GEOPOLITIKA
Aktivno učešće Rusije u postgadafijevoj Libiji počinje maja
2016., kada je u ruskim štamparijama novca počelo štampanje istočnolibijskih
dinara u vrijednosti od 4 milijarde dolara
FOTO: Haftar (public)
Jedanaestog januara ove godine, ruska vojska je na nosaču
aviona “Admiral Kuznjecov” bila domaćin generalu Kalifi Haftaru,
najuticajnijem komandantu u Libiji i lideru takozvane “istočne
vlade”. Prema navodima ruskog Ministarstva odbrane, libijski general je
poveden u obilazak postrojenja bojnog broda, prije nego što je održao
zajedničku konferenciju za štampu s ruskim ministrom odbrane Sergejem Šojguom.
Nakon toga, Haftar je navodno potpisao memorandum o razumijevanju kojim se obezbjeđuju
medicinske zalihe za samoproklamovanu Libijsku nacionalnu armiju.
Ruski nosač aviona je bio na putu od voda Sirije ka svojoj
matičnoj luci u Rusiji kada se zaustavio naspram libijske obale, signalizujući
na taj način podršku Rusije koju LNA (Libijska nacionalna armija) i njeno
rukovodstvo uživaju, umjesto međunarodno priznate i u UNu etablirane vlade
nacionalnog dogovora u Tripoliju i libijskog političkog sporazuma postignutog u
UN-u.
Agilah Saleh, predsjednik predstavničkog doma u Tobruku i nominalni
lider ove koalicije posjetio je Moskvu 13. decembra kad se sastao s ruskim
ministrom inostranih poslova Sergejem Lavrovim i drugim zvaničnicima. Saleh i
Lavrov su razgovarali o procesu libijskog političkog dijaloga, implementaciji
LPA sporazuma, libijskoj ekonomiji, bezbjednosnim i pitanjima
protivterorističkog djelovanja.
Rusija nastoji da na međunarodnoj pozornici uspostavi
dominaciju nad Libijom sličnu onoj koju uživa u Siriji. Uprkos jasnoj podršci
koju pruža vlastima istočnog dijela zemlje, Rusija je pokušala da dopre i do
drugih libijskih frakcija, poput GNA i lidera Misrate. Izvještaji navode da je
Moskva uručila pozive premijeru GNA Fajezu Al Seraju, kao i predsjedniku savjetodavnog
Državnog savjeta Abdulrahmanu Sveliju. Ovome su prethodili i raniji sastanci na
istoj relaciji koji su se ticali kako libijskog mirovnog procesa, tako i
nabavke naoružanja iz Rusije.
Još od svrgavanja Moamera Gadafija, Rusija nije uživala
snažnu ulogu u Libiji. Umjesto nje, tranzicijom vlasti nakon zbacivanja starog
lidera rukovodile su SAD i Evropa, ali i lokalne, odnosno regionalne sile,
poput Egipta, Turske, Katara, i Ujedinjenih Arapskih Emirata. Ipak, Rusija je
ostala predana interesu u ovoj afričkoj zemlji i postepeno je ojačavala svoju
ulogu u njenim procesima, kao dio šire geopolitičke igre širenja uticaja na
Bliskom istoku. Pored toga, Libija spada u domen interesovanja ruskih kompanija
i privrede.
FOTO: Gadafi (public)
Procjenjuje se da je do ustanka 2011. godine Rusija s
Libijom imala potpisane sporazume o nafti, gasu i naoružanju u vrijednosti
između 4 i 10 milijardi dolara. Njeno aktivno uključivanje u procese
postgadafijeve Libije počinje maja 2016. godine, štampanjem istočnolibijskih
dinara u vrijednosti od 4 milijarde u ruskim štamparijama novca. U svjetlu rastuće
krize nedostatka gotovog novca u Libiji, vjeruje se da će se ovaj običaj
nastaviti. Na vojnom planu posmatrano, značajne su dvije Haftarove posjete
Moskvi u posljednjih 7 mjeseci, pri čemu su održani sastanci sa sekretarom
ruskog Saveta za nacionalnu bezbjednost Nikolajem Patruševim.
Pred Rusijom su dva potpuno različita, ali jednako moguća
izbora vezana za dalje uključivanje u libijsku krizu. Prvi izbor podrazumijeva
mekši, diplomatski pristup političkim pregovorima koji bi uključili sve
značajne faktore libijske političke scene. Rusija bi u tom slučaju ponudila rješenje
kakvo do sada nisu uspjele da obezbijede SAD, Evropa i UN. Moskva je tako nešto
i pokušala, ali za sada bez uspjeha.
Lokalni izvještaji govore o posjeti ruske delegacije
libijskom gradu Misrati u isto vrijeme kada je Haftar primljen na
“Admiralu Kuznjecovu”. Iz nekog razloga, ova paralelna posjeta nije
objavljena i nije dobila značajnu medijsku pažnju. Ipak, ovakav ruski pristup
mogao bi da se pokaže neodrživim imajući na umu veze koje pojedini libijski
faktori održavaju sa zapadnim zemljama, u prvom redu Italijom, Ujedinjenim
Kraljevstvom i SADom. Ovaj proces zahtijeva širi obim saradnje sa zapadnim
zemljama, što je u svjetlu ukrajinske krize i sankcija koje je Zapad uveo
Rusiji teško zamisliti.
Druga opcija podrazumijeva agresivan pristup kojim bi Rusija
podržala Haftara i vlasti istočne Libije, pomogla im da povrate ravnotežu moći
i eventualno zauzmu Tripoli čime bi kontrolisali najveći dio libijske
teritorije i energetskih izvora. Prolazak “Admirala Kuznjecova” pored
libijske obale i ugošćavanje Haftara – stvari koje nisu mogle da prođu
nezapaženo od strane medija u zemlji i inostranstvu – nagovještaj su da Moskva
naginje ka ovoj opciji. To bi značilo veće uključivanje Rusije i zahtijevalo
značajnu količinu resursa, što Moskva možda neće moći da priušti, obzirom na
njen obiman angažman u Siriji, i ekonomsku krizu koja je potresa.
Ali, procjene Moskve mogu biti drugačije. Avantura u Libiji
bi mogla da se isplati unosnim naftnim, gasnim i sporazumima o naoružanju, a
saveznička vlada u ovoj mediteranskoj zemlji bi mogla da posluži kao vrijedna
moneta u geopolitičkim pregovorima sa Zapadom. U početku, ovo bi podrazumjevalo
pomoć ruskih vojnih i ekonomskih stručnjaka, ali, nakon ukidanja embarga na
uvoz oružja u Libiju, i neposredno snabdijevanje oružjem. Libija je s Rusijom
2009. potpisala sporazum o nabavci vojne tehnike u vrijednosti od 4,2 milijarde
dolara i pojedinci očekuju da se on uskoro sprovede u djelo.
Bilo kako bilo, 2017. godina će vjerovatno donijeti proširen
angažman Rusije u Libiji što će dovesti do pojačanih tenzija sa Zapadom. Iako
potezi koje će Moskva načiniti ostaju nejasni, njene namjere su sasvim jasne.
(TBT)