Piše: David Hearst, thebosniatimes.ba
Uvrijeeno je miđljenje da će Trump 2.0 biti katastrofa za Palestince, jer je Trump 1.0 gotovo pokopao palestinsku nacionalnu stvar.
I zaista je istina da su se za vrijeme prvog predsjedničkog mandata Donalda Trumpa SAD u potpunosti rukovodile cionističkom vjerskom desnicom, bilo kao donatori ili kreatori politike.
Pod Trumpom i njegovim savjetnikom zetom, Jaredom Kushnerom, Washington je postao političko igralište za pokret doseljenika, s kojim se bez ustručavanja pridružio bivši američki ambasador u Izraelu David Friedman.
Shodno tome, u svom prvom mandatu, Trump je preokrenuo decenijske politike priznavanjem Jerusalema kao glavnog grada Izraela i premještanjem američke ambasade tamo; obespravio je palestinske vlasti zatvaranjem ureda Palestinske oslobodilačke organizacije (PLO) u Washingtonu; dozvolio je Izraelu da pripoji Golansku visoravan; povukao se iz nuklearnog sporazuma s Iranom; i ubio je Kasema Sulejmanija, najmoćnijeg iranskog generala i diplomatu u regionu.
Još više štete palestinskoj borbi za slobodu nanijelo je Trumpovo sponzorstvo Abrahamovog sporazuma.
Ovo je bio – i još uvijek je – ozbiljan pokušaj da se zabetonira grob palestinske stvari, izgradnjom na njegovom mjestu superautoputa za trgovinu i ugovore iz Zaljeva koji bi Izrael učinio ne samo regionalnom supersilom, već i vitalnim portalom za bogatstvo Zaliva.
Dana 6. oktobra 2023., dan prije napada Hamasa, palestinski cilj je bio gotovo mrtav. Palestinska borba za samoopredjeljenje osjećala se kao prtljag starije generacije arapskih lidera, koju je nova generacija bez ceremonije odbacila.
Sav diplomatski razgovor bio je o predstojećoj odluci Saudijske Arabije da normalizira odnose s Izraelom, sa slikom saudijskog prijestolonasljednika Mohameda bin Salmana koji se rukuje u javnosti s izraelskim premijerom Benjaminom Netanyahuom.
Na osnovu naprijedn iznesenih opžtbi lahko bi se moglo reći da će Trumpov drugi mandat biti još gori za Palestince nego njegov prvi.
Najluđi impulsi
Ovog puta, i s obzirom da će Republikanska imati kontrolu nad oba doma Kongresa, tamo neće biti odvanij koji bi suprostavili predsjednikovim najluđim impulsima.
Uostalom, zar Fridman nije upravo objavio knjigu pod naslovom Jedna jevrejska država: posljednja, najbolja nada za rješavanje izraelsko-palestinskog sukoba, u kojoj tvrdi da SAD imaju biblijsku dužnost da podrže izraelsku aneksiju Zapadne obale?
“Palestinci, kao i Portorikanci, neće glasati na nacionalnim izborima… Palestinci će biti slobodni da donose svoje vlastite upravljačke dokumente sve dok nisu u suprotnosti sa izraelskim”, piše Friedman.
Tako da Trump 2.0 neće samo nagovijestiti još više teritorijalnih promjena, kao što je aneksija područja C okupirane Zapadne obale, trajna podjela Gaze, povratak izraelskih naselja u sjevernu Gazu i čišćenje graničnog područja u južnom Libanu ?
Sve ovo bi se moglo, i bez sumnje će, ostvariti pod drugim Trumpovim mandatom, bez prepreka.
Ni za sekundu ne potcjenjujem ili potcjenjujem žrtvu u krvi koju su Palestinci do sada platili – broj poginulih u Gazi bi lako mogao biti tri puta veći od trenutne zvanične brojke – ili bi mogao platiti za sve što će doći.
Ali u ovoj kolumni ću tvrditi da je pokret doseljenika, podržan drugim Trumpovim mandatom, u procesu zakopavanja svake šanse da Izrael prevlada kao jevrejska manjinska država aparthejda koja kontrolira čitavo kopno od rijeke do mora .
Nepovratne posljedice
Dozvolite mi da kažem dve stvari o situaciji koja je postojala 6. oktobra, prije nego što se pozabavim nepovratnim posledicama svega što se dogodilo od tada. I da ne bude greške – oni su nepovratni.
Prvi je da je, dopuštajući Netanyahuu da ostvari potpunu pobjedu, američka administracija pod prvim Trumpovim predsjedništvom sahranila ne samo izglede za rješenje dvije države, već zajedno s njim i cionistički san o liberalnoj, sekularnoj, demokratskoj jevrejskoj državi.
Liberalna verzija ove države bila je glavni pokretač izraelske ekspanzije sve dublje prodore u historijsku Palestinu. Ubivši ga, liberalni smokvin list je odustao od cionističkog projekta, a religiozne cionističke snage koje su nekada smatrane marginalcima, pa čak i teroristima, kao što su krajnje desničarski političar Itamar Ben Gvir i kahanisti, postale su mejnstrim.
Ovo je iz temelja promijenilo cijeli projekat uspostavljanja Izraela kao dominantne države između rijeke i mora. Odjednom je postala jedina država, kojom su upravljali vjerski fanatici; od strane ljudi koji žele da sravne Kupolu na stijeni i džamiju Al-Aqsa.
Postala je država kojom upravljaju religijske dogme Jerusalema, a ne evropski aškenazi internet štreberi i sofisticirani ljudi iz Tel Aviva. Za vrijeme prvog Trumpovog predsjedništva, raskol između ova dva tabora postao je nepomirljiv i fundamentalno destabilizirajući.
Druga promjena koju je donijelo, odnosno dovršilo prvo Trumpovo predsjedništvo, dogodila se u umovima Palestinaca.
Cijela generacija Palestinaca rođena nakon sporazuma iz Osla došla je do zaključka da su blokirani svi politički i nenasilni načini traženja kraja okupacije; da više nema smisla u priznavanju Izraela, a kamoli u pokušaju da se u njemu nađe bilo ko s kim bi se razgovaralo.
Razgovor s Izraelom postao je besmislena vježba. Politička ruta bila je blokirana ne samo unutar Palestine, već i izvan nje.
Na njihovu vječnu sramotu i diskreditaciju, američki predsjednik Joe Biden i njegov državni sekretar, Antony Blinken, sačuvali su sva “dostignuća” prvog Trumpovog predsjedništva – prije svega Abrahamov sporazum.
Bidenovo poniženje
Trumpovo veliko hvalisanje tokom svog prvog mandata bilo je da je napravio sve ove promjene u status quo palestinskog sukoba, a nebo se nije srušilo.
Ali nebo je palo 7. oktobra, a sve što su Trump i Biden uradili prije toga doprinelo je napadu Hamasa, koji je doneo isti šok za Izrael kao 11. septembar za SAD.
Nakon napada Hamasa, bilo je nemoguće zanemariti palestinsku stvar. Ona se sa periferije globalnih problema ljudskih prava preselila u sam centar.
Ali Biden to nije shvatio. Instinktivni cionista, dozvolio je Netanyahuu da ga ponizi. Njegova prva reakcija na napad Hamasa bila je da Izraelu da sve što želi, osujećujući sve međunarodne poteze Ujedinjenih naroda za prekid vatre. Njegova druga reakcija bila je povlačenje crvenih linija, koje je Netanyahu ignorirao.
Biden je poručio Netanyahuu da ne okupira ponovo Rafah i Filadelfijski koridor. Netanyahu je to ipak uradio. Biden je rekao Netanyahuu da pusti kamione pomoći u Gazu, a Netanyahu ga je uglavnom ignorirao. Biden je rekao Netanyahuu da ne napada Liban; Netanyahu je to uradio. Biden je rekao Netanyahuu da ne napada iranska nuklearna i naftna postrojenja, a Netanyahu ga je poslušao – barem za sada.
To nije tablica totalnog poniženja za Bidena, ali kada se napiše historija ovog perioda, Biden će izaći kao slab vođa.
On se također pojavljuje kao vođa koji je omogućio genocid. Količina teških bombi koju su SAD isporučile i koju je Izrael koristio protiv pretežno civilnih ciljeva u Gazi i Libanu u protekloj godini daleko nadmašuje vlastitu upotrebu takvih bombi tokom cijelog rata u Iraku.
Ako se izraelska država iz temelja promijenila nakon 7. oktobra, promijenio se i palestinski način razmišljanja.
Obim ubistava – zvanični broj palestinskih poginulih u ratu premašio je 43.000, a stvarni broj mogao bi biti nekoliko puta veći, sa stepenom razaranja zbog kojeg je veći dio pojasa Gaze nenastanjiv – prešao je sve crvene linije za Palestince, ma gdje oni živjeli.
Nema prostora za pregovore
Od sada više nema razgovora ili pregovora sa državom koja to radi vašem narodu. Jedina dva glasa u izraelskom parlamentu, Knesetu, koja su osigurala jednoglasnost između jevrejskih izraelskih poslanika, uključivala su zakon kojim se stavlja veto na palestinsku državu i zakon kojim se zabranjuje Unrwa, UN-ova agencija za palestinske izbjeglice.
Ova dva glasa sama su Palestincima rekla da bi bili u zabludi kada bi pomislili da će vlada nakon Netanyahua donijeti bilo kakvo olakšanje od okupacije. U duboko podijeljenom Izraelu, jedina stvar oko koje su se svi Jevreji mogli složiti su dvije mjere koje su u osnovi onemogućavale život Palestincima, većini stanovništva.
U takvim ekstremnim uvjetima postoje samo dvije alternative: ne raditi ništa i umrijeti, ili se oduprijeti i umrijeti. Stotine hiljada, ako ne i milioni, vjeruju u ovo drugo.
Posljedično, Hamas je na vrhuncu svoje popularnosti u područjima gdje je Muslimansko bratstvo 6. oktobra bilo najslabije: na okupiranoj Zapadnoj obali, Jordanu, Libanu i Egiptu.
Prošetajte starim gradom Nablusa i pitajte ljude koga podržavaju. Odgovor neće biti palestinski predsjednik Mahmoud Abbas. Sa značajnom marginom, to će biti Hamas, grupa koja je u Velikoj Britaniji i drugim zemljama zabranjena kao teroristička organizacija.
U Jordanu, Hamas je hvaljen od čitavog stanovništva, i Istočnih Bankara i Palestinaca, jer se izraelski napad na okupiranu Zapadnu obalu smatra egzistencijalnom prijetnjom kraljevstvu.
Uđite u palestinski dom na večeru u petak i svi će vam reći da su ovaj broj mrtvih i smrtni slučajevi pod drugim Trumpovim mandatom cijena koja se plaća za oslobođenje od okupacije.
Ova generacija Palestinaca pokazala je stepen hrabrosti koji nije pokazala nijedna prethodna generacija. Oni ne sijeku i ne bježe, kao što je to učinio PLO bivšeg predsjednika Yassera Arafata kada su ga opkolile izraelske snage u Bejrutu 1982.
Niko u Gazi ne bježi u Tunis, a nekolicina u Egipat, koji se nalazi odmah preko granice – i to mnogo manje nego što je Netanyahu namjeravao. Palestinci ne podižu bijelu zastavu. Oni ostaju, bore se i umiru tamo gdje žive.
‘Vrijeme je za potpunu pobjedu’
Ovo je odgovor onima koji tvrde da je gledanje na duge staze vrlo dobro, kada je kratkoročna dužnost jednostavno preživjeti. Za Palestince više nema kratkog roka. Gotovo je. Ništa nije ostalo.
Kratkoročno znači povratak u vaš šator. To znači vratiti se svojoj kući na okupiranoj Zapadnoj obali, znajući da bi vas sutra mogli spaliti doseljenici naoružani Ben Gvirom. Nema povratka. Palestinci su izgubili previše članova porodice da bi se predaja mogla smatrati opcijom.
Posmatrano iz perspektive palestinskog farmera koji se drži svog kamenog tla suočen s ponovljenim napadima naseljenika u brdima južnog Hebrona, pitanje je da li bi Kamala Harris kao predsjednica SAD-a napravila bilo kakvu razliku. Ako ništa drugo, mogla je imati čak i slabiji utjecaj na Netanyahua od Bidena.
Tako smo još jednom završili sa Trumpom.
Naseljenici desničari vade boce šampanjca u znak slavlja. Govoreći u Knesetu, Ben Gvir je pozdravio Trumpovu izbornu pobjedu, rekavši da je “ovo vrijeme za suverenitet, ovo je vrijeme za potpunu pobjedu”.
Netanyahu također koristi ovaj period da očisti dvorište u svojoj vladi smijenivši svog ministra odbrane Yoava Gallanta.
Trump tako ima dva jasna puta kada preuzme vlast sljedećeg januara, pod pretpostavkom da Biden i dalje ne uspijeva osigurati prekid vatre u Gazi. On može ili da nastavi tamo gde je stao i da nastavi da dozvoljava da SAD bude vođen za nos od strane kršćanske evangelističke desnice, ili može da uradi ono što je snažno nagovestio da će učiniti muslimanskim vođama koje je sreo u Michigenu – što je da zaustavi Netanyahuov rat.
Oba puta su prepuna zamki za slonove.
Požari regionalnog rata
Dozvoliti Netanyahuu i njegovom savezu s Ben Gvirom da ostvare “potpunu pobjedu” značilo bi, u stvarnosti, etničko čišćenje dvije trećine okupirane Zapadne obale, s ogromnim prilivom izbjeglica koji bi završio u Jordanu – čin koji bi se mogao vidjeti u Jordanu kao povod za rat.
To bi značilo protjerivanje Palestinaca iz sjeverne Gaze i trajno uništenje južnog Libana, uz pretpostavljeno pravo Izraela da nastavi bombardiranje Libana i Sirije.
Svaka od ovih akcija dovela bi do još jednog rata, koji je Trump obećao da će zaustaviti. Sjetite se da je jedna od posljednjih stvari koje je Gallant rekao prije nego što je smijenjen bila da je rat u Siriji kako bi se prekinule iranske linije snabdijevanja neizbježan.
Dozvoliti Netanyahuu da misli da može postići “potpunu pobjedu” samo znači pothranjivanje šumskih požara regionalnog rata.
Niti natjerati Saudijsku Arabiju da prizna Izrael, stavljajući trešnju na vrh torte Abrahamovog sporazuma, ne bi napravilo nikakvu razliku – iako duboko sumnjam da bi Mohammed bin Salman bio dovoljno glup da to više čini.
Realnost je da takvi dogovori nemaju smisla dok Palestina nema svoju državu i dok svaki arapski lider osjeća bijes vlastitog stanovništva zbog Palestine.
Ali prisiljavanje Netanyahua da zaustavi rat, na način na koji je snažan republikanski predsjednik poput Ronald Reagan prisilio Izrael da zaustavi bombardiranje Bejruta prije četiri decenije, također bi imalo seizmičke posljedice.
To bi zaustavilo religiozni cionistički projekat na svom putu. To bi nahranilo rastuće nezadovoljstvo u visokoj komandi izraelske vojske, koja je već signalizirala da je postigla sve što je mogla u Gazi i Libanu, i da pate od ratnog umora.
Zaustavljanje rata predstavljalo bi Netanyahuu najveću političku opasnost, jer bi to prije povratka talaca bilo jednako pobjedi Hamasa i Hezbolaha.
Nada za budućnost
Godinu dana kasnije, još uvijek nema kredibilnog projekta za postavljanje vlade u Gazi koja bi omogućila povlačenje izraelskih trupa. U trenutku kada to urade, Hamas se ponovo pojavljuje. Jedina vlada poslijeratne Gaze koja bi mogla uspjeti bila bi tehnokratska vlada koja je dogovorena s Hamasom – i to bi samo po sebi predstavljalo veliko poniženje za Netanyahua i zavjet vojske da slomi pokret otpora.
Šta god da Trump radi, razmjere palestinskog otpora tokom ovog rata su pokazale da agensi sukoba ne leže na ekstremističkim vođama u Izraelu ili Washingtonu. Leži sa narodima Palestine i širom Bliskog istoka.
A to je najveća nada za budućnost. Nikada prije u američkoj izbornoj historiji Palestina nije bila faktor u odvraćanju glasova mladih od Demokratske stranke. Od sada, nijedan demokratski lider koji želi da obnovi svoju koaliciju ne može ignorirati glasanje Palestinaca, Arapa i Muslimana.
Moguće je da smo, kako Biden odlazi, vidjeli posljednjeg partijskog cionističkog lidera. To je samo po sebi od ogromnog značaja za Izrael.
Iracionalni, donkihotski, transakcijski stanar Bijele kuće – predsjednik koji insistira da njegovi savjetnici sve svoje analize svedu na jedan list A4, za koji imaju sreće da on zapravo čita – samo će ubrzati uništavanje statusa quo na Bliskom istoku koji je počeo u svom prvom mandatu.
Uz veliku pomoć Netanyahua, Trump je već ubio san o cionističkoj liberalnoj demokratiji koji je trajao 76 godina.
Ovo je samo po sebi neko postignuće. U drugom mandatu samo će ubrzati dan kada okupacija prestane.
(TBT, MEE)
