, koje je za nekoliko dana uništilo sirijsku ratnu avijaciju, potopilo njegovu flotu i poravnalo njegove radare protivvazračne odbrane. Ubrzo nakon toga, izraelske snage su započele kopnenu invaziju južne Sirije; njihov prvi cilj je bio da zauzmu planinu Hermon, ali se kasnije proširio na zauzimanje kontrole nad područjem većim od Gaze.
Slabljenje Sirije
Izraelski ministar odbrane Izrael Katz je odbranio invaziju kao „neophodnu za zaštitu Golana i galilejskih zajednica od prijetnji“, citirajući napad Hamasa 7. oktobra 2023. kao glavni pokretač. Ali takvi razlozi su samo za javnu upotrebu. Izrael odavno ima planove da trajno oslabi Siriju dijeleći je na entitete, pretvarajući zemlju u verziju Libije.
Kako sam izvještavao u vrijeme pada Asada prošlog decembra, brzina sa kojom je njegov režim pao iznenadila je i prijatelje i neprijatelje.
To je osujetilo planove Tel Aviva da uspostavi vojne i strateške veze sa Kurdima na sjeveru i Druzima na jugu, ostavivši Asada trajno oslabljenog i pod emiratijskom kontrolom.
Ovo bi poslužilo za četiri cilja: da presječe linija snabdjevanja iranskog oružja Hezbolahu, da trajno oslabi Siriju, da isključi Tursku iz sjeverne Sirije i da uspostavi zračni koridor iznad južne Sirije i sjevernog Iraka, kroz koji bi Izrael redovno bombardirao Iran.
Plan je nagovjestio izraelski ministar spoljnih poslova Gideon Saar mjesec dana prije pada Asada, kada je rekao da Izrael mora da se obrati Kurdima i Druzima u Siriji i Libanu, pozivajući se na „političke i sigurnosne aspekte“ koji moraju biti razmatrani.
„Moramo gledati razvoj u ovom kontekstu i razumjeti da u regiji gdje ćemo uvijek biti manjina, možemo imati prirodne saveze sa drugim manjinama“, rekao je Saar.
Igranje na kartu Druza bio je način da se sakrije izraelski pritisak za regionalnu hegemoniju. Sami Druzi nisu inicijalno tražili izraelsku okupaciju. Nakon samo nekolikonedjelja od kada je Sharaa došaona vlast, druzki lider šejh Hikmat al-Hidžri je rekao Middle East Eye: „Izraelska invazija me brine i osuđujem je.“
Vjerski lider je rekao da su kontakti između sirijske druzke zajednice i novih vlasti u Damasku bili pozitivni, ali je dodao: „Čekamo rezultate od nove vlade, ne samo pozitivne riječi.“
Međutim, ovog ljeta, nakon sektaških sukoba između druzkih i beduinskih boraca koji su ubili više od 500 ljudi i natjerali vladine snage da se povuku, Hidžri je uradio preokret. On je gurao otvoreno separatističku agendu, nazivajući Svejdu njenim hebrejskim imenom „Planina Bašan“ i pozivajući na intervenciju Ujedinjenih nacija i Arapske lige.
Udar u zid
Izraelska okupacija južne Sirije i njeni bombardiranja – bombardirali su Siriju više od 600 puta od kada je Šaraa došao na vlast – suočeni su sa potpunom neaktivnošću i iz Damaska i iz Ankare, čija je vojna obavještajna služba pomogla pobunjeničkim snagama da zauzmu Alep.
Epicentar dvoboja između Turske i Izraela o tome koji susjed treba da dominira sirijskim zračnim prostorom bili su dvije lokacije sjeverno od Damaska: zračna baza T4 i vojni aerodrom Palmyra, koje je Izrael opetovano bombardirao da spriječi Ankaru da instalira napredne sisteme protivzračne odbrane.
U aprilu, Turska je napravila poteze da preuzme T4 kao dio paketa o odbrani sa Damaskom. Ali ništa se nije dogodilo, i Ankara je umjesto toga odlučila započeti razgovore o dekonfliktu sa Tel Avivom, što je također naišlo na tvrd zid. Pakt o odbrani se ispostavio kao malo više od sporazuma o obuci sirijskih trupa.
Bilo je niza posjeta visokih turskih zvaničnika sirijskoj prijestonici, i Ankara trenutno pregovara o raspoređivanju trupa u savjetodavnoj ulozi. Ali tursko lajanje na izraelsko neprovocirano vojno preuzimanje Svejde je dosledno glasnije od njenog ujeda.
Kancelarija tužilaštva u Istanbulu izdala je 37 naredbi za hapšenje za izraelske zvaničnike – uključujući Netanyahua, Katza, ministra nacionalne sigurnosti Itamara Ben Gvira i druge – za genocid i zločine protiv čovječnosti u Gazi. Ali turska vojna postava karakterizirana je ekstremnom opreznosti, omogućavajući Izraelu da popuni vakuum i diktira uvjete mira nakon toga.
Turska, vojna sila koja je jednom oborila ruski borbeni avion iznad sjeverne Sirije, nije sama u oklijevanju da se suoči silom sa silom.
Prvi Šaraov odgovor na izraelsku prijetnju bio je da se okrene Saudijskoj Arabiji. Mohamed bin Salman je odgovorio, navodno rekavši Šarai da je kraljevstvo jednom izgubilo Siriju i da to neće ponoviti.
Mohamed bin Salman je predstavio Šaraa američkom predsjedniku Donaldu Trampu, sastanak koji je otvorio put za dolazak u Bijelu kuću i ukidanje sankcija “Cezara”, omogućavajući stranom kapitalu da ponovo dotiče u Damask.
Testirani odnosi
Trumpove ideje o Siriji i one njegovog izaslanika Thoma Baracka bile su čvrsto pro-Šaraa. Sam Trump se jako zalagao za ukidanje sankcija “Cezara”, rekavši da sirijska vlada radi naporno „da izgradi stvarnu i prosperitetnu državu“.
Ovog vikenda, Trumpova podrška Šarai došla je pod vrhunski test kada su dvojica američkih vojnika i civilni prevodilac ubijeni u napadu Islamske države (ISIL) u centralnoj Siriji. Ali Trump se nije obratio jednom borcu Al-Qaide Šarai. Umjesto toga, on je priznao ljutnju sirijskog lidera zbog pucnjave i činjenicu da Damask nije kontrolirao područje gdje se to dogodilo.
Trump se zakleo na oštar odgovor – ali protiv ISIL-a, a ne, kako je lahko moglo biti, protiv Damaska.
Neopterećen na vojnom frontu, Izrael se osjeća sve frustriranijim od Trumpa na diplomatskom frontu. Jasna indikacija izraelskog vojnog razmišljanja pružena je nedavno od strane potpukovnika Amita Jagura, koji je napisao u Maarivu da Barak nije pouzdan jer je previše pod utjecajem zemlje u kojoj trenutno živi, Turskoj.
Jagur je rekao da je Sirija „nije historijska država“ već „zbirka sekti okupljena da služi potrebama francuskog mandata“. U praksi, rekao je, Šaraa je gradonačelnik Damaska i njegovih predgrađa.
Jagur je također rekao da Izrael ima četiri centralna interesa: da osigura da Sirija prestane da djeluje kao proksi za Tursku, da spreči Šaraove „džihadističke milicije“ da stignu do izraelske granice, da spriječi još jedan masakr druške zajednice i da zaustavi transformaciju Sirije „u islamsku državu konstituiranu šerijatskim pravom“.
‘Beskonačni’ ratovi
Šaraa je pojačao retoriku. Na ovogodišnjem Dohanskom forumu, privremeni predsjednik je rekao da Izrael izvozi krize u zemlje oko regiona da skrene pažnju sa svojih užasnih masakra u Gazi. Ali on se još uvijek oslanja na Trumpa da posreduje u izraelskom povlačenju.
Netanyahu se sam zakleo da se neće povući iz južne Sirije, i otišao je korak dalje u govoru na Samitu New York Times DealBook, gdje je opisao ratove koje je pokrenuo kao „beskonačne“.
„Dobio sam ovaj rat, ali on je beskonačan. Kao, znate, ako imate rak i odstranite ga, znate, on se može vratiti. Sa određenim tipovima raka, ali ako ga ne odstranite, umirete“, rekao je Netanyahu.
Ovo je otkrivajuća – ali da kažem najmanje, nesretna – metafora koju je Netanyahu koristio.
Kako će vam svaki doktor reći, rak se može ponoviti jer se kancerogene ćelije jačaju i postaju otpornije na liječenje, a pacijent slabi. Na kraju, liječenje korišteno za borbu protiv raka može na kraju ubiti pacijenta.
U ovoj analogiji, Netanyahu priznaje da Izrael nikada neće pobjediti u ovom sukobu; na kraju će mu podleći.
Vjerujući da su pobjedili Hezbolah, Iran i sada Hamas; u svom otvorenom kršenju sporazuma o primirju koje su potpisali; i dominirajući južnim Libanom i južnom Sirijom, izraelske vojne snage su očigledno na tački prevelikog rastezanja – posebno ako svi ovi frontovi budu trajno aktivni.
Sirija bi još uvijek mogla biti prekretnica izraelskih sve agresivnijih vojnih ambicija. Netanyahuova proročanstvo bi se moglo postati obistiniti; ali kad se to desi situacija će biti izvan njegove kontrole.
(TBT), MEE)
