GEOPOLITIKA
Kako bi znali da li bi povlačenje američke vojske iz
Persijskog zaliva bilo isplativo, moramo znati koliko njeno prisustvo košta
FOTO: (AP)
Američki predsjednik Jimmy Carter definisao je 1980. godine američku
politiku “zaštite slobodnog prolaza bliskoistočne nafte” i obavezao
SAD da odbije “svaki pokušaj spoljne sile da uspostavi kontrolu nad
Persijskim zalivom”.
Carterovi nasljednici u Bijeloj kući održali su njegovo
obećanje, ne samo jačanjem američkih vojnih sposobnosti u regionu, već i
učeščem u brojnim konfliktima. Iako su interesi Washingtona u Persijskom zalivu
daleko širi od proste trgovine naftom, činjenica je da je “crno
zlato” srža američkog odnosa prema čitavom Bliskom istoku.
Ipak, svijet se drastično promijenio od vremena Jimmyja
Cartera. Od pada SSSR-a, glavna bezbjednosna prijetnja po protok nafte je
nestala i tamo gdje su nekada u fokusu bili nacionalna bezbjednost i
prosperitet, danas je ostao samo prosperitet.
To duboko utiče na američku politiku. Prije svega nedostatak
imperativa nacionalne bezbjednosti, otežava američkoj vojsci da kod kuće
opravda prisustvo trupa na Bliskom istoku i smrti američkih vojnika zarad čisto
ekonomskog pitanja. Istovremeno, kako samo finansijski faktori drže američke
trupe na terenu, mnogo je lakše izračunati rashode i profite ovakve politike.
Dakle, pitanje glasi: Da li je nafta iz Persijskog zaliva i
dalje vrijedna američke vojske?
Odgovor na ovo pitanje, zahtijeva otvaranje i rješavanje još
četiri pitanja: Koliko je vjerovatan prekid protoka nafte sa Bliskog istoka;
koliko bi prekid protoka nanio štete američkoj ekonomiji; koliko SAD trenutno
troše na vojsku koja osigurava protok; da li postoje nevojne alternative
zaštite ovog protoka i koja je njihova cijena?
Odgovori na ova pitanja, pokazuju da cijena obezbjeđivanja
protoka nafte kroz Persijski zaliv košta u najmanju ruku isto koliko bi koštao
i prekid istog.
FOTO: (Reuters)
Prijetnje po zalivsku naftu
Uvriježena zabluda je da najbolji način za SAD da izbjegne
ranjivost na zaustavljanje protoka nafte iz Zaliva, predstavlja zaokret ka
domaćoj proizvodnji i manja zavisnost od uvoza. Ovaj argument ignoriše način na
koji tržište nafte funkcioniše. Naime, nafta se na globalno tržištu prodaje po
jedinstvenoj cijeni, sa kojom je ekonomija SAD u neraskidivoj vezu. Ta cijena
zavisi od ukupne količine nafte na tržištu. Drugim riječima, nije bitno odakle
nafta dolazi, već koliko je nafte ukupno na lageru i kolika je potražnja.
Tako da, iako bi SAD potpuno obustavila uvoz zalivske nafte,
prekid protoka bi uticao na cene, pa samim tim i na SAD.
S druge strane, ukoliko Sjedinjene Države povuku vojsku iz
zaliva, mogućnost prekida protoka je veoma mala. Ni jedna regionalna sila nije
dovoljno jaka da uspostavi hegemoniju nad regionom i uspostavi kontrolu nad
proizvodnjom i prometom “crnog zlata”.
Šansa da Iran zatvori Ormuski prolaz, kroz koji dnevno prođe
17 miliona barela nafte, odnosno oko 20 odsto globalne proizvodnje, takođe
gotovo da ne postoji, naročito ne od kada su ukinute sankcije koje su
decenijama sakatile ekonomiju zemlje.
Jedina mogućnost zaustavljanja protoka je da neki od velikih
proizvođača iz regiona poklekne predu unutrašnjim nemirima. Saudijska Arabija,
koja proizvodi oko 10 odsto svjetske nafte, predstavljala bi najgori scenario,
međutim, za sada situacija u pustinjskom kraljevstvu djeluje bezbjedno.
Ukratko, ako SAD odluči da povuče vojsku, šansa za prekid
protoka bi se povećala samo neznatno. Ali koliko bi takav prekid zaista koštao?
FOTO: (Reuters)
Cijena prekida
Prognoze eksperata variraju, ali trenutno najbolja procjena
navodi kako bi redukcija od jedan odsto u ponudi izazvala skok cijena od oko 10
odsto, dok bi obustava izvoza iz Saudijske Arabije udvostručila globalnu cijenu.
Takva drastična situacija umanjila bi američki BDP za oko tri odsto, odnosno za
oko 550 milijardi dolara.
Ipak, prava cijena bi bila značajno manja jer bi Washington
povukao dio od oko 700 miliona barela koliko trenutno čuva u takozvanoj
“Strateškoj rezervi petroleuma” (SPR). Puštanjem ove nafte na
tržište, SAD bi stabilizovale cijene i umanjile pritisak na ekonomiju.
Osim toga, Međunarodna energetska agencija (IEA),
napravljena upravo za kolektivne odgovore na prekide protoka nafte, raspolaže
trenutno sa oko četiri milijarde barela koji bi bili i više nego dovoljni da nadomjeste
potencijalno zatvaranje Ormuskog prolaza na čak osam mjeseci.
To znači da čak i u slučaju drastičnog prekida protoka,
koordinisan međunarodni odgovor bi nadomjestio veći dio dnevnih gubitaka.
Cijena povlačenja
Kako bi znali da li bi povlačenje američke vojske iz zaliva
bilo isplativo, moramo znati koliko njeno prisustvo košta.
S obzirom na američku vojno-stratešku politiku, koja je
formirana oko ideje da SAD u svakom trenutku moraju biti spremne za rat na dva
fronta, jedna od dve udarne sile koje bi odgovorile na takvu prijetnju,
stacionirana je upravo u Zalivu.
Prema procjenama eksperata, ukoliko bi se SAD
preorijentisale na politiku “jednog fronta”, uštedjele bi oko 75
milijardi dolara godišnje, što je oko 15 odsto ukupnog odbrambenog budžeta.
Ipak, cijena prisustva u zalivu daleko je veća, prije svega
jer je Washington učestvovao u nekoliko izrazito skupih ratova. Imajući to u
vidu, može se reći da bi povlačenje vojske iz Zaliva donijelo veliku uštedu ne
samo u novcu, već i u ljudskim životima.
Bolja opcija
Na kraju, postoje li neke alternative osim oslanjanja na
vojnu moć kako bi Zaliv ostao bezbjedan? SAD bi mogle da pokušaju čitavim nizom
neagresivnih opcija koje bi smanjile potražnju i povećale ponudu.
Sa strane ponude, SAD mogu nadomjestiti prekid protoka
povećanjem kapaciteta SPR; sa strane potražnje, glavno je umanjiti količinu
nafte koju američka ekonomija utroši.
Povećanjem poreza na benzin smanjio bi se broj vozača, dok
bi promocijom vozila na struju, prirodni gas i nefosilna goriva, Washington
mogao ne samo da smanji potrošnju, već da poboljša kvalitet životne sredine i
novac iskoristi na subvencionisanje istraživanje efikasnijih i čistijih
energetskih izvora.
Prema procjenama eksperata, ukoliko bi SAD uložile između
100 i 200 milijardi dolara na ovakve napore, do 2035. godine potrošnja bi bila
prepolovljena.
Početak kraja
Argumenti za povlačenje vojske SAD iz Zaliva su, prema svemu
navedenom, daleko veći nego što to “konvencionalna mudrost” često
priznaje. U smislu nacionalne bezbjednosti, zaustavljanje protoka zalivske
nafte više ne predstavlja bezbjednosnu prijetnju po SAD, a ekonomski govoreći,
šteta bi bila vrlo lako amortizovana.
Sigurno je da SAD ne može da se povuče iz Persijskog zaliva
prostim potpisom dokumenta, međutim, koraci koje je neophodno preduzeti da bi
se u doglednom periodu vojska povukla, mogu i treba da budu načinjeni sada.
Prominentni američki političari već decenijama odbijaju da
otvore pitanje vojne zaštite zalivske nafte, iako su temelji na kojima je ova
podrška ustanovljena već trošni. Posljedice držanja pri ovakvoj politici mogu
biti ozbiljne i izazvati još jednu nepotrebnu borbu u već razorenom regionu.
(TBT, FA, Newsweek.rs)
