Piše: Refik Hodžić, thebosniatimes.ba
Vijesti iz Milana, gdje tužioci istražuju optužbe da su bogati turisti plaćali da ubijaju civile za sport u sarajevskom proslavljenom „Sniper Alleyju“ tokom rata u Bosni 1990-ih, šokiraju samo strance.
Sadašnje optužbe su jednako groteskne koliko su i bolno poznate Bosancima: pristup organiziran preko posrednika, plaćanja utvrđena po meti, djeca koštaju više za ubiti.
Ova priča je izvještavana i dokumentirana od strane lokalnih i regionalnih medija još davne 1995. godine, a nedavno u knjizi bosanskog pisca Harisa Imamovića Vedran i vatrogasci i dokumentarnom filmu Mirana Zupančića iz 2022. Sarajevo Safari.
Ono što je duboko uznemirujuće za Bosanca poput mene nije samo užas ovih izvještaja, već uvjeti koji su takvo nasilje učinili mogućim.
Iza jezivih optužbi za „turizam“ stoji dublja patologija: sistematska dehumanizacija bošnjačkih muslimana 1990-ih, koja se danas ponavlja u modernoj predstavi stranaca koji se udružuju s izraelskom vojskom da ubijaju palestinske civile u Gazi bez posljedica.
Dehumanizacija je proces kojim se populaciji oduzima ljudskost i pretvara u masu, prijetnju, apstrakciju – umjesto zbiru života s agencijom i dostojanstvom.
Učenjaci masovnog nasilja dugo su primjećivali da prije fizičkog uništenja dolazi simboličko uništenje: erozija empatije, uklanjanje moralnih ograničenja. Kada je populacija isključena iz moralne zajednice „onih koji su važni“, ubijanje postaje moguće – čak obično ili rekreativno.
Moralna praznina
Tijekom ranih 1990-ih, bošnjački muslimani su prvo lingvistički i politički prognani iz čovječnosti. Zvali su ih (prvenstveno Srbi, ali i desničarski islamofobi na Zapadu) „Turskim“, „ekstremistima“ i „islamskim fundamentalistima“ – nositeljima stranog projekta koji je morao biti ugašen.
U ovoj moralnoj praznini, ideja stranih „turista snajperista“ postala je zamisliva. Kada žrtve više nisu bile ljudske u očima svojih ubojica, njihovo patnje moglo je postati predstava.
Danas vidimo sličan proces u diskursu koji okružuje Palestince. Decenije dehumanizirajućeg jezika, učvršćene nakon napada Hamasa 7. oktobra 2023. – kada su Palestinci označeni kao „teroristi“, „ljudske životinje“ i „varvari“ – pretvorile su civile u mete, a mete u apstrakcije.
Kada su cijele zajednice prikazane kao podljudske, njihove smrti postaju ne moralna kriza, već strategija; njihovo patnja ne tragedija, već nužnost. Klanje u Gazi – uključujući ubijanje desetina hiljada djece i dehumanizaciju njezinih ljudi – nisu povijesne slučajnosti; one su ishodi dugog procesa ideološkog uvježbavanja.
Istraga u Milanu o „turizmu snajperista“ nije samo o prošlosti Bosne. Ona je upozorenje o našem sadašnjem vremenu.
Postoji obilje dokaza o dvojnim državljaninima koji se prijavljuju kao izraelski snajperisti i ubijaju palestinske civile. Istraga Guardiana i nekoliko drugih medijskih kuća dokumentirala je američke i europske članove „duhovne“ jedinice snajperista koji su se hvalili ubijanjem više od 100 Palestinaca.
Prema izvještaju u New Arabu, procjenjuje se da je do 20.000 Amerikanaca putovalo u Izrael da služe kao „usamljeni vojnici“. Pišući u Guardianu, jedan komentator je primijetio: „Suočeni smo s realnošću u kojoj desetine hiljada Amerikanaca aktivno sudjeluje u ratnim zločinima.“
Iako se okolnosti u Bosni i Gazi duboko razlikuju, obje se oslanjaju na isti preduslov: dehumanizaciju žrtava. U Sarajevu, mete su bili bošnjački muslimanski civili koji prelaze ulicu. U Gazi, bili su palestinska djeca, novinari, liječnici. U oba slučaja, njihova ljudskost je unaprijed izbrisana.
Dehumanizacija pretvara ubojstvo u aktivnost, zvjerstvo u sudjelovanje. Ona omogućuje ljudima da prijeđu nepojmljivi prag od promatrača do počinitelja.
Godine propagande
Istraživanja o dvojnim državljaninima koji se prijavljuju u izraelsku vojsku identificiraju tri dominantne motivacije: ideologiju, mobilnost i pripadnost. Neki se prijavljuju iz uvjerenja, da brane ono što percipiraju kao svoju predaju otadžbinu. Drugi to čine kao dio migracijskih putanja ili u potrazi za identitetom.
Ono što ih sve povezuje je moralno dopuštenje. Ubijanje u stranoj zemlji zahtijeva ne samo političko opravdanje, već duboku psihološku restrukturaciju: uvjerenje da je osoba na drugom kraju puške manje ljudska, manje vrijedna života.
Za Bosnu i Hercegovinu, istraga u Milanu nudi priliku da se suoči ne samo s navodnom kriminalnošću pojedinaca, već i s moralnom korozijom koja je mogla dozvoliti da se takva praksa pojavi.
To je podsjetnik da odgovornost mora dosegnuti izvan sudova i arhiva, i ući u ideološko i kulturno tlo iz kojeg zvjerstva rastu. Navodni „safari snajperista“ nije bio anomalija; bio je kulminacija godina propagande koja je prikazivala bošnjačke muslimane kao manje od ljudi.
Za Palestinu, implikacije su još neposrednije. Nastavak uništenja Gaze omogućen je nemilosrdnom kampanjom dehumanizacije – političkom, digitalnom i u glavnim medijima – koja čini Palestince nevidljivima i nedostojnim empatije. Zapadno izvještavanje rutinski anonimira njihove smrti, smanjujući obitelji na brojeve i bombardovanja na „operacije“. Kada je ljudskost porećena, nasilje cvjeta s nekažnjenošću.
Ako postoji jedna lekcija iz navodnih „safaria snajperista“ u Sarajevu i stranih snajperista u Gazi, ona je da dehumanizacija nije samo ideološki alat – ona je globalna zaraza. Prekidanje ovog ciklusa zahtijeva više od bijesa. Zahtijeva predanost jeziku, naraciji i pravdi.
Moramo se suočiti sa riječima koje brišu ljudskost. Svaki put kada političari ili komentatori opisuju cijele populacije kao „prijetnje“, „najeđe“ ili „ljudski štitovi“, oni približavaju svijetu zločine protiv čovječnosti.
Članovi medija moraju povratiti hrabrost da humaniziraju žrtve; da inzistiraju na imenima, pričama i licima, čak i kada je to geopolitički komplicirano. A odgovornost mora ići izvan bojišta: moramo privesti odgovornosti ne samo one koji povlače okidač, već i one koji izrađuju priče koje povlačenje moguće čine.
Jer prva žrtva svakog genocida nije tijelo. To je ljudskost žrtve, ubijena u mašti dugo prije nego što je ubijena u tijelu.
(TBT, MEE)
