GEOPOLITIKA
Prijetnje Kini i Rusiji postigle su ono što je inače bilo
nemoguće: nekadašnje partnere s početka Hladnog rata, koji su tokom ove ere
postali suparnici, načinile su iznova prijateljima, čak saveznicima
FOTO: Kissinger, Zhou Enlai, ZedOng (Wikipedia/Oliver
Atkins)
Možda je najveći dokaz o oholosti super-jastrebova američke
politike, kako neokonzervativnih tako i liberalnih intervencionista, njihova
spremnost, čak odlučnost, da stvore više neprijatelja istovremeno. Otuda stalno
ponavljanje fraze da je svijet opasan i da vojna potrošnja mora iznova i iznova
da se povećava.
Sjedinjene Američke Države, za sada su praktično same, jer
iako predvode NATO, one ne mogu da se oslone na svoje saveznike koji se stalno
prenemažu tražeći američku zaštitu. Istovremeno, SAD mora da se nadmeće sa
Kinom, Sjevernom Korejom, Rusijom, Iranom, Kubom, Venecuelom, Islamskom
državom, raznim terorističkim pokretima i bilo kojom drugom prijetnjom koja se
opire njenom globalnom liderstvu.
Neutralni posmatrači će ovu raznoliku grupu, čiji su članovi
nerijetko u međusobnom sukobu, teško posmatrati kao prijetnju u odnosu na SAD,
skoro sve evropske nacije, većinu azijskih industrijskih divova, najvažnije i
najbogatije države na Bliskom Istoku, i većinu ostalih zemalja koje su
prijateljski nastrojene prema Zapadu. Ipak, prosječnom Amerikancu se stalno
ponavlja da Sjedinjene Države nikada nisu bile suočene s većom prijetnjom,
očigledno ne ni tokom Građanskog rata, Hladnog rata, Prvog, pa čak ni Drugog svjetskog
rata.
Ako lobi jastrebova „vječite prijetnje“ zaista vjeruje u
svoju retoriku, to je isključivo njegova krivica. Na kraju krajeva, prijetnje
Kini i Rusiji su postigle ono što je inače bilo nemoguće: nekadašnje saveznike
s početka Hladnog rata, koji su tokom ove ere postali suparnici, načinile su
iznova partnerima, čak saveznicima.
Staljinov Sovjetski Savez pružio je vitalnu pomoć
komunističkim pobunjenicima Mao Cetunga. Bez podrške Moskve, posebno snabdijevanjem
oružjem i predajom teritorija poslije kapitulacije Japana augusta 1945, Mao
možda nikada ne bi imao priliku da postane otac nacije – i jedan od najvećih
masovnih ubica u ljudskoj historiji.
Uprkos nekim prirodnim tenzijama između dvije države, Mao je
načelno prihvatao liderstvo Staljina. Na primjer, kada je Staljin odlučio da izbjegne
vojni sukob sa Amerikom, Maova Narodna Republika Kina je umjesto SSSR-a
intervenisala u Korejskom ratu i očuvala Sjevernu Koreju, koja je svoj
politički život počela kao sovjetska marioneta. Međutim, sovjetski lider je
umro 1953. godine, samo četiri godine nakon stvaranja NR Kine.
FOTO: Nixon (Wikipedia)
Destaljinizacija Nikite Hruščova je dovela do ideoloških
sporova oko pitanja pravog nasljednika ideologije marksizma-lenjinizma. Mao je
kritikovao spremnost Moskve da prihvati “miroljubivu koegzistenciju”
sa Zapadom. Sovjetsko rukovodstvo je, pak, bilo zabrinuto zbog nesmotrenih
vojnih mjera koje je Mao preduzimao protiv ostatka vlade nacionalističke Kine
na Tajvanu. Već 1961. godine Komunistička partija Kine je osudila sovjetske
lidere kao “revizionističke izdajnike”.
Dvije zemlje stvorile su suparničke revolucionarne državne
mreže koje su se borile za uticaj unutar nominalno komunističkih zemalja. SSSR
je podržao Indiju protiv Kine, dok je ova kritikovala spremnost Moskve za
kompromis u vreme kubanske raketne krize i njenu sklonost ka potpisivanju sporazuma
o ograničenju nuklearnog oružja.
Godine 1966. Peking je pokrenuo pitanje
“nepravednih” sporazuma nametnutih od strane carske Rusije.
Pogranični sukob je izbio tri godine kasnije. Žrtve su bile nevelike i borbe su
prekinute u toku iste godine, iako formalni sporazum o graničnoj liniji nije
postignut do 1991.
Kinesko-sovjetski sukob nastavljen je na raznim poljima
širom svijeta, između ostalog i potpomaganjem rivalskih revolucionarnih
frakcija u nekoliko afričkih ratova. Dve sile se ne slažu ni oko Vijetnama;
Peking je podržao režim Crvenih Kmera u Kambodži, koji je Hanoj srušio 1978.
godine, što je dovelo do kratkog rata s Kinom naredne godine. Komunistički
divovi su se sukobili i povodom Afganistana. Iako njihovi odnosi u kasnijim
godinama nisu bili ni približno neprijateljski kao što su bili u vrijeme Maoa i
Hruščova, vizija jedinstvenog komunističkog bloka je nepovratno uništena.
Kratak kinesko-ruski rat je očigledno uvjerio Maoa da je
potrebno da se smanje tenzije sa najmanje jednim od kineskih tadašnjih
protivnika, čime je otvoren put za Nixonovu administraciju. Do zbližavanja
odnosa između Sjedinjenih Država i Kine došlo je 1969, nakon Nixonove
relaksacije trgovinskih sankcija i ograničenja kretanja. Iste godine, Peking i Washington
oživjeli su i diplomatsku komunikaciju. Nixon se koristi Pakistanom kao
diplomatskim posrednikom koji je prijavio početni kineski interes za
unapređenje bilateralnih odnosa.
Godine 1971. dvije zemlje započinju period takozvane
“ping-pong diplomatije,” posjetom američke stonoteniske
reprezentacije Kini, dok Nixon uklanja i posljednja ograničenja slobodnom
putovanju između dvije zemlje. Američki savjetnik za nacionalnu bezbednost Henry
Kissinger tajno je posjetio Peking u okviru službenog putovanja u Pakistan u
julu 1971. godine, dogovarajući narednu posjetu u oktobru iste godine i podršku
SADa ulasku NR Kine u Ujedinjene nacije i zauzimanju sjedišta u Savjetu bezbjednosti.
Usljedila je Nixonova čuvena posjeta Kini u februaru 1972. On je tom prilikom
rekao Mau: “Ti si čovek koji vidi dolazeću priliku, i zna da mora da je
iskoristiti.” Zapravo, oba lidera iskoristila su svoje prilike.
FOTO: Obama, Putin, Dipinge (Reuters)
Iako do zvaničnih diplomatskih odnosa (koji su podrazumjevali
okončanje zvaničnih odnosa sa Republikom Kinom na Tajvanu) nije došlo do 1979.
godine, za vrijeme predsjednika Jimmyja Cartera, Sjedinjene Države i NR Kina
nastavile su da šire političke i trgovinske veze. Dvije zemlje nisu postale
vojni saveznici, ali je Washington efikasno neutralisao jednu potencijalnu bezbjednosnu
prijetnju i spriječio ponovno stvaranje kinesko-sovjetske koalicije protiv
Sjedinjenih Država. Geopolitički, Amerika je dobila fleksibilnost i dodatnu
snagu u suočavanju sa SSSR. Washington je mogao da uživaju globalnu prevlast,
ako ne i potpunu dominaciju, po znatno nižoj cijeni.
Kinesko-ruski odnosi poboljšani su posle završetka Hladnog
rata i nestanka ideoloških sporova. Ali tenzije na toj relaciji još uvijek ima.
Peking pokazuje malo poštovanja za intelektualnu svojinu kada je u pitanju
rusko oružje, kao što čini sa zapadnom robom široke potrošnje. Centralnoazijske
republike koje su bile dio Sovjetskog Saveza, ekonomski sve više teže Kini.
Ruski Daleki Istok je slabo nenaseljen, što dovodi do straha od mogućnosti
kineske teritorijalne ekspanzije.
Međutim, za vrijeme Baracka Obame, Sjedinjene Države su ušle
u sukob s obje navedene sile. Da ograniče Kinu, Amerikanci su izveli manevar
“stožera” ili “rebalansa”. Washigton je ojačao savezništva
u regionu, rasporedio nove trupe i povećao obim vojnih manevara. To je bilo
dovoljno da iritira, ali ne i da uplaši Kinu. Peking shvata da se Washington
nada njegovom ograničavanju, želeo da prizna tu očiglednu činjenicu ili ne.
Protiv Rusije, SAD su vodile politiku koja se čini otvoreno
neprijateljskom: narušavanjem njenih interesa na Balkanu, posebno
rasparčavanjem historijske slovenske saveznice Srbije (koju je carska Rusija
podržala u Prvom svjetskom ratu); učlanjivanjem bivših članica Varšavskog
pakta, pa čak i bivših sovjetskih republika u NATO, uz predstojeće pozive za
članstvo Gruziji i Ukrajini (sastavnim dijelovima kako Ruske imperije tako i
Sovjetskog Saveza); podržavanjem “obojenih” uličnih revolucija protiv
Rusiji naklonjenih vlada u ovim državama; insistiranjem na promjeni režima,
makar i dolaskom islamističkih pobunjenika na mjesto moskovskog sirijskog
saveznika; nametanjem ekonomskih sankcija protiv Rusije; i gomilanjem vojne
snage SADa u Evropi. Washington može smatrati sve ove činove opravdanim, ali
nijedan ozbiljan ruski patriota ne može da ih tumači kao prijateljske.
Posljedica svega ovoga je ojačana saradnja između Kine i
Rusije. Te države nisu formalni vojni saveznici, ali su našle zajednički
interes iz nepovjerenja prema Washingtonu, a uprkos sopstvenim bilateralnim
nesuglasicama. U kratkom roku, to znači saradnju da se ograniči američki
uticaj.
Krajnji cilj bi mogao da postane sprečavanje američke vojne
akcije protiv bilo koje od dviju država. Iako bi Washington, uz podršku
saveznika, još uvijek trebalo da bude u stanju da istovremeno pobijedi obje
sile (ne uključujući bezuslovnu predaju), američka dominacija će vremenom izblijediti.
Ukoliko Rusija i Kina obrazuju bliže vojne veze, Sjedinjene Države se na kraju
mogu naći suočene s mnogo negostoljubivijim međunarodnim okruženjem. Ono bi vjerovatno
ograničilo moguće reakcije Washingtona, i povećalo njegove troškove i rizike u
slučaju razbuktavanja sukoba.
Amerika je velika sila. Ali to ne znači da treba nepotrebno
da stvara neprijatelje i da ih podstiče na međusobno savezništvo. Ako Donald Trump
uspije da poboljša odnose sa Rusijom, to će proizvesti koristan nusefekat
zaustavljanja stvaranja zajedničkog rusko-kineskog fronta protiv Sjedinjenih
Država. Kineska politika Richarda Nixona nudi dobar model za administraciju
predsjednika Trumpa: pomiriti se sa najmanje jednim od potencijalnih protivnika
SAD. Sjedinjene Države ne bi trebalo da osjećaju potrebu za sukobom s ostatkom
svijeta.
(TBT/National Interest)