Piše: David Hearst, thebosniatimes.ba
“Jer je od Gospoda došlo da im otvrdne srca, pa da oni [Hanaanci] krenu u borbu protiv Izraela… da bi ih oni [Izrailjci] istrijebili, kao što je Gospod zapovjedio Mojsiju.”
Bezalel Smotrich, ministar finansija i neformalni guverner Zapadne obale, dugo je volio citirati ovaj stih iz Knjige o Isusu Navinu da ilustrira ono što je nazvao svojom odlučnošću, ili planom pokoravanja, za Judeju i Samariju, biblijski naziv tih teritorija.
Tako je, objasnio je Smotrich, da kao što je Jošua upozorio Kanaance šta će ih zadesiti ako mu stanu na put, tako je sada upozorio Palestince šta njegov plan podrazumeva za njih. Bili su suočeni s tri izbora: da budu kao „rezidentni stranci“ sa „inferiornim statusom u skladu sa [drevnim] jevrejskim zakonom“; emigrirati; ili dase odupru tome.
Ako izaberu treći kurs, rekao im je, “izraelske odbrambene snage” će znati šta će raditi. A šta bi to moglo biti? “Ubijte one koje treba ubiti.” Šta, cijele porodice, žene i djecu? On je odgovorio: “U ratu kao u ratu.”
Takozvani napadi izraelskih doseljenika na palestinske zajednice na Zapadnoj obali, čupanje njihovih vjekovnih stabala maslina, krađa njihove stoke i trovanje bunara i slično, godinama su eskalirali, ali u roku od posljednje dvije godine mandata ovog krajnje desničarskog misnitra, takozvanog Religioznog cioniste, napravili su ogroman i kvalitativni i kvantitativni skok.
Njih 400, krajem februara prošle godine, u pratnji redovnih vojnika u navodno disciplinskoj ulozi, neometano je divljalo Huwwarom, gradom od oko 7.000 duša, zapalivši 75 domova, skoro 100 vozila i, između ostalih bezobzirnih okrutnosti, kasapljenje ili premlaćivanje kućnih ljubimaca, mačaka ili pasa, pred djecom, sa pauzom dok bi izgovarali Maariv, jevrejsku večernju molitvu, u vrijeme dok su to radili.
“Bila je to Kristalna noć” promrmljao je ošamućeni mladi regrut koji je, hteli ne htjeli, svjedočio svemu, pozivajući se na nacistički pogrom širom zemlje iz novembra 1938.
Izraelski kolumnista Nahum Barnea, koji je pisao za Ynet, došao je do istog zaključka. “Kristalna noć je ponovo proživljena u Huwwari”, napisao je.
Smotrich to nije naredio, ali je iznenadni uspon njihovog vođe na visoku funkciju ohrabrilo njegove sledbenike da to preduzmu. I tek što se završilo, on je to oduševljeno pozdravio, osim što je uputio jednu suštinski proceduralnu zamjerku. “Da”, rekao je, “mislim da Huwwaru treba izbrisati, ali da to treba učiniti država, a ne – ne daj Bože – sami građani.” I – nastavio je – u dogledno vrijeme će pozvati “izraelske odbrambene snage” da “udare na palestinske gradove tenkovima i helikopterima – bez milosti i na način koji je pokazao da je stanodavac poludio”.
Za mnoge je haos u Huwwari odudarao od plana koji Smotrichnajavljuje. Za historičara Daniela Blatmana, koji je, napominjući da se Smotrich poziva na Joshuinu, antički genocid, predložio prikladnijeg, savremenijeg kandidata za takvu čast – Heinricha Himmlera, glavnog arhitektu Holokaust.
Luđački ukrasi
U velikom dijelu svijeta upoređivanje Izraelaca, ili Jevreja općenito, s nacistima je tabu, antisemitizam u najgore vrste.
Vjerovatno je to razlog zašto ugledna francusko-izraelska sociologinja Eva Illouz* smatra toliko “ironičnom” da građani “jevrejske države” navode Hitlerove paralele u svom svakodnevnom diskursu “kao što se nijedno drugo društvo ne bi usudilo”.
Drugim riječima, otvorenije rečeno, Izraelci stalno jedni druge nazivaju nacistima, ili, češće, osuđuju ono što vide kao svoje nacističko ponašanje.
Uzmimo, na primjer, Itamara Ben Gvira, vođu krajnje desničarske stranke Židovske moći u kabinetu premijera Benjamina Netanyahua. Započeo je svoju takoreći “političku” karijeru kao ulični huligan u Jerusalemu iz običnog ili baštenskog prostora, a kasnije je bio optužen 50-ak puta i osuđen osam puta za optužbe kao što su podsticanje, rasizam i podržavanje terorističke organizacije.
Prvi put je postigao nešto poput općenarodne slave 2015. godine, kada je njegov video na vjenčanju naseljenika postao viralan. U filmu su mladi svatovi sudjelovali u ritualnom ubadanju lika arapskog djeteta Saada Dawabsha, kojeg je jedan od njihovih drugova nedavno spalio u podmetnutom požaru, u “Mesijino” ime, na kuću dok su seljani sela Duma na Zapadnoj obali bili u dubokom snu.
Ben Gvir ih je hvalio kao “dragu djecu”, “sol zemlje” i “najbolje od cionista”.
Međutim, uz svu svoju iznenadnu popularsnot ostao je zaglavljen, kao i Smotrich, na luđačkim rubovima izraelske politike.
Čak ga je i Netanyahu, koji ni sam nije bio liberal niti ljevičar, izbjegavao kao kugu, sve dok u svom očajničkom pokušaju da formira vladu nije odlučio da pozove ovaj par da mu se pridruže to.
Smotrich je tražio gospodarenje Zapadnom obalom, što je ranije bila prerogativ vojske, a Ben Gvir je odredio stvaranje potpuno novog takozvanog ministarstva nacionalne sigurnosti, pod čijim će pokroviteljstvom, pored svoje kontrole nad redovnom policijom, stvoriti nacionalnu gardu pod svojom komandom.
Oni koji su upoznati sa historijom nacističke Njemačke – a kojih, po svoj prilici, ima više po glavi stanovnika u Izraelu nego bilo gdje drugdje osim same Njemačke – počeli su tu gradu da prozivaju Sturmabteilung, ili Smeđekošuljašima, ogromnu, opaku paravojnu organizaciju na koju se Hitler oslanjao tokom svog uspona na vlast sve dok ih nije zamjenio još opakiji Schutzstaffel, ili SS trupe.
Prvo imenovanje Ben Gvira – imenovanje njegovog šefa osoblja – nije umanjilo ove strahove. Chanamel Dorfman, sada 72-godišnja starica, bila je jedna od “drage djece” kao i mladoženja na “vjenčanju mržnje”. U jednom od svojih prvih izjava po preuzimanju dužnosti, rekao je svojim klevetnicima da je njegov “jedini problem sa nacistima” bio to što ne bi bio “na strani gubitnika”.
‘Neonacistički’ događaj
Tokom većeg dijela 2023. godine, pa sve do 7. oktobra, kada je Hamasovo divljanje južnim Izraelom dovelo do krajnjeg zaustavljanja, Izrael je bio potopljen u sve dubljim previranjima zbog Netanyahuovih planova za takozvane “pravosudne reforme”.
Jedan učesnik, historičar Yuval Noah Harari, u antireformskim, prodemokratskim demonstracijama, ispričao je koliko ga je pogodila pjesma koju su pjevali obližnji pro-reformski, prorežimski demonstranti.
Imala je tako “zaraznuu melodiju”, rekao je, da ju je gotovo počeo pjevušiti sebi u bradu – sve dok je nije pogledao na You Tubeu gdje je prikupila hiljade pregleda i otkrio, na svoje gađenje, da tekst ide ovako:
Ko sad gori u plamenu? Huwwara! / Kuće i automobili! Huwwara! / Evakuirajuu stare dame, žene i mlade devojke; gori cijelu noć! Huwwara! / Spalite njihove traktore! Huwwara! / Spalite im puteve i automobile! Huwwara!
Ne zvuči tako podlo, očigledno, kao pjesma “Kad jevrejska krv zapljusne nož……”, koju su Ajnzacgrupe, ili SS ubilački odredi, pjevali, a sa kojom ju je jedan izraelski komentator uporedio, ali ne ni tako različiti po smislu.
Još jedan profašistički događaj je godišnji Marš zastave, koji se slavina dan zauzimanje Jerusalema u arapsko-izraelskom ratu 1967. godine.
To je festival trijumfalne bombastičnosti i ratobornosti na kojem omladina zemlje, gotovo svi doseljenici, paradiraju kroz drevno, arapsko srce grada. Dok se guraju i probijaju niz njegove uske uličice, uz ekstatične skandacije “smrt Arapima” ili “neka njihova sela gore”, oni prijete, psuju i pljuju svakog Palestinca nesretnog ili dovoljno tvrdoglavog da im se nađe na putu; a ponekad ih obore na zemlju da ih tuku i udaraju do mile volje. Povremeno, čak i jevrejske novinare ili fotografe zadesi ta sudbina.
“Neonacistički” događaj, napisao je novinar kampanje Gideon Levy u Haaretz-u, sa “prevelikom sličnošću sa onim slikama Jevreja u Evropi koji su pretučeni uoči Holokausta”.
Dakle, gdje je bio taj “judeonacizam” u svom najpogubnijem i najopasnijem obliku? Koliko je opasan u napdu na palestinskemete, na kraju će vrijeme pokazati opasna je i samu državu Izrael.
Fizički i operativni taložio se uglavnom na Zapadnoj obali; to je mesto gdje je slavni pokojni profesor Yeshayahu Leibowitz prvi put identificirao fenomen i dao mu ime.
Moralno i emocionalno, nastanjivao se u srcima i umovima Ben Gvirova i Smotrichesa, vjerskih doseljenika i njihovih brojnih saradnika u vladi, vojsci i javnosti u cjelini. Većina njih su također religiozni, ali neki od njih sekularni ultranacionalisti koji su dijelili njihove grandiozne ambicije, ali ne i njihovu vjeru.
Ovaj fenomen se prvi put pojavio nakon arapsko-izraelskog rata 1967. godine. Evo zašto.
Cionizam je, barem na prvi pogled, bio izrazito sekularni, čak i antiklerikalni kredo. Za rabine iz dijaspore, ili većinu njih, to je bila aberacija, grijeh, čak i “pobuna protiv Boga”.
Ali u samom Izraelu pokret koji se zalagao za potpuno religiozno tumačenje cionizma je stalno jačao. Bio je to zaista radikalan i revolucionaran pokret sa aspiracijama za “jevrejskom državom” koje su bile veće od onih koje su imali sekularisti.
U najvažnijem teritorijalnom domenu, na primjer, trebalo je obuhvatiti cijeli Erec Izrael, ili Zemlju Izraela, kao što je Bog obećao u svom savezu s Abrahamom i njegovim potomcima; i u najmanju ruku teritorijna kojem su vladali mudraci kroz stoljeća. Eretz Izrael je uključivao Judeju i Samariju (Zapadnu obalu) i Gazu, kao i značajne dijelove današnjeg Libana, Sirije i Jordana.
Poruka od Boga
Za ove religiozne cioniste, historijska pobjeda Izraela u Šestodnevnom ratu 1967., čudesna u njihovim očima, bila je “poruka od Boga”: idite naprijed, zgrabite i nastanite se na ovim novoosvojenim, svetim prostorima, gdje su jevrejska kraljevstva antike davno obitavala.
Pred njima su se suočili različiti zadaci, njihov put ka “iskupljenju” i Mesijinom dolasku. Možda najzastrašujuća, da ne kažem apokaliptičnija, od njih je obnova drevnog jevrejskog hrama na mjestu gdje se sada nalaze Dome of the Rock i džamije al-Aqsa. Ali, za sada je ovo naseljavanje zemlje postalo najizvodljivije.
Međutim, njihov put do iskupljenja riskirao je da postane put Izraela u propast. Tako je, barem, tvrdio Moshe Zimmermann, proučavalac njemačke historije, koji trenutno učestvuje u istraživačkom projektu na temu “Nacije koje polude”. Njemačka je, kako je rekao, to učinila 1933. sa usponom Hitlera; Izrael je to “počeo” da čini nakon rata 1967. godine, a upravo to naseljavanje Zapadne obale i Gaze je bila njegova glavna manifestacija.
Jer ovo je bio “judeonacistički” projekat par excellence, kojim je predsjedavala ta historijski nova, militantna vrsta klerika, preobraćena u cionizam. Utopljeni u svoju novonastalu “teologiju nasilja i osvete”, opravdali su gotovo sve što bi moglo doprinijeti sada svetom cilju.
Istaknuti među njima bio je i duhovni mentor Ben Gvira, rabin Dov Lior, koji je jednom slavno ili neslavno rekao za izraelsko-američkog doktora Barucha Goldshteina, koji je 1994. godine iz mitraljeza ubio 29 vjernika u Ibrahimiji džamijiu Hebronu, da je on “mučenik svetiji od svih svetih mučenika Holokausta”.
Za Zimmermanna, „priča o naseljima“ bila je priča o „biblijskom romantizmu“ koji je „vodio društvo u propast“; a jedini “logičan” način da se to zaustavi bilo je “rješenje dvije države” za arapsko-izraelski sukob i potpuno izraelsko povlačenje sa okupiranih teritorija koje bi to podrazumijevalo.
“Alternativa (bila je) ili da mi izvršimo nacistički čin protiv Palestinaca, ili da Palestinci izvrše nacistički čin protiv nas”, rekao je.
Zaista pronicljivo upozorenje: jer su oni – i svijet – dobili oboje.
Napad 7. oktobra bio je izraelski 9/11, teroristički obilazak snage jednako potpuno iznenađenje, jednako briljantan [ili skoro] u izvršenju, ubilački po namjeri i kataklizmičnim posljedicama kao što su se srušili oteti američki avioni Osame bin Ladena Kule bliznakinje u New Yorku 11. septembra 2001. “
Osveta je nesumnjivo bila važan motiv iza Hamasovog “nacističkog čina”. Ali napadi su predstavljali i nešto drugo: spektakularnu demonstraciju “otpora” i “oružane borbe” za koju se smatra da je jedini ili glavni put do “oslobođenja” – cilja koji, barem službeno, nastavlja definirati kao oporavak cijele Palestine, što je sada njen izraelski dio.
Što se tiče izraelskog “nacističkog čina”, to je također bila osveta, ali razmjera, trajanja i žestine koji je Hamas u usporedbi s njim učinio gotovo jadnim.
Mutirajući ciljevi Izraela
U međuvremenu, službeni cilj Izraela – uništenje ‘terorističke organizacije’ – mutirao je, neslužbeno ali učinkovito, u nešto sasvim drugo, u ništa manje, zapravo, nego u još jedan veliki napredak u Božjem planu za njegov izabrani narod – punu židovsku vladavinu nad cijelom Palestinom od rijeke do mora, brisanje, ili smanjenje na minimum, bilo kakve arapske prisutnosti unutar nje, i, u konačnici, transformacija sadašnje, samozvane “židovske i demokratske” države Izrael u onaj “židovski i halahički” [teokratski], kojim bi se – ako Smotriču ikad pođe za rukom – upravljalo zakonima iz vremena kralja Davida.
Tako barem religiozni cionisti doživljavaju sada već godinu dana dugi rat, dosad najduži i najkrvaviji u Izraelu od 1948. i palestinske Nakbe, kojem su se radovali.
Jer ovo su, barem tako njihovi rabini i drugi takvi prosvjetitelji interpretiraju, bila “čudesna” vremena, i iznova dokaz, jer je bilo sumnji u vezi s tim nakon vrlo spornog povlačenja Izraela iz Gaze 2005. , da je Bog još uvijek usmjeren na njihovo “iskupljenje” i da im zapovijeda da se tamo vrate.
I nakon tri mjeseca rata, na navodno “slavljeničkoj” takozvanoj Konferenciji za pobjedu Izraela, oni, i mnoštvo ministara i članova Kneseta koji su joj prisustvovali, obećali su, usred sveg pjevanja i plesa, da će to učiniti.
U međuvremenu su vjerski vojnici, osjećajući da se sprema “nešto divno”, već postavljali improvizirane sinagoge u “oslobođenim” dijelovima Gaze.
Na Zapadnoj obali Smotrich je uveliko radio na svojim golemim projektima novih naselja, usred porasta mini-Huwwara, tjerajući još više Palestinaca sa njihovih ognjišta.
I dok se odvija sveopći rat protiv Libana, pokrenute su rasprave o okupaciji i naseljavanju južnog Libana, također nekada dijela Eretz Izraela, sve do rijeke Litani, navodno “prirodne granice” između dviju zemalja.
Bila su to, dakle, slavna vremena za neke Izraelce; posebno, naravno, za ovu ekstremno desničarsku, fanatičnu manjinu, čije vođe imaju Netanyahua u svojim kandžama, sada dobrim dijelom upravljale zemljom.
Za one druge racionalnije, sekularnije ili umjerenije religiozne ljude,koji je sve manje, ovo su vremena ludila, završetka – kako je jedan od njih rekao – tog “marša ludosti” koji je prvi put krenuo nakon rata 1967. godine. I bilo je prilično uočljivo da su “lijevi” ili “desni”, “religiozni” ili “sekularni”, “bogati” ili “siromašni” postali dio tog političkog diskursa.
Dakle, kad se sve zbroji, hoće li se ovo izraelsko ludilo zapravo pokazati jednakim onome koje je srušilo Hitlerovu Njemačku, kao što sugerira Zimmerman? Što god se dogodilo, sumnjam hoće li budući povjesničari naći razloga da se s njim pretjerano svađaju po tom pitanju.
Međutim, zanimljivo je da jedan savremenik, niko drugi nego isti Yuval Harari koji je bio toliko šokiran tim pjesmama sličnim nacistističkim, ukazuje na drugu i, kako mi se čini, posve prikladniju takvu povijesnu čisto židovsku analogiju: onu o Zelotima i Helenima.
Sredinom prvog stoljeća naše ere, Zeloti su bili, da tako kažemo, religiozni cionisti svog vremena. Fanatici istinski manijakalne i ubojite vrste, oni su uvijek bili u ratu s Helenima, onim svojim sugrađanima koji su, dirnuti dominantnim helenskim etosom tog doba i tog mjesta, očito odlučili da u životu postoji nešto više od mračnog, neljudski zahtjevnog služenja Svemogućem.
Bila je to temeljna društvena podjela, poput one koja se danas odvija u Izraelu, koja je predusno doprinijela konačnoj nesreći: rimskom osvajanju, uništenju Hrama i konačnom protjerivanja židovskog naroda u njihov “egzil” koji je trajao stoljećima.
A Harari nije usamljen u takvim melankoličnim promišljanjima.
(TBT, MEE)
