TEME
Zaduženje
kabinskog osoblja je da usluži putnike i osigura njihovu sigurnost tokom leta.
Sve ostalo, izlazi iz opisa posla
Foto: Profimedia
Svakog decembra,
više od 1000 kineskih srednjoškolki, među kojima ima i petnaestogodišnjakinja,
učestvuje u “bikini takmičenju” u kineskom gradu Qingdao. Organizator
događaja je agencija za modeling “Orijental bjuti”, čiji je cilj da
među gomilom mladih ženskih tijela, izabere ona koja bi mogla biti
reprezentativna za jednu od najvećih kineskih aviokompanija.
Brojne kineske i
azijske aviokompanije besramno eksploatišu žensku seksualnost: da bi radila za
“CSA, stjuardesa mora biti mlađa od 25 godina i ne smije imati noge u
“O” ili “X”; u “Japan Airlines”, kabinsko osoblje
mora da ima “dobru kožu”; u kompaniji “Garuda Indonezija”
zabranjeno je zapošljavanje udatih žena neophodno je da stjuardese budu mlađe
od 30 godina i visine između 160 i 175 centimetara.
Ako bi bilo koja
aviokompanija u Evropi ili SAD danas prihvatila ove diskriminatorne standarde,
na njenu adresu stigle bi hrpe i gomile tužbi.
Osnovno zaduženje
kabinskog osoblja jeste da osigura sigurnost i sigurnost putnika. Svakako da je
važno i učiniti let prijatnim i ne prosuti kafu po odijelu putnika, ali van
toga ništa drugo ne ide u opis njihovog posla.
Ipak, tužna
činjenica da “seks prodaje sve”, dovodi do toga da mnoge kompanije
uvode estetske kategorije kao integralni dio usluge.
Iako neke zapadne
kompanije uviđaju isto što i njihove azijske kolege, okretanje “seksualnom
marketingu” za sada nije bilo naročito isplativo. Kompanija Ryanair napravila
je 2008. godine kalendar za koji su se slikale “najglamuroznije”
stjuardese, oskudno obučene i u senzualnim pozama. Uprkos popularnosti
kalendara među putnicima, snažne kritike javnosti primorale su Michael O'Learya
da odustane od ideje kalendara.
Kod drugih
kompanija, strategije zapošljavanja ostale su otvorene za tumačenje. Swiss International
Airlines u formularu za zapošljavanje navodi da kabinsko osoblje “mora
biti normalne težine”, navodno zbog sigurnosnih razloga. Ipak, nešto dalje
u formularu se navodi: “Ne zahtijevamo određenu tjelesnu masu, već
razmatramo ukupan izgled kandidata”.
Suvišno je reči
da bi kabinsko osoblje trebalo da bude birano prema sposobnostima, a ne prema
izgledu. Međutim, osim osnovne jednakosti, postoji još jedna, mračnija strana
rada na 11.000 metara.
U nedavnom tekstu
VICE-a piše sljedeće: “Međunarodna
federacija transportnih radnika (ITF), koja priča u ime preko 600.000 radnika u
avijaciji širom svijeta, navodi da je najčešća žalba koju dobijaju od kabinskog
osoblja ona koja se odnosi na “fizički kontakt i neprikladno
nabacivanje”. Većina žalbi stiže anonimno i ne pominje o kojoj se kompaniji
radi, jer su stjuardese uglavnom uplašene da će ostati bez posla.”
Kako je jedan od
zaposlenih u svojoj žalbi naveo, “mračna sila koja vuče ka seksualnom
napastovanju jeste opaka ustaljena predstava o kabinskom osoblju kao objektu
seksualnog osvajanja”. Takmičenja u ljepoti i kalendari samo su deo
problema.
Putnička
avijacija prešla je veliki put od šezdesetih do danas. Vrijeme je da to isprati
i način ponašanja u aviokompanijama.
(TBT, The
Economist)